Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1753/07 (JU Dom zdravlja Vitez)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1753/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1753/07, rješavajući apelaciju JU Dom zdravlja Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Dom zdravlja Vitez podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-06-000 778 od 29. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU Dom zdravlja Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Manda Mišanović, advokat iz Petrova, podnio je 12. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 778 od 29. marta 2007. godine.

2. B.P. i Lj.P. (u daljnjem tekstu: tužitelji), podnijeli su tužbu Općinskom sudu u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta radi isplate razlike plaća i regresa po važećem pravilniku.

3. Presudom Općinskog suda broj Rs.116/05 od 1. septembra 2006. godine, odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, pobliže određen u dispozitivu presude, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Iz obrazloženja dijela presude kojim je sud odlučio o troškovima postupka, proizlazi da je Općinski sud odluku o troškovima postupka obrazložio činjenicom da apelant nije dostavio opredijeljen zahtjev prema advokatskoj tarifi u FBiH, nego prema advokatskoj tarifi koja se primjenjuje na području Republike Srpske. Nezadovoljan odlukom Općinskog suda u djeli kojim je odlučeno o troškovima postupka, apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu.

4. Kantonalni sud je rješenjem broj 006-0-Gž-06-000 778 od 29. marta 2007. godine, apelantovu žalbu uvažio i rješenje o parničnim troškovima sadržano u presudi Općinskog suda broj Rs-116/05 od 1. septembra 2006. godine preinačio tako što je obavezao tužitelje da apelantu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.619,94 KM. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju žalbom pobija samo odluka o troškovima postupka sadržana u ptvostepenoj presudi, te je shodno odredbi člana 175. stav 4. ZPP-u zaključio da je riječ o žalbi protiv rješenja o parničnim troškovima, kao i da će po takvoj žalbi drugostepeni sud postupati u skladu sa odredbama čl. 233. do 236 ZPP-a.

5. Nadalje, ispitujući osporeno riješenje u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je pozivajući se na odredbe čl. 386. stav 1. i 387. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da apelantu pripadaju troškovi parničnog postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da sama činjenica da su troškovi postupka iskazani po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Republici Srpskoj (u daljnjem teksatu: Tarifa u RS) ne znači da ti troškoivi po mišljenju Kantonalnog suda nisu opredjeljeni. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da u spisu predmeta postoji troškovnik iz kojeg proizlazi da je apelant opredjelio troškove postupka za sastav odgovora na tužbu, pristup ročištima, troškove odsustva i prevoza, kao i paušal u iznosima prema važećoj advokatskoj tarifi i RS. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju bio obavezan primjeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH („Službene novine FBiH“, broj 22/04, u daljnjem tekstu: Tarifa), te prema toj tarifi odmjeriti troškove, jer se ista primjenjuje na području FBiH. Nadalje, pozivajući se na odredbu člana 12. Tarife, a imajući u vidu vrijednost spora, Kantonalni sud je zaključio da apelantu za zastupanje na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu pripada iznos od po 2.400,00 KM. Pored toga, Kantinalni sud je naveo da apelantu ne pripada nagrada za sastav odgovora na tužbu s obzirom da je isti dostavljen prije nego što je apelant angažovao punomoćnika. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da se apelantu troškovi zastupanja po navedenoj Tarifi ne mogu dosuditi u utvrđenom iznosu, iz razloga što je odredbom člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni zakona o advokaturi („Službene novine FBiH“, broj 40/02) propisano da nagrade advokatima u toku jedne rasprave ne mogu preći jednomjesečni prosječni lični dohodak u FBIH. Budući da je prema podacima Federalnog zavoda za statistiku („Službene novine FBiH“, broj 25/06 i 46/06) prosječno isplaćena neto plata po zaposlenom u FBiH za mart 2006. godine iznosila 590,68 KM, a za juni 599,26 KM, Kantonalni sud je zaključio da apelantu na ime nagrade za zastupanje pripada iznos od 1.189,94 KM, kao i nagrada za sastav žalbe u iznosu od 430 KM, tako da ukupni troškovi iznose 1.619,94 KM.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje te pravo na pristup sudu kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je do povrede naprijed navedenih prava došlo iz razloga što mu je Kantonalni sud dosudio troškove postupka primjenom odredaba Tarife i člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi, umjesto primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Republici Srpskoj. Takođe, apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek došlo i uslijed nepriznavanja svih troškova i izdataka koje je imao uslijed angažovanja punomoćnika van svog sjedišta i sjedišta suda, te ističe da ga nije pravedno ograničavati u izboru punomoćnika samo na sjedište suda i teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da mu je pravo na prava na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primijene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je Kantonalni sud zaključio da apelantu u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a, važeće advokatske tarife i Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi, pripadaju troškovi postupka u iznosu od 1.619,94 KM, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente ili dokaze koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, proizlazi da se apelant žalio na kršenje ovog prava u vezi sa pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

12. Apelant također smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1753/07 (JU Dom zdravlja Vitez) | Sudska praksa | Aktio