Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1062/07 (H. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o unutrašnjem platnom prometu · čl. 2
- Zakon o radu · čl. 143
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o unutrašnjem platnom prometu
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o prestanku važenja Zakona o unutrašnjem platnom prometu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem platnom prometu
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Zakon o unutrašnjem platnom prometu
Predmeti (1)
AP-1062/07
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1062/07, rješavajući apelaciju Hikmete Krištić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Hikmete Krištić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008.
godine.
U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Posavskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Hikmeti Krištić iznos od 3.600 KM na ime nematerijalne štete.
Nalaže se Vladi Posavskog kantona da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Hikmete Krištić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-158/99 od 24.
jula 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te čl. II/3.f), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hikmeta Krištić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja podnijela je 7. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-158/99 od 24. jula 2006. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1062/07. Zatim, apelantica je 25. februara 2009. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 07-001 155 od 18. decembra 2008. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 588/09.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 27. augusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju broj AP 1062/07, a od Vrhovnog suda je 29. maja 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 588/09.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 31. augusta 2007. godine, a Vrhovni sud 12. juna 2009. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Ustavni sud je 6. oktobra i 2. novembra 2009. godine zatražio od Općinskog suda na uvid spis broj P-158/99. Općinski sud je 16. novembra 2009. godine dostavio Ustavnom sudu predmetni spis.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i Kantonalnog suda apelantici je dostavljen 3. decembra 2009. godine.
6. S obzirom da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 1062/07 i AP 588/09, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1062/07.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelantica je 11. oktobra 1996. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Zavoda za platni promet Mostar – Podružnica Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se tuženi obaveže da joj prekine mirovanje radnog odnosa, da je vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije izbijanja ratnih djelovanja ili izvrši raspored na druge poslove i radne zadatke u okviru njene stručne spreme. U toku postupka apelantica je proširila tužbeni zahtjev tako što je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati naknadu plata i da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.
9. Općinski sud je održao ročišta 13. marta, 10. i 21. aprila 1997. godine, te 6. juna 1997. godine, kada je zaključio glavnu raspravu.
10. Općinski sud je održao ročište 30. aprila 1998. godine, uz obrazloženje da je Vijeće u toku vijećanja i glasanja donijelo odluku da se glavna rasprava ponovo otvori radi dopune postupka.
11. Općinski sud je donio djelimičnu Presudu broj P-113/96-I od 7. maja 1998. godine kojom je tuženi obavezan da apelantici prekine status radnika na čekanju, da je vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije izbijanja ratnih djelovanja ili izvrši raspored na druge poslove i radne zadatke u okviru njene stručne spreme. U odnosu na ostale tužbene zahtjeve iz tužbe sud je naveo da će odlučiti naknadnom odlukom, kao i o troškovima postupka.
12. Protiv navedene presude tuženi je 26. juna 1998. godine izjavio žalbu. Predmetni spis je 6. augusta 1998. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi.
13. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-12/98 od 6. oktobra 1998. godine kojim je žalba tuženog uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
14. U ponovnom postupku Općinski sud je održao ročišta 27. novembra 1998, te 5. januara, 28. aprila i 7. maja 1999. godine.
15. Općinski sud je donio Rješenje broj P-150/98 od 7. maja 1999. godine kojim je apelantičina tužba odbačena.
16. Protiv navedenog rješenja apelantica je 1. septembra 1999. godine izjavila žalbu. Predmetni spis je 4. oktobra 1999. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi.
17. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-22/99 od 15. decembra 1999. godine kojim je apelantičina žalba uvažena, pa je prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
18. Kantonalni sud je 24. decembra 1999. godine vratio predmetni spis Općinskom sudu.
19. Općinski sud je održao ročište 13. aprila 2000. godine, a ročište koje je zakazao za 28. april 2000. godine odložio je jer nije pristupio punomoćnik tuženog.
20. Apelantica je podneskom od 28. aprila 2000. godine zatražila izuzeće postupajućeg sudije, zbog odugovlačenja postupka. Rješenjem Kantonalnog suda boj Su-93/00 od 31. maja 2000. godine odbijen je zahtjev za izuzeće. Apelantica je ponovo 11. jula 2000. godine podnijela zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije. Rješenjem Kantonalnog suda broj Su-149/00 od 27. novembra 2000. godine odbijen je i drugi zahtjev za izuzeće.
21. Općinski sud je donio Rješenje broj P-158/99 od 29. decembra 2000. godine kojim je predmetni postupak prekinut. Određeno je da će se postupak nastaviti na prijedlog jedne od stranaka, nakon donošenja konačne odluke Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je preciziranim tužbenim zahtjevom u toku postupka apelantica tražila da se tuženi obaveže da apelantici prekine status radnika na čekanju, da je vrati na posao i rasporedi na radne zadatke koje je obavljala prije izbijanja ratnih sukoba ili na radne zadatke u okviru njene stručne spreme, da uplati doprinose i isplati plate od maja 1992. godine pa do vraćanja na posao. S obzirom da se u predmetnom slučaju radi i o pravu zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu, Općinski sud je navedenu odluku donio shodno odredbi člana 143. stav 4. Zakona o radu u vezi sa članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 32/00).
22. Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 07-34-237/04 od 27. augusta 2004. godine naloženo je Ministarstvu finansija Posavskog kantona da apelantici riješi radno-pravni status.
23. Apelantica je 11. oktobra 2005. godine podnijela prijedlog Općinskom sudu radi nastavka postupka. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se obaveže Posavski kanton da joj isplati naknadu plaća i izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
24. Općinski sud je 25. januara 2006. godine dostavio apelantičin prijedlog Posavskom kantonu na odgovor.
25. Rješenjem od 29. marta 2006. godine Općinski sud je odredio vještačenje vještaka ekonomske struke na okolnost visine potraživanih plaća. Vještak je 25. maja 2006. godine dostavio nalaz i mišljenje.
26. Općinski sud je donio Presudu broj P-158/99 od 24. jula 2006. godine kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi Posavski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade plaća za period od 11. oktobra 1993. godine do 20. decembra 2004. godine plati iznos od 78.774,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da se naloži tuženom da izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, utvrdio da je prigovor osnovan. Naime, sud je naveo da je uvidom u Odluku o ukidanju organizacionih jedinica Zavoda za platni promet FBiH broj 02-338 od 14. maja 2002. godine utvrđeno da je ukinuta organizaciona jedinica u Orašju, te da je određeno da se sva prava i obaveze organizacionih jedinica i neriješena pitanja proizašla iz poslovanja ovih organizacionih jedinica prenose na glavnu Podružnicu Mostar. Sud je dalje naveo da je odredbom člana 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o unutrašnjem platnom prometu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 56/04) propisano da je posao likvidatora u postupku likvidiranja Zavoda za platni promet FBiH da vrši prenos cjelokupne imovine Zavoda na novouspostavljene institucije na koje su prenijeti poslovi Zavoda i da osigura rješenje radno-pravnog statusa zaposlenika Zavoda, kao i onih zaposlenika koje su preuzele agencije koje je osnovao Zavod, koji su višak u njima, da osigura realizaciju zaostalih isplata utvrđenih na osnovu propisa i općih akata Zavoda, te da obavlja druge poslove s ciljem da se okonča proces likvidacije Zavoda. Pri tome, Općinski sud je naveo da je Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 07-34-237/04 od 27. augusta 2004. godine naloženo Ministarstvu finansija Posavskog kantona da apelantici riješi radno-pravni status. Međutim, iako je u obrazloženju rješenja navedeno da je Zavod za platni promet - Podružnica Orašje prestala sa radom i da je Ministarstvo finansija preuzelo uposlenike tog Zavoda, po mišljenju Općinskog suda, to ne znači da je preuzelo i obaveze, odnosno eventualna apelanticina potraživanja od ranije tuženog Zavoda za platni promet - Podružnica Orašje.
27. Protiv navedene presude apelantica je 18. septembra 2006. godine izjavila žalbu. Predmetni spis je 13. novembra 2006. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi.
28. Kantonalni sud je donio Presudu broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantica prije rata bila zaposlenik SDK čiji je pravni slijednik, u skladu sa članom 68. Zakona o unutrašnjem platnom prometu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/95 i 40/99), postao Zavod za platni promet FBiH protiv kojeg je apelantica prvobitno i podnijela tužbu. Sud je dalje naveo da je Zakonom o prestanku važenja Zakona o unutrašnjem platnom prometu ukinut Zavod za platni promet FBiH i da je određeno da će imenovani likvidator biti odgovoran za obavljanje poslova likvidacije Zavoda. Kantonalni sud je naveo da su nakon toga poslovi platnog prometa preneseni u nadležnost komercijalnih banaka, što proizlazi iz Odluke o čuvanju i korištenju dokumentacije unutrašnjeg platnog prometa («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 74/04). S obzirom da ni iz jednog od navedenih propisa ne proizlazi da je tuženi pravni slijednik Zavoda za platni promet Mostar - Podružnica Orašje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi.
29. Protiv drugostepene presude apelantica je 12. marta 2007. godine izjavila reviziju. Predmetni spis je 29. juna 2007. godine dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji.
30. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, za koje je ovaj sud vezan, pravilno zaključili da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Vrhovni sud je naveo da ni iz jednog propisa koji reguliše oblast platnog prometa u FBiH, tj. Zakona o unutrašnjem platnom prometu, Zakona o prestanku važenja Zakona o unutrašnjem platnom prometu i Odluke o čuvanju i korištenju dokumentacije unutrašnjeg platnog prometa ne proizlazi da je tuženi pravni slijednik Zavoda za platni promet FBiH. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da iz Odluke Vlade FBiH broj 605/05 od 5. oktobra 2006. godine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 65/06) o davanju na korištenje nekretnina Zavoda za platni promet FBiH u likvidaciji koje su u vlasništvu FBiH proizlazi da je u vrijeme vođenja postupka u ovom predmetu Zavod za platni promet FBiH egzistirao kao subjekt prava.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na «suđenje u razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je tuženi Posavski kanton pasivno legitimisan u predmetnom postupku, budući da je Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu naloženo Ministarstvu finansija Posavskog kantona da apelantici riješi radno-pravni status. Naime, apelantica navodi da je Ministarstvo finansija Posavskog kantona preuzelo obavezu da primi u radni odnos 10 zaposlenika, te je preuzelo imovinu (poslovni prostor) Zavoda za platni promet, što znači da je u konkretnom slučaju bilo dužno, pored prijema apelantice u radni odnos, isplatiti joj plate i uplatiti doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Također, apelantica navodi da je tuženi na pripremnom ročištu istakao prigovor «da pravni slijednik SDK ne može biti Posavski kanton niti Ministarstvo finansija», a da su sudovi to prihvatili kao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, iako je tužba prvobitno podnesena protiv Zavoda za platni promet - Podružnica Orašje, a ne protiv SDK. Dalje, apelantica navodi da je predmetni postupak trajao preko 12 godina, zbog čega je pretrpjela materijalnu i nematerijalnu štetu, te traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku i dosudi joj iznos od 15.000 KM kao kompenzaciju. Također, apelantica smatra da joj je zbog arbitrarnog postupanja redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu jer joj je «onemogućeno bilo kakvo primanje, tj. rad i dohodak», te da je diskriminirana po nacionalnoj osnovi jer joj je «onemogućeno bilo kakvo privređivanje, tj. rad i dohodak».
b) Odgovor na apelaciju
32. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju Presude broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine. Vrhovni sud smatra da pri donošenju predmetne odluke nije došlo do povrede apelantičinih prava navedenih u apelaciji.
33. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju Presude broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine. Kantonalni sud smatra da je predmetna presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, koja nije bila proizvoljna i diskriminacijska, te da nije došlo do povrede apelantičinih prava navedenih u apelaciji. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
34. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
„Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.“
35. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
„Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.“
VI. Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine, kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
40. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
„1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]“
a) Relevantni principi
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
44. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
45. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
46. Ustavni sud zapaža da je apelantica 11. oktobra 1996. godine pokrenula postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa i da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od 12 godina i dva mjeseca, od čega je postupak na koji se apelantica žali pred sudovima trajao ukupno sedam godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
47. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, u relativno kratkom vremenskom periodu održao tri ročišta, te na ročištu od 6. juna 1997. godine zaključio glavnu raspravu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio odluku da se glavna rasprava ponovo otvori radi dopune postupka i zakazao ročište za 30. april 1998. godine, dakle 11 mjeseci nakon što je zaključena glavna rasprava. Zatim, da je u periodu od jedne godine i sedam mjeseci Općinski sud donio dvije prvostepene odluke, koje je Kantonalni sud u žalbenom postupku ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da ukidanje odluka nižih organa pred Kantonalnim sudom i vraćanje na ponovni postupak ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi mutatis mutandis Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluku broj U 14/99 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. S obzirom na to, Ustavni sud će period od jedne godine i sedam mjeseci, koliko su trajala dva seta postupaka, staviti na teret redovnim sudovima. Dalje, Ustavni sud primjećuje određenu neaktivnost redovnih sudova u periodu od 24. decembra 1999. godine, kada je Kantonalni sud vratio predmetni spis nakon odlučivanja u žalbenom postupku, pa do donošenja Rješenja o prekidu postupka broj P-158/99 od 29. decembra 2000. godine. Naime, u tom periodu od godinu dana Općinski sud je održao samo jedno ročište, a Kantonalni sud je dva puta odlučivao o apelantičinom zahtjevu za izuzeće postupajućeg sudije i to zbog odugovlačenja postupka.
49. Također, Ustavni sud primjećuje da je nakon podnošenja prijedloga za nastavak postupka, 11. oktobra 2005. godine, Općinski sud u periodu od devet mjeseci donio prvostepenu odluku, a Kantonalni sud je u periodu od tri mjeseca donio drugostepenu odluku, dok je Vrhovni sud nakon godinu dana i šest mjeseci od dostavljanja predmetnog spisa odlučio o apelantičinoj reviziji protiv drugostepene presude. Stoga, iako su postupci pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom nakon nastavljanja postupka koji je bio prekinut relativno kratko trajali, Ustavni sud smatra da su Kantonalni, Općinski i Vrhovni sud doprinijeli sveukupnom trajanju predmetnog postupka, budući da je predmetni postupak okončan tek nakon tri godine i dva mjeseca od podnošenja prijedloga za nastavak postupka, s tim što je do prekida postupak trajao četiri godine, tako da je ukupno pred sudovima postupak trajao sedam godina u predmetu koji je po prirodi hitan.
50. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da redovni sudovi nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka. Također, Ustavni sud ukazuje da nije mogao utvrditi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini predmetnog postupka.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
52. Apelantica je zatražila od Ustavnog suda da joj zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 15.000 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantičin zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
53. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da je predmetni postupak trajao 12 godina i dva mjeseca, a da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 3.600 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Posavskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, budući da se dužina postupka pred sudovima u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom i Kantonalnom sudu.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
54. Apelantica, također, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njenom mišljenju, redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da u predmetnom postupku tuženi Posavski kanton nije pasivno legitimisan. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 54. ove odluke, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi
56. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava iz čl. II/3.f), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente niti je dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli ukazati da je u predmetnom postupku došlo do povrede navedenih prava. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi, izneseni u tom pravcu, neosnovani.
VIII. Zaključak
57. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak koji je hitne prirode trajao 12 godina i dva mjeseca, od čega pred sudovima sedam godina, a sudovi nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka.
58. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke.
59. Najzad, Ustavni sud smatra da nema povrede prava iz čl. II/3.f), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente niti je dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli ukazati na povredu navedenih prava u predmetnom postupku.
60. Na osnovu člana 61. st. 1. 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović