Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-957/07 (M. B.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Miješanje u imovinu
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Služnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-957/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 957/07, rješavajući apelaciju Mehmeda Bećirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Bećirovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 06-000 824 od 2. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P-133/04-Z od 16. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Bećirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnio je 29. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 824 od 2. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-133/04-Z od 16. decembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-133/04-Z od 16. decembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 824 od 2. februara 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ukine služnost puta, kolskog prolaza preko njegovih nekretnina, označenih sa k.č. br. 352 i 354 zv. „Lipovac“ obje upisane u pl. broj 39 k.o. Donja Lovnica kao poslužnog dobra, ustanovljena u korist nekretnina I.B. i Š.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) označenih sa k.č. br. 298 i 299 zvana „Lipovac“ upisanih u p.l. br. 37. i 783 k.o. Donja Lovnica, kao povlasnog dobra. Stavom 2 izreke presude je utvrđeno da je apelant povukao tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi naknade iznos od 14.000,00 KM. Apelant je obavezan da tuženim nakandi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.056,00 KM. U obrazloženju presude prvostepenog suda se navodi, da je sud nakon provedenih dokaza (saslušanja apelanta i tuženih u svojstvu parničnih stranaka i svjedoka, uključujući uvid u materijalne dokaze, te nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke), utvrdio da je pravosnažnom presudom tog suda broj P-739/00 od 20. marta 2001. godine utvrđeno pravo stvarne služnosti puta kolskog prolaza preko apelantovih nekretnina, u korist navedenih nekretnina tuženih. Općinski sud je također utvrdio da je navedena služnost puta uspostavljena , zato što tuženi nemaju prilaz sa javnog puta svojim nekretninama, niti za dolazak na iste mogu koristiti neki drugi put. Nadalje, Općinski sud je naveo da je neposrednim pregledom i uviđajem na licu mjesta uz prisustvo vještaka geodetske struke I.Š. koji je dao svoj nalaz i mišljenje 2. novembra 2005. godine, te dodatno obrazloženje istog na glavnoj raspravi 17. novembra 2005. godine, utvrdio da se nakon donošenja presude broj P-739/00 od 20. marta 2001. godine, nisu izmjenile okolnostini zbog kojih je ustanovljeno navedeno pravo stvarne služnosti puta. Naime, Općinski sud je dalje obrazložio da je i neposrednim opažanjem na licu mjesta, sud utvrdio, da tuženi i dalje nemaju prilaz sa javnog puta ili mogućnost da koriste drugi put za dolazak na svoje nekretnine. Nadalje, utvrđujući da tuženi žive u kući koja se nalazi na nekretnini u čiju korist je služnost ranije uspostavljena, te imajući u vidu činjenicu da oni svakodnevno moraju prolaziti pješice i kolima do kuće, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju još uvijek postoji razlog za korištenje prolaza preko apelantovih nekretnina, zbog čega je služnost ranije i bila uspostavljena.

3. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da apelant nije ponudio dokaze kojima bi se utvrdilo da tuženi imaju drugi prilaz svojim nekretninama, ili da postoji mogućnost da sa javnog puta mogu uspostaviti novu putnu vezu prema kući u kojoj žive, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za prestanak stvarne služnosti kako je propisano odredbom člana 63. Zakona o vlasničko –pravnim odnosima, te je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

4. Također, Općinski sud je naveo da je apelant u toku postupka povukao tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplate iznos od 14.000,00 KM sa zateznom kamatom na ime naknade zbog nemogućnosti da svakodnevno i nesmetano koristi svoje nekretnine.

5. Razloge koje je dao Općinski sud u cijelosti je prihvatio Kantonalni sud rješavajući o apelantovoj žalbi, te je istu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Povredu ovog prava apelant obrazlaže navodima da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, zbog „pogrešne ocijene dokaza pogrešno utvrdili relevantne činjenice koje su od suštinskog značaja za ukidanje služnosti kolskog prolaza u ovoj pravnoj stvari“. S tim u vezi apelant navodi da u konkretnom slučaju postoji drugi put koji koristi određen broj mještana njihovog sela, a koji su vlasnici tog puta, te smatra da tuženi objektivno mogu koristiti navedeni put za prolaz svojim nekretninama. Shodno navedenom apelant smatra da je osnovan njegov tužbeni zahtjev da se ukine pravo služnosti koje je ustanovljeno sudskom presudom jer po njegovom mišljenju, neosnovano je opterećena nekretnina koja predstavlja njegovu imovinu. Apelant je predložio da Ustavni sud uvaži apelaciju, utvrdi povredu prava na imovinu i ukine osporene presude, te naloži Kantonalnom i Općinskom sudu da ponovo odluče po njegovoj tužbi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na imovinu odnose samo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo.

9. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Postupak koji je rezultirao osporenim odlukama tiče se ukidanja prava stvarne služnosti puta, kolskog prolaza, kroz apelantove nekretnine, pa Ustavni sud smatra da apelant ima imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

10. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u imovinu apelanta, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.

11. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).

12. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij «zakonitosti» i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04, tačka 49).

13. Do miješanja u imovinu apelanta je došlo, jer je osporenim presudama apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se ukine pravo služnosti puta, kolskog prolaza preko preko njegovih nekretnina, a koje je ranije utvrđeno pravosnažnom presudom.

14. Miješanje u imovinu apelanta bilo je predviđeno zakonom jer je izvršeno na temelju relevantnih zakonskih odredaba, čija primjena po mišljenju Ustavnog suda nije bila proizvoljna, kao što niti utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, Kantonalni i Općinski sud dali su jasno i uvjerljivo obrazloženje zašto smatraju da apelant nije u smislu odredbe člana 63. Zakona o vlasničko –pravnim odnosima dokazao da su u konkretnom slučaju prestali razlozi zbog kojih je pravo stvarne služnosti zasnovano, odnosno da je služnost puta postala nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine.

15. Miješanje je izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, po mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer, po mišljenju Ustavnog suda, odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva nije stavljen «pretjeran teret» na apelanta, s obzirom da je bilo očigledno da apelant nije ponudio odgovarajuće dokaze radi utvrđenja činjenica na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev. U obrazloženjima osporenih presuda jasno je ukazano da je na apelantovim nekretninama uspostavljeno pravo stvarne služnosti u korist nekretnina tuženog, ali isto tako da se niti jedan drugi put ne može koristiti za prilaz nekretninama tuženih, na kojoj tvrdnji je apelant i zasnovao svoj tužbeni zahtjev.

16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-957/07 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio