Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1837/07 (M. O.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1837/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1837/07, rješavajući apelaciju Mitre Orašanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitre Orašanin podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-
1030/04 od 25. aprila 2007. godine i rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-534-2132./04 od 26. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mitra Orašanin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, podnijela je 20. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1030/04 od 25. aprila 2007. godine i rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/5-534-2132./04 od 26. jula 2004. godine.
2. Služba za opšte poslove i društvene djelatnosti Opštine Sokolac (u daljnjem tekstu: Služba) je po službenoj dužnosti pokrenula postupak u predmetu u kojem je apelantici rješenjem broj 01/5-
688/88 od 10. aprila 1989. godine priznato svojstvo člana porodice civilne žrtve rata, sa pravom na dodatnu novčanu pomoć po tom osnovu, radi donošenja rješenja u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik RS“ br. 25/93 i 32/94, u daljnjem tekstu: Zakon).
3. Rješenjem Službe broj 03/IV-7-534-4 od 28. decembra 1998. godine, donijetom u navedenom postupku, apelantici je i dalje priznato svojstvo člana porodice civilne žrtve rata, po osnovi smrti njenog oca M.T. koji je poginuo 1941. godine, te joj je potvrđeno i pravo na porodičnu invalidninu u određenom novčanom iznosu.
4. Rješenjem Ministarstva broj 05/5-534-2132./04 od 26. jula 2004. godine, u postupku revizije, ukinuto je rješenje Službe broj 03/IV-7-534-4 od 28. decembra 1998. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da prvostepena odluka nije donesena primjenom važećih propisa. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da je u konkretnom slučaju neosporno da je apelantica u smislu člana 3. stav 3. Zakona, dijete civilne žrtve rata, ali je po mišljenju Ministarstva, sporna činjenica da li apelantica ispunjava uslove za ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu zbog navršenih godina starosti, s obzirom da je rođena 1923. godine. Nadalje, utvrđujući da citiranim Zakonom nije precizirana starosna granica, Ministarstvo je zaključilo da je starosnu granicu u odnosu na apelanticu potrebno odrediti analognom primjenom Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata („Službeni glasnik RS“, broj 46/04, u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca). S tim u vezi, Ministarstvo se pozvalo na odredbe člana 13. stav 1. navedenog zakona kojima je propisano da se „članom porodice poginulog borca smatraju, između ostalih i djeca rođena u braku ili van braka i usvojena djeca“. Također, Ministarstvo je navelo da je članom 59. stav 2. tačka 2. istog zakona propisano „da djeca imaju pravo na porodičnu invalidninu do navršene 15 godine života ili ako su na školovanju do kraja propisanog trajanja redovnog školovanja, a najkasnije do 25. odnosno 27. godine života ako se nalaze na postdiplomskom studiju“. Shodno navedenom, Ministarstvo je zaključilo da u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje jasno ukazuje da apelantica, kao dijete civilne žrtve rata, ne ispunjava zakonom propisane uslove za priznavanje prava na porodičnu invalidninu, zbog svoje starosne dobi. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je primjenom odredaba člana 28. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, odlučilo kao u dispozitivu rješenja. Apelantica je protiv navedenog rješenja Ministarstva podnijela tužbu Vrhovnom sudu.
5. Presudom Vrhovnog suda broj U-1030/04 od 25. aprila 2007. godine, odbijena je apelanticina tužba kao neosnovana. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja dokumentacije spisa proizlazi da je apelantica rođena 1923. godine, te da je 31. decembra 1988. godine podnijela zahtjev nadležnom organu za priznavanje svojstva člana porodice civilne žrtve rata, po osnovu tada važećeg Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata (Službeni list SR BiH“, broj 34/84). Rješenjem od 10. aprila 1989. godine apelantici je priznato navedeno svojstvo sa pravom na dodatnu novčanu pomoć. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem, koje sa rješenjem Ministarstva od 26. jula 2004. godine čini pravno jedinstvo, izvršeno usaglašavanje rješenja od 10. aprila 1989. godine sa relevantnim odredbama važećeg Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik RS“, br. 25/93 i 32/94). Naime, Vrhovni sud je utvrdio da pravni osnov za navedeno postupanje organa uprave proizlazi iz odredbe člana 36. istog zakona.
6. Imajući u vidu da je apelantici prvostepenim rješenjem od 10. aprila 1989. godine priznato svojstvo člana porodice civilne žrtve rata, nakon navršene 15.-te godine života, Vrhovni sud je zaključio da je Ministarstvo u konkretnom slučaju pravilno primjenilo odredbe člana 13. stav 1. i člana 59. stav 2. tačka 2. Zakona o pravima boraca, te ukinulo prvostepeno rješenje, budući da i po mišljenju suda na stani apelantice nisu ispunjeni uslovi da joj se prizna pravo na porodičnu invalidninu iz člana 3. stav 3. Zakona. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za poništenje osporenog akta, te je u skladu sa odredbom člana 41. st. 1. i 2. Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS), tužbu u konkretnom slučaju odbio kao neosnovanu.
7. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da se propisi na koje su se pozvali Ministarstvo i Vrhovni sud ne mogu primjeniti u odnosu njeno pravo na invalidninu, jer joj je to pravo bilo priznato primjenom odredaba Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata iz 1989. godine. Pored toga, apelantica smatra da Ministarstvo i Vrhovni sud „nemaju nadležnost da preispituju osnovanost rješenjem utvrđenih prava bivše države“, bez obzira na činjenicu da je članom 39. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata (Službeni glasnik RS broj 25/93) stavljen van snage Zakon iz 1989. godine. Apelantica je predložila da „Ustavni sud donese odluku kojom će oglasiti nezakonitim i ništavim donesene odluke, te da odluči u njenu korist“. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, kao i „pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu“, koje navode u apelaciji nije obrazložila.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primijenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»
11. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su upravni organi proveli postupak radi utvrđivanja apelanticinog prava na porodičnu invalidninu u skladu sa relevantim odredbama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata i Zakona o pravima boraca. Nezadovoljna rješenjem Ministarstva apelantica je pokrenula upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je donio presudu te utvrdio da je postupak proveden u skladu sa zakonom i primjenom relevantnih pozitivnih propisa. Također, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega apelantičini tužbeni navodi u odnosu na odlučenje Ministarstva nisu osnovani. Ustavni sud zapaža da apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljana ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u apelantičinim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U odnosu na navode apelantice koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, kao i „prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu“, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila navodno kršenje ovih prava, niti je dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da je povreda navedenih prava moguća. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović