Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-757/07 (E. Č.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-757/07
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 757/07, rješavajući apelaciju Esada Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Esada Čovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-1147/05 od 5. aprila 2007. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Esad Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Hasiba Buhić, advokatica iz Velike Kladuše, podnio je 6. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-1147/05 od 5. aprila 2007. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo) zatraženo je 20. marta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 7. augusta 2009. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-677/09.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. marta 2007. godine, a traženi spis je dostavio 11. augusta 2009. godine.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. aprila 2007. godine, a Kantonalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 10. novembra 2009. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 21. septembra 1999. godine protiv Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać tražeći da mu se predaju u posjed pokretne stvari pobliže opisane u tužbi, ili da da mu se isplati protuvrijednost u iznosu od 18.050,00 KM sa zateznom kamatom počevši od dana izuzimanja stvari do konačne isplate, kao i da mu se nadoknade troškove postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U toku postupka apelant je konačno postavio tužbeni zahtjev tako da je tražio da mu se isplati novčani iznos od 7.246,00 KM sa kamatama od dana izuzimanja stvari do konačne isplate, kao i da mu se nadoknade troškovi postupka.
8. Prvo ročište, koje je Općinski sud zakazao za 1. decembar 1999. godine i na koje su pristupili i apelant i kantonalni pravobranilac kao zakonski zastupnik tuženog Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać, je odloženo zbog odluke suda o prigovoru litispedencije, koji je istakao tuženi. Novo ročište je zakazano za 7. februar 2000. godine i na njemu je apelant označio kao tuženog i Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova Sarajevo, pa je ročište ponovo odloženo kako bi se tužba dostavila Federalnom pravobranilaštvu da bi se odredili da li pristaju da stupe u parnicu kao novonaznačeni tuženi uz prvotuženog. Novo ročište je zakazano za 29. mart 2000. godine i nakon zaključenja glavne rasprave je donesena presuda.
9. Presudom Općinskog suda broj P-677/99 od 29. marta 2000. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije. U obrazloženju presude je navedeno da Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova nema svojstvo samostalnog pravnog lica već ono predstavlja organizacionu jedinicu koja se osniva odlukom Skupštine Unsko-sanskog kantona, te je u skladu s tim osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji je istakao tuženi. Dalje je navedeno da je odredbom člana 74. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu: raniji ZPP) propisano da je sud dužan po službenoj dužnosti da u toku postupka pazi da li osoba koja se pojavljuje u postupku može biti stranka i da li je parnično sposobna, bez obzira da li se radi o pasivnoj ili aktivnoj legitimaciji. Također je navedeno da je u konkretnom slučaju apelantov punomoćnik advokat, pravno i stručno obrazovano lice koje mora poznavati zakonske propise i sud nije dužan da takvo stručno lice upozorava na nedostatke u njegovoj tužbi, konkretno na nedostatak određene pasivne legitimacije.
10. Apelant je protiv Presude Općinskog suda broj P-677/99 od 29. marta 2000. godine izjavio žalbu 14. aprila 2000. godine. Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-434/2000 od 25. januara 2001. godine, Presuda Općinskog suda broj P-677/99 od 29. marta 2000. godine je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja prvostepene presude nije jasno i razumljivo iz kojeg razloga je sud odbio apelantov tužbeni zahtjev - da li zbog toga što Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać ne može biti stranka u postupku, ili zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženoga, jer stranačka sposobnost i aktivna ili pasivna legitimacija nije isto, pa se zbog ovakvog propusta pobijana presuda nije mogla ispitati, čime je učinjena bitna povreda parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. ranijeg ZPP-a. Rješenje Kantonalnog suda Općinski sud je primio 14. februara 2001. godine.
11. Općinski sud je u ponovljenom postupku zakazao ročište za 30. mart 2001. godine, koje je odloženo za 31. maj 2001. godine, jer nisu pristupili ni punomoćnik ni apelant, kao ni tuženi, a Općinski sud je donio Rješenje broj P-677/99 od 30. marta 2001. godine, kojim je naložio apelantu da u roku 15 dana oda dana dostavljanja prepisa rješenja ispravi tužbu tako da će na strani tuženog Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać pravilno označiti tuženu po stranačkoj sposobnosti. Apelant je 11. aprila 2001. godine dostavio podnesak u kome je kao tuženog označio Unsko-sanski kanton – Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi). Na ročištu održanom 31. maja 2001. godine, na koje su pristupili i apelant i tuženi, tuženi je predložio da se od Kantonalnog suda pribavi spis ranijeg Okružnog vojnog suda u Bihaću, broj IK-118/94, te da se kao svjedok pozove Kemal Redžić. Na novo ročište, koje je zakazano za 20. august 2001. godine, pristupili su i apelant i tuženi i na njemu su se saglasili da provede vještačenje vještak finansijske struke, a na ročištu od 12. septembra 2001. godine je naloženo apelantu da predujmi troškove vještačenja, što je apelant i učinio i o tome dostavio dokaz Općinskom sudu 17. septembra 2001. godine. Rješenjem Općinskog suda broj P-677/99 od 5. oktobra 2001. godine određeno je finansijsko vještačenje koje će provesti vještak Jasminko Dervišević. Naredno ročište, zakazano za 25. januar 2002. godine, odloženo je zbog odsutnosti sudije za 12. mart 2002. godine, kada je i održano i na njemu je zaključena glavna rasprava. Međutim, Općinski sud je donio Rješenje broj P-1029/01 od 12. marta 2002. godine, kojim je zaključena glavna rasprava preotvorena, radi dopune dokaznog postupka. Sljedeće ročište je zakazano za 19. april 2002. godine i na njemu je donesena presuda.
12. Presudom Općinskog suda broj P-1029/01 od 19. aprila 2002. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati na ime štete novčani iznos preciziran u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je tužbeni zahtjev apelanta za isplatu kamata na odštetni zahtjev, računajući od dana izuzimanja stvari, odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrdio da je apelant u vrijeme oduzimanja predmeta za koje potražuje naknadu bio vlasnik kafe-bara «EM», što tuženi nije ni osporavao, a sud je utvrdio saslušanjem apelanta i uvidom u spis Okružnog vojnog suda u Bihaću broj K-118/94 u kome su se nalazile potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj 12-2/02-249/93 i 22/02-248/93 od 28. decembra 1993. godine, kao i broj 22-2/02-SL/93 od 29. decembra 1993. godine. Utvrđeno je da je potvrdu izdala Stanica javne bezbjednosti Bihać, a to je potvrdio i svjedok Kemal Redžić, koji je i potpisao navedene potvrde. Navedene stvari su oduzete iz stana Anke i Huseina Bećirevića, te iz kafe-bara «EM», koji je u to vrijeme bio u apelantovom vlasništvu.
13. Protiv Presude Općinskog suda broj P-1029/01 od 19. aprila 2002. godine tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. U žalbi je, između ostalog, istakao da u dispozitivu presude sud obavezuje Unsko-sanski kanton - Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova Bihać, koji nema svojstvo pravnog lica i ne može biti stranka u postupku, da prvostepeni sud nije utvrdio da li je apelant bio vlasnik stvari koje su oduzete prema potvrdi od 28. decembra 1993. godine, te da je u postupku utvrđeno da su stvari oduzete 28. decembra 1993. godine, a tužba je podnesena 21. septembra 1999. godine, dakle nakon proteka općeg roka zastarjelosti iz člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
14. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-654/02 od 20. augusta 2003. godine Presuda Općinskog suda broj P-1029/01 od 19. aprila 2002. godine je u dosuđujućem dijelu ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naglasio da je tuženi u žalbi istakao prigovor zastarjelosti potraživanja, te da se prigovor zastarjelosti može isticati u žalbi i u tom slučaju prigovor zastarjelosti predstavlja novu činjenicu, ako nije isticana i cijenjena u prvostepenom postupku, kao u konkretnom slučaju (član 337. stav 2. ranijeg ZPP-a). Kantonalni sud je dalje istakao da je pozivanje tuženog na zastarjelost uvjet da se o prigovoru zastarjelosti raspravlja (član 360. stav 3. ZOO), pa drugostepeni sud nije ovlašten da prigovor zastarjelosti potraživanja, istaknut tek u žalbi, sam ocjenjuje. Kantonalni sud je zaključio da prigovor zastarjelosti koji je istaknut u žalbi predstavlja žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je zbog navedenog žalbu valjalo uvažiti, pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je predmetni spis 29. augusta 2003. godine dostavio Općinskom sudu.
15. U ponovljenom postupku Općinski sud je zakazao osam ročišta (30. oktobra 2003. godine, 19. decembra 2003. godine, 3. juna 2004. godine, 28. juna 2004. godine, 23. septembra 2004. godine i 24. novembra 2004. godine, te 28. februara 2005. godine i 9. maja 2005. godine). Apelant je pristupio svim ročištima, a ročišta su odlagana radi pribavljanja spisa ranijeg Okružnog vojnog suda u Bihaću, broj IK-118/94, da bi se na ročištu od 9. juna 2005. godine apelant i tuženi saglasili da se kao dokaz prihvate neovjerene kopije pojedinih dokumenata koji su se nalazili u spisu broj IK-118/94.
16. Presudom Općinskog suda broj P-739/03 od 9. juna 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja. Naime, Općinski sud je naveo da su predmeti na koje se odnosio tužbeni zahtjev oduzeti u decembru 1993. godine, a tužba sudu je podnesena 21. septembra 1999. godine, nakon više od pet godina. Općinski sud je dalje naveo da je apelantov punomoćnik naveo da su stvari oduzete u toku rata, da zbog ratnih dejstava nije bilo moguće pokretati postupak, da apelant tada nije imao zapisnik o oduzetim stvarima, te kada su se stekli uvjeti apelant je odmah i pokrenuo postupak. Međutim, Općinski sud je na osnovu zapisnika od 11. aprila 1994. godine iz spisa K-1l8/94, a koji je proveden na apelantov prijedlog, utvrdio da je apelant znao da su stvari oduzete od Anke i Huseina Bećirevića 1994. godine. Općinski sud je naveo da činjenica da je apelant bio na izdržavanju kazne zatvora do 1997. godine, te činjenica da su stvari oduzete u ratnom periodu nisu razlog niti opravdanje da apelant blagovremeno ne podnese tužbu sudu. Općinski sud je također naveo da je apelant tužbu mogao podnijeti i u periodu rata, jer sud nije prekidao rad. S obzirom da je do dana podnošenja tužbe sudu prošlo više od pet godine, Općinski sud je, na osnovu člana 376. ZOO, zaključio da je nastupila zastara apelantovog potraživanja.
17. Iz spisa Općinskog suda P-739/03, koji je Općinski sud dostavio Ustavnom sudu 11. augusta 2009. godine je vidljivo da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž- 1147/05 od 5. aprila 2007. godine, kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-739/03 od 9. juna 2005. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku zbog dužine trajanja parničnog postupka pred nadležnim sudovima kojeg je pokrenuo tužbom 1999. godine.
b) Odgovor na apelaciju
19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je presude donosio u razumnim rokovima.
20. Kantonalni sud je umjesto odgovora na apelaciju dostavio informaciju da je 5. aprila 2007. godine donio odluku u navedenom predmetu i da će biti izrađena u zakonskom roku. V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»
22. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) «Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.» VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na «suđenje u razumnom roku» zato što sudovi nisu u dužem vremenskom periodu donijeli konačnu odluku u njegovom predmetu.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
a) Relevantni principi
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
29. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju zbog dužine trajanja postupka povodom njegovog tužbenog zahtjeva podnesenog 21. septembra 1999. godine. Osim toga, u vrijeme podnošenja apelacije postupak u konkretnom predmetu nije bio okončan, da bi Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1147/05 od 5. aprila 2007. godine postupak bio okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke, dakle period od sedam godina i šest mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
30. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je apelant pokrenuo radi predaje u posjed pokretnih stvari, odnosno radi isplate naknade za oduzete stvari. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u vezi sa činjeničnim stanjem niti u vezi sa primjenom propisa posebno složen, stoga složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu
31. Dalje, Ustavni sud, na osnovu činjenica predmeta, zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini predmetnog parničnog postupka.
32. Period na koji se apelant žali traje od 21. septembra 1999. godine do 5. aprila 2007. godine, tako da je ukupni parnični postupak radi predaje u posjed pokretnih stvari odnosno radi naknade za oduzete stvari trajao sedam godina i šest mjeseci. U tom periodu su donesene tri presude pred Općinskim sudom i tri presude pred Kantonalnim sudom.
33. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da ni stalno vraćanje drugostepenog organa na ponovno odlučivanje prvostepenom organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja za dužinu trajanja ovog postupka u sporu koji nije složen i u situaciji kada apelant nije ničim doprinio odugovlačenju postupka, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, prije svega pred Općinskim sudom, taj postupak vrlo brzo okončan.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva radi predaje u posjed pokretnih stvari odnosno radi isplate naknade za oduzete stvari traje više od sedam godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima može se, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih redovnih sudova.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović