Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3431/07 (Z. O.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3431/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-3431/07, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Osnovnog suda Banja Luka broj 071-0- MAL-07-
003219 od 26. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića u odnosu na član 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 14. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 071-0- MAL-07-003219.
2. Apelant je 23. maja 1989. godine, Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Zanatske zadruge «Krajina» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena), radi naplate duga za izvršene advokatske usluge. Presudom broj Mals-862/89 od 25. oktobra 1989. godine, tužbeni zahtjev apelanta je djelomično usvojen. Viši sud u Banja Luci je, u postupku odlučivanja po žalbi apelanta, utvrdio da se u spisu ne nalazi apelantov podnesak kojim je tražio procesne zatezne kamate te je naložio Osnovnom sudu da otkloni taj nedostatak. Osnovni sud je rješenjem od 19. februara i na ročištu od 30. decembra 1992. godine 1992. godine naložio apelantu da dostavi predmetni podnesak.Osnovni sud je odložio ročište na neodređene vrijeme, dok apelant ne postupi po datom nalogu.
3. Osnovni sud je slijedeće ročište zakazao 26. marta 1996. godine. Iz uvida u poziv za tužitelja [apelanta], vidljivo je da na njemu postoji službena zabilješka da je apelant «otišao u SAD, a da je njegov punomoćnik otkazao punomoć». Također je vidljivo da je dostava poziva apelantu izvršena stavljanjem poziva na oglasnu ploču 11. marta 1996. godine, sa koje je skinut 25. marta 1996. godine.
4. Prema stanju u spisu, Osnovni sud je 3. jula 2007. godine, od apelanta ponovno zatražio dostavu predmetnog podneska. Nakon toga je, uz propratni akt od 17. avgusta 2007. godine, kompletan spis broj Mal-862/89 dostavio Okružnom sudu (pravnom sljedniku Višeg suda) na odlučivanje. U propratnom aktu, Osnovni sud je naveo da nije uspio uložiti u spis predmetni podnesak, jer apelant nije postupio po nalogu suda, a kako nema drugog načina da se ovaj podnesak pronađe, niti mogućnosti da postupajući sudija da potrebna objašnjenja.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001431 od 11. oktobra 2007. godine, žalba apelanta je uvažena, presuda Osnovnog suda broj Mal-862/89 od 25. oktobra 1989. godine ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud je kompletan spis primio 30. oktobra 2007. godine.
6. Osnovni sud je potom, predmet zaveo pod novi broj: 071-0-MAL-07-003219. Nakon toga je, dnevnom naredbom od 19. novembra 2007. godine naložio otpremanje strankama rješenja Okružnog suda. U predmetnom spisu postoji dokaz da je apelant rješenje primio 23. novembra 2007. godine.
7. Apelant je odmah nakon prijema rješenja Okružnog suda, 26. novembra 2007. godine, Osnovnom sudu dostavio podnesak u kojem je naveo «ukazujem da je davno prošao rok iz odredbe člana 228. ZPP«
8. Osnovni sud je, nakon prijema dokaza da je tuženoj dostavljeno rješenje Okružnog suda, zakazao pripremno ročište za 18. februar 2008. godine. Obzirom da stranke nisu bile uredno obaviještene, to je Osnovni sud slijedeće ročite zakazao za 12. mart 2008. godine. Ni ročište od 12. marta 2008. godine nije održano, zbog neuredne dostave poziva tuženoj i odloženo je za 2. april 2008. godine. Osnovni sud je potom uputio poziv za tuženu na dvije adrese.Osim toga, uputio je poziv i zakonskom zastupniku tužene. Pripremno ročište od 2. aprila 2008. godine je odloženo za 30. april 2008. godine. U predmetnom spisu postoji službena zabilješka da je pristupio zakonski zastupnik tužene koji je obaviješten da je pripremno ročište odloženo.
9. Osnovni sud je 30. aprila 2008. godine održao pripremno ročište. Tom prilikom je donio rješenje kojim je naložio apelantu da uredi tužbu tako što će konačno precizirati tužbeni zahtjev u smislu šta predstavlja glavno a šta sporedno potraživanje i od kojeg datuma traži isplatu kamata. Apelantu je dat rok za postupanje od osam dana. Osnovni sud je glavnu raspravu zakazao za 19. maj 2008. godine.
10. Na glavnoj raspravi od 19. maja 2008. godine, apelant je izjavio da ne može postupiti po nalogu suda za preciziranje postavljenog tužbenog zahtjeva i da ostaje kod tužbenog zahtjeva kao u tužbi od 23. maja 1989. godine. Osnovni sud je proveo predložene dokaze, nakon čega je, obzirom da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, zaključio glavnu raspravu i obavijestio parnične stranke da će presuda biti donesena 26. maja 2008. godine, te da je mogu tog datuma preuzeti u zgradi suda a upozorio ih je i da od 27. maja 2008. godine teku rokovi za žalbu. Presudom Osnovnog suda broj 071-
0-MAL-07-003219 od 26. maja 2008.godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja [apelanta]. Prema stanju u spisu, apelant i tužena nisu izjavili žalbu na presudu.
11. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ističe da je 1989. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate duga i da se u vrijeme podnošenja apelacije predmetni spis nalazi kod Osnovnog suda zaveden pod brojem Mal-3219/07. Smatra da „iako je članom 228. ZPP predviđeno da je sud dužan odmah odrediti pripremno ročište i isto održati u roku 30 dana po prijemu drugostepenog rješenja, u navedenom spisu još uvijek nije određeno pripremno roščište, iako je prvostepeno rješenje ukinuto Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1431/07 od 11. oktobra 2007. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak“.
12. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9.) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustvost prima facie
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).
15. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 1989. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. U ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37).
16. Razmatrajući navode apelacije Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Osnovnog suda broj 071-0-
MAL-07-003219 u kojem je apelant podnio tužbu i utvrdio da je predmetni postupak pred Osnovnim sudom pravomoćno okončan. Naime, Osnovni sud je 26. maja 2008. godine donio presudu na koju se apelant i tužena nisu žalili.
17. Ustavni sud će u analizi trajanja dužine postupka krenuti od ponašanja apelanta. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da apelant nikada nije Osnovnom sudu dostavio traženi podnesak kako bi omogućio ispunjenje preduvjeta za postupanje Okružnog suda. Osim toga, apelant je 1996. godine bio nedostupan Osnovnom sudu a u spisu ne postoji bilo kakva obavijest apelanta adresirana na sud, da je promijenio prebivalište ili da je odredio drugog punomoćnika nakon što je raniji otkazao punomoć. Dalje, Ustavni sud zapaža da u predmetnom spisu ne postoji evidentirano da se apelant do 2007. godine ikada obraćao Osnovnom sudu sa bilo kakvim zahtjevom za postupanje suda u ovom predmetu, niti se na bilo koji način interesovao za predmet u kojem ima procesnu poziciju tužitelja. Dakle iz prednjih činjenica proizilazi da apelant u periodu od 12 godina, nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda 14. decembra 1995. godine, nije pokazao nikakav interes da se ovaj postupak okonča ili bar da počne teći. Pored toga, apelant nije, ni u ponovnom postupku postupio po nalogu suda sa pripremnog ročišta od 30. aprila 2008. godine, za uređenje tužbe, eksplicitno odbijajući da precizira tužbeni zahtjev kako je to od njega traženo.
18. Nasuprot tome, Ustavni sud primjećuje da je apelant tek 26. novembra 2007. godine, odnosno tri dana nakon prijema rješenja Okružnog suda, uputio podnesak Osnovnom sudu kojim ukazuje da je prošao rok za zakazivanje pripremnog ročišta, a da je već 14. decembra 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog „nezakazivanja pripremnog ročišta». Ustavni sud smatra da je ovakvo ponašanje apelanta odlučujući faktor za ocjenu eventualnog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske i da se period njegove potpune neaktivnosti i nezainteresiranosti za stanje predmeta počev od 14. decembra 1995. do 23. novembra 2007. godine može staviti njemu na teret.
19. U pogledu ponašanja Osnovnog suda,Ustavni sud zapaža da je bezuspješno pokušao 1996. godine da pozove apelanta kako bi predmet okončao, te da je tada utvrdio da je apelant odselio u SAD a da nije obavijestio sud o svojoj novoj adresi, kao i da je punomoćnik otkazao punomoć. Sud je stoga poziv za apelanta objavio na oglasnoj ploči, a zatim je dostavu ponovo pokušao 2007. godine, kada se apelant konačno uključio u postupak. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon prijema predmeta od Okružnog suda poduzimao sve procesne radnje u rokovima predviđenim ZPP. Osnovni sud je nakon prijema rješenja Okružnog suda, odnosno kad su ispunjene sve procesne pretpostavke za postupanje, postupak okončao za oko sedam mjeseci. Ustavni sud također zapaža da se eventualno propuštanje zakonom predviđenog roka za zakazivanje pripremnog ročišta, na šta apelant posebno ukazuje, može u manjoj mjeri i pod određenim okolnostima staviti sudu na teret ali to nije odlučujući faktor i ne može samo po sebi voditi zaključku da je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, jer se u obzir moraju uzeti sve okolnosti konkretnog predmeta.
20. Ustavni sud smatra da u situaciji u kojoj se ukupna dužina postupka može isključivo staviti na teret apelantu, kako je to već rečeno, ne može biti utvrđeno kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku jer bi takav zaključak, nakon apelantove potpune indiferentnosti u trajanju od oko 12 godina u relevantnom periodu koji Ustavni sud ispituje, bio suprotan cilju i smislu člana 6. stav 1. Evorpske konvencije i vodio bi zloupotrebi tog prava.
21. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u odnosu na ove navode apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
Dopustvost ratione materiae
22. U odnosu na apelantove navode da mu je zbog ne zakazivanja pripremnog rošišta od Osnovnog suda povrijeđeno pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud ističe da navedeno pravo nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 7. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima (iz 1996. godine) sa njegovim protokolima. Uživanje prava iz ovog međunarodnog dokumenta je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na to da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju ovog prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima nedopuštena, jer je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović