Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1465/07 (E. Š.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 18c
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1465/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1465/07, rješavajući apelaciju Edina Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Šarića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-
3523/03 od 9. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 21. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-3523/03 od 9. februara 2007. godine. Apelant je, 7. septembra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije.
2. Rješenjem Zajedničke komande Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zajednička komanda) broj 29-99-2/34-9/282/03 od 8. aprila 2003. godine koje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) broj 04-34-9-2122/03 od 30. septembra 2003. godine, odbijen je apelantov zahtjev za obnovu ugovora o korištenju stana u Zenici ulica Sarajevska broj 81/I (u daljnjem tekstu: sporni stan), zaključenog 4. aprila 1997.. godine sa Upravom Logistike Generalštaba Armije BiH (u daljnjem tekstu: Uprava). U navedenom upravnom postupku je utvrđeno da je apelant zaključio ugovor o korištenju spornog stana 4. aprila 1997.. godine na osnovu rješenja Uprave broj 8/27-6-TRZ-13/97 od 1. aprila 1997. godine. Također je utvrđeno da je apelant 30. aprila 1991. godine stanovao na adresi Hadžimazića put broj 27 (bivša ulica: Marka Rajića broj 27) u kući vlasništvo njegovog oca Z.Š. Pored toga, utvrđeno je i da bivši nosilac stanarskog prava na spornom stanu nije podnio zahtjev za povrat u posjed stana. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, nadležni organi su zaključili da apelant nema pravo na obnovu ugovora u skladu sa odredbama člana 18c. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01 i 15/02, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer se shodno odredbi člana 11. stav 4. tačka 1. do 6. istog zakona, apelant smatra višestrukim korisnikom. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor.
3. Presudom Vrhovnog suda broj U-3523/03 od 9. februara 2007. godine, apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 2. st. 3. i
4. Zakona o prestanku primjene kojima je propisano «da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. Privremeni korisnik koji živi u takvom stanu, a nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na obnovu ugovora o korištenju ako je prestalo stanarsko pravo bivšeg korisnika». Shodno citiranim zakonskim odredbama, Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno navodima tužbe, prestao da važi ugovor o korištenju spornog stana koji je u konkretnom slučaju zaključen 4. aprila 1997. godine. Nadalje, utvrđujući da se apelantov dom u kojem je živio 1991. godine ( uvjerenje o kretanju od 22. maja 2003. godine i prepis posjedovnog lista br. 1124 k.o. Klopče), nalazio u očevoj kući u ulici Hadžimazića put broj 27, Vrhovni sud je zaključio da apelantu kao višestrukom korisniku u smisli odredaba člana 11. stav 4. citiranog zakona, ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju stana, a shodno odredbama člana 18c. stav 3. Zakona o prestanku primjene. Shodno navedenom, Vrhovni sud je navode tužbe ocijenio neosnovanim, te je zaključio da su rješenja prvostepenog i drugostepenog organa pravilna i na zakonu zasnovana.
4. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je iznio hronologiju događanja pred nadležnim organima u njegovom predmetu, te smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena navedena ustavna prava. Povredu navedenih prava, apelant nije posebno obrazložio, osim što je konstatovao da je sporni stan rješenjem dodjeljen na korištenje J.Š. koji je, kako navodi „imao veliki uticaj i autoritet u Vojsci F BiH“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali da u vezi sa svojim tvrdnjama nije dao bilo kakve argumente ili dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim povrede njegovih prava na koja se poziva.
8. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom u upravnom sporu odbio apelantovu tužbu usmjerenu na poništenje rješenja FMO broj 04-
34-9-2122/03 od 30. septembra 2003. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa donesenog u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za nadovjeru ugovora o korištenju spornog stana. Naime, u predmetnom postupku nadležni organi su odbili apelantov zahtjev za obnovu ugovora o korištenju spornog stana jer je utvrđeno da apelantu kao višestrukom korisniku u smisli odredaba člana 11. stav 4. Zakona o prestanku primjene, ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju stana, a shodno odredbama člana 18c. stav 3. istog zakona.
9. Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa navedenim ustavnim pravima. Apelant nije konkretno obrazložio u čemu se ogleda povreda njegovog prava na pravično suđenje i prava na dom niti je eventualno naveo neke proceduralne greške, a u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost. Budući da apelant u vezi sa svojim tvrdnjama nije dao bilo kakve argumente ili dostavio relevantne dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim povrede apelantovih ustavnih prava na koja se poziva, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercgovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović