Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1403/07 (L. R.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 17d
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 17d
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 17d
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 17d
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1403/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1403/07, rješavajući apelaciju Ljupka Ranisavljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/07 i 51/07), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljupka Ranisavljevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000734 od 6. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljupko Ranisavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Stjepan Vukadin, advokat iz Bugojna, podnio je 10. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000734 od 6. februara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog sud broj P-496/01 od 24. oktobra 2003. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Općinu Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime uništenih nekretnina, stambeno - poslovne zgrade (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), isplati štetu u iznosu od 60.000 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant vlasnik stambeno-poslovne zgrade sagrađene na k.č. broj 32., upisane u p.l. broj 109 K.O. Rasavci, koja je 4. aprila 1999. godine potpuno izgorjela u požaru, uslijed čega je došlo do totalne štete na toj zgradi. Također je utvrđeno da je u predmetnoj zgradi stanovala S. Ć. sa svojom porodicom u vrijeme kada je izbio požar. Nadalje je navedeno da je apelant 20. aprila 2001. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetne zgrade nadležnoj službi tužene, koja je rješenjem broj 04-31-474/01 od 27. aprila 2001. godine udovoljila njegovom zahtjevu i vratila mu u posjed devastiranu zgradu. Općinski sud je utvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da predmetna zgrada nije stavljena pod upravu tužene, da nije bila proglašena napuštenom u smislu odredaba Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana, („Službeni list RBiH“, br. 11/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: Zakon o privremeno napuštenim nekretninama), te da nije odlukom nadležnog organa tužene data na privremeno korištenje S.Ć.i njenoj porodici. Cijeneći utvrđeno činjenoično Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužene da u smislu odredaba člana 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama apelantu naknadi pričinjenu štetu.
3. Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj Gž-
1071/04 od 29. decembra 2005. godine uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao tuženu da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 28.275,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo. Po mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud je pogrešno izveo zaključak da tužena nije odgovorna za nastalu štetu u smislu člana 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da tužena odgovara za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti, navodeći da njena odgovornost proizlazi iz odredbe člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kojom je propisano „da je nadležni organ odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika do trenutka vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva“. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da su osnovani apelantovi žalbeni navodi da tužena ne odgovara po principu krivnje nego da se njena odgovornost temelji na odredbi člana 154. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu:ZOO). Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je tužena u konkretnom slučaju odgovorna, te da je ista shodno odredaba člana 185. stav 4. i člana 189. ZOO dužna apelantu nadoknaditi pričinjenu štetu. Protiv drugostepene presude tužena je izjavila reviziju.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000734 od 6. februara 2007. godine revizija tužene je uvažena, te je drugostepena presuda preinačena tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pogrešno primjeni materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da se član 17. d. stav 3. Zakona o prestanku primjene, odnosi na napuštene nekretnine koje su proglašene napuštenim u postupku i na način kako je propisano Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama i koje su stavljene pod upravu općine. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da predmetna zgrada nije proglašena napuštenom u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, niti je sa istom tužena raspolagala, Vrhovni sud je zaključio da se citirana zakonska odredba ne može primjeniti u apelantovom slučaju. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao na činjenicu da je tužena, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, nadležna da postupa po zahtjevima za vraćanje u posjed i onih nekretnina koje nisu proglašene napuštenim i koje nisu bile pod upravom tužene. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je rješenjem tužene apelantu vraćena predmetna zgrada, iako nije bila proglašena napuštenom, niti je tužena sa istom raspolagala. Stoga se ne može, po mišljenju Vrhovnog suda, izvesti zaključak da je tužena odgovorna za pričinjenu štetu na predmetnoj zgradi, budući da to ne proizlazi iz odredbe člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene, kako po mišljenju Vrhovnog suda pogrešno tumači Kantonalni sud. Na kraju Vrhovni sud je zaključio da je odredbom člana 17.d. stav 3. Zakona o prestanku primjene samo precizirano od kada teče odgovornost tužene za štetu pričinjenu na nekretninama koje su proglašene napuštenim u postupku koji je zakonom propisan i koje su stavljene pod upravu opštine.
5. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno tumačio odredbu člana 17.d. stav 3. Zakona o prestanku primjene. S tim u vezi apelant navodi da je 4. aprila 1999. godine njegova kuća zapaljena i potpuno izgorjela, pa budući „da je općina 27. aprila 2001. godine donijela rješenje broj 04-31-474/01 kojim mu se kuća vraća u posjed“, apelant smatra da je tužena i dužna da mu naknadi pričinjenu štetu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav
1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenom odlukom. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud sasvim jasno i potpuno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović