Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1510/07 (D. G.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1510/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1510/07, rješavajući apelaciju Dragana Grbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Grbića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-2082/05 od 18. aprila 2007. godine, rješenja Federalnog Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1-1068564954 od 20. jula 2005. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe Sarajevo broj 1068564954 od 14. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Grbić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 24. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tesktu: Kantonalni sud) broj U-2082/05 od 18. aprila 2007. godine, rješenja Federalnog Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tesktu: Zavod) broj 02/1-1068564954 od 20. jula 2005. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daljnjem tesktu: Kantonalna služba) broj 1068564954 od 14. februara 2005. godine.
2. Rješenje Kantonalne službe broj 1068564954 od 14. februara 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Zavoda broj 02/1-1068564954 od 20. jula 2005. godine apelantu nije priznato pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelant postupak za priznavanje prava na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, koje mu je priznato rješenjem Zajednice PIO BiH od 25. aprila 1978. godine, pokrenuo zahtjevom od 16. avgusta 2004. godine. S tim u vezi, upravni organi su se pozvali na odredbu člana 136. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("SIužbene novine Federacije BiH" br. 99/98, 49/00 i 32/01; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kojom je propisano „da pravo na zaštitni dodatak uz penziju, pravo na porodičnu penziju za vrijeme redovnog školovanja, prava rada sa skraćenim radnim vremenom i pravo na naknadu plaće po tom osnovu, pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, pravo na novčanu naknadu za pomoć i njegu, pravo na profesionalnu rehabilitaciju ostvarenu po propisima iz penzijskog i invalidskog osiguranja koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog Zakona, - prestaje šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Nadalje, cijeneći činjenicu da je Zakon o PIO stupio na snagu 31. jula 1998. godine, zaključeno je da je apelantovo pravo na naknadu za tjelesno oštećenje prestalo 31. januara 1999. godine, a shodno naprijed citiranoj odredbi člana 136. Zakona o PIO. Nadalje, upravni organi su se pozvali na odredbu člana 8. istog zakona kojom je propisano „da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem, osiguravaju i ostvaruju zaposlenici na teritoriji Federacije BiH“. Imajući u vidu da iz dokaza u spisu proizlazi da apelant živi u Banja Luci i da nije korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i aktivni osiguranik na teritoriji Federacije BiH, upravni organi su zaključili da se apelantovom zahtjevu za nastavak isplate naknade za tjelesno oštećenje nije moglo udovoljiti, a shodno citiranim odredbama člana 8. Zakona o PIO.
3. Presudom Kantonalnog suda broj U-2082/05 od 18. aprila 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda za PIO broj 02/1-
1068564954 od 20. jula 2005. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud se također pozvao na odredbe člana 8. i 136. Zakona o PIO, te zaključio da se apelantovom zahtjevu za isplatu naknade za tjelesno oštećenje, nije moglo udovoljiti, imajući u vidu činjenicu da apelant živi u Banjoj Luci i da nije korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, odnosno nije aktivni osiguranik na teritoriji Federacije BiH. Sobzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da isti nije mogao ostvariti ni pravo na naknadu za fizičku onesposobljenost u smislu odredaba člana 9. Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službene novine FBiH“ broj 49/00- stupila na snagu 18. decembra 2000. godine). Zbog svega navedenog, ovaj sud je ocijenio da osporenim i prvostepenim aktom nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, da su tužbeni navodi neosnovani i da nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje ove upravne stvari, te je u skladu sa odredbama člana 36. st. 1 i 2. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u dispozitivu presude.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je Rješenjem direkcije Zajednica PiO BiH iz 1978. godine, ostvario pravo na naknadu za tjelesno oštećenje te smatra da su povrijeđene relevantne odredbe Zakona o PIO kada nije udovoljeno njegovom zahtjevu za nastavak isplate utvrđene naknade. Apelant je također naveo da boravi na teritoriji Republike Srpske, te da nije aktivni osiguranik na teritoriji Federacije BiH, ali po njegovom mišljenju navedeni razlog ne bi trebao biti prepreka radi ostvarenja prava osiguranika u Federaciji BiH. Predložio je Ustavnom sudu da poništi osporene odluke, te predmet vrati na ponovno raspravljanje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, nadležni organi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da mu ne pripada pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje u smislu odredaba Zakona o PIO. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Također, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant nije posebno obrazložio, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović