Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1524/07 (H. Č.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1524/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1524/07, rješavajući apelaciju Husmira Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Husmira Čovića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-Kž-06/223 od 30. marta 2007. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-

K-06/223 od 1. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husmir Čović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Husein Mušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. maja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-KŽ-

06/223 od 30. marta 2007. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-06/223 od 1. decembra 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odgađanje izvršenja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1524/07 od 26. juna 2007. godine odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Prvostepenom presudom Suda BiH, broj X-K-06/223 od 1. decembra 2006. godine, koja je potvrđena drugostepenom presudom Suda BiH, broj X-KŽ-06/223 od 30. marta 2007. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Krijumčarenje osoba iz člana 189. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Herecgovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa članom 26. istog zakona i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Apelant je na osnovu člana 188. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Herecgovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) oslobođen od obaveze da nadoknadi troškove krivičnog postupka, a na osnovu člana 284. tačka c) ZKP oslobođen je od optužbe da je počinio krivično djelo Udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stv 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH.

4. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je rješenjem Suda BiH od 21. avgusta 2006. godine obustavljen krivični postupak prema optuženom F.Č. zbog krivičnog djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH i krivično djelo krijumčarenje osoba iz člana 189. stav 3. KZBiH u vezi sa članom 26. i članom 53. KZBiH obzirom da je u toku trajanja krivičnog postupka nastupila smrt optuženog.

5. Dalje se u obrazloženju navodi da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi optužbe dok odbrana nije izvodila svoje dokaze. U presudi je navedeno da je na osnovu ocjene dokaznog materijala kojeg je optužba izvela u toku glavnog pretresa sud našao da je apelant počinio krivično djelo krijumčarenje osoba iz člana 189. stav 3. u vezi sa članom 26. KZ BiH na način u vrijeme kako je opisano u tački I izreke presude. Sud je naveo da je razlika u tezama optužbe i odbrane u tome što optužba zastupa teoriju da je u izvršenju krivičnog djela učestvovao apelant, a teorija odbrane je da u izvršenju krivičnog djela sa F.Č. nije učestvovao apelant nego neko drugo lice, te da stoga apelanta treba osloboditi od optužbe.

6. U pogledu spornog pitanja ko je izvršilac krivičnog djela sud je uvjerenja da je tužilaštvo izvedenim dokazima van svake razumne sumnje dokazalo da je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela. Sud je prihvatio da se pročita izjava umrlog ranije osumnjičenog F.Č. data u toku istražnog postupka pred ovlaštenim radnicima DGS-a iako se tom prijedlogu odbrana protivila tvrdeći da je navedeni dokaz nije pribavljen na zakonit način zato što je F.Č. dao tu izjavu pod pritiskom ovlaštenih lica. Sud je naveo zbog kojih je razloga izveo navedeni dokaz čitanjem izjave F.Č. Također je istaknuto da prilikom uzimanja izjave od F.Č. prema njemu nije primjenjena sila ili prijetnja niti su mu povrijeđena ljudska prava i slobode. Stoga kako je njegova izjava uzeta u skladu sa pravilima predviđenim u ZKP BiH to je po ocjeni suda navedeni dokaz zakonit. Istaknuto je da je navedeni dokaz sud prihvatio kao uvjerljiv i vjerodostojan jer je u skladu sa drugim izvedenim dokazima, a naročito sa izjavama svjedoka E.K. i M.K., policajaca koji su vršili potjeru za njima. Iz izjava tih svjedoka proizlazi da su i oni kao suvozača u vozilu F.Č. prepoznali apelanta, a i također su ga prepoznali prilikom trčanja za njim pored kuće svjedoka M.Š. Navedeno je da je i svjedok M.Š. u svojoj izjavi izjavio da lice koje je trčalo sa mobitelom i razgovarao ličio na apelanta ali da ga nije mogao u potpunosti vidjeti zbog njegovog položaja lica.

7. Sud je naveo da nema razloga da pročitanoj izjavi F.Č. ne vjeruje kao i iskazima saslušanih policajaca i pripadnika DGS-a jer je F.Č. bliži rođak apelanta a službena lica nemaju apsolutno nikakvog razloga da apelanta terete umjesto nekog drugog lica. Istaknuto je da je izjavu F.Č. sud ocijenio kao uvjerljivu i vjerodostojnu i iz razloga što je prilikom izjašnjenja o krivnji kod sudije za predhodno saslušanje izjavio da su mu poslije davanja izjave ovlaštenim službenim licima DGS-a apelant i njegov otac prijetili kako bi on promijenio datu izjavu.

8. Iz obrazloženja drugostepene presude presude proizlazi da je po nalaženju Apelacionog vijeća prvostepeni sud na osnovu rezultata izvedenih dokaza na glavnom pretresu i na njima utvrđenih činjenica na pouzdan način utvrdio da je apelant 22. oktobra 2005. godine u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi zajedno sa F.Č. u mjestu Gata, opština Cazin preuzeo četiri osobe, državljane Republike Albanije u pokušaju njihovog prebacivanja iz BiH u Republiku Hrvatsku vozilom kojim je upravljao F.Č.. Nadalje se navodi da su tom prilikom bili otkriveni od strane ovlaštenih lica Policijske stanice E.K. i M.K., a zatim je apelant u namjeri da izbjegne potjeru naredio F.Č. da vozi što većom brzinom zbog čega je vozilo zbog neprilagođene brzine sletilo sa puta zajedno sa svim osobama u vozilu čime su dovedeni u opsanost njihova sigurnost i njihovi životi. Izbjegavajući dalju potjeru apelant je sa F.Č. pobjegao sa lica mjesta pri čemu su ostavili strane državljanje.

9. Stoga je po mišljenju Apelacionog vijeća prvostepeni sud našao da se u opisanim radnjama apelanta stiču sva zakonska obilježja predmetnog krivičnog djela za koje ga je ispravno prvostepeni sud oglasio krivim. Po mišljenju Apelacionog vijeća nisu osnovani žalbeni prigovori apelanta izjavljeni po njegovom braniocu o tome da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je na njega pogrešno primjenio krivični zakon. Apelaciono vijeće je zaključilo da je pogrešno rezonovanje žalbe da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitom dokazu. Naime sud je naveo da je prvostepeni sud iskaz F.Č. kojeg je on dao na zapisnik JDG Velika Kladuša 1. decembra 2005. godine uvrstio kao dokaz i pročitao ga na glavnom pretresu u smislu odredbe iz člana 273. ZKP BiH koja odredba predstavlja izuzetak od neposrednog sprovođenja dokaza jer je u konkretnom slučaju ispunjen uslov iz stava 2. navedenog člana obzirom da je F.Č. u međuvremenu umro. Prema tome po mišljenju Apelacionog vijeća ne vidi se u čemu bi to prvostepeni sud povrijedio zakon. Istaknuto je da iz sadržaja zapisnika proizlazi da je F.Č. saslušan nakon što je na osnovu člana 78. stav 2. ZKP BiH pravilno poučen o svim procesnim pravima, te da je na kraju svoje izjave naveo kako nema primjedbi na rad službenika DGS-a. Uz navedeno prvostepeni sud je na okolnost uzimanja izjave od F.Č. saslušao svjedoke R.R. i E.D. koji su potvrdili da su prilikom uzimanja izjave od osumnjičenog F.Č. u službenim prostorijama DGS Velika Kladuša prisustvovali Ž.M. i zapisničarka F.S., da je F.Č. izjavu dao dobrovoljno. Na primjedbu branioca kako je F.Č. navodno izjavio da su ga istražitelji zastrašivali i prema njemu prevarno nastupali svjedok D. je bio izričit u izjavi da to nije tačno. Na istu okolnost branilac se pozvao na javnoj sjednici vijeća tvrdeći kako je F.Č. na ročištu za izjašnjenje o krivnji pred sudijom za predhodno saslušanje izjavio da mu je od strane službenih lica bilo prijećeno. Radi provjere navedene tvrdnje vijeće je saslušalo tonski zapis sa ročišta od 29. juna 2006. godine kada se uvjerilo da se F.Č. tom prilikom izjašnjavao da mu je prijećeno od strane apelantovog oca i apelanta a ne od strane službenih lica.

10. Stoga kako je prilikom uzimanja izjave od strane osumnjičenog F.Č. postupljeno u skladu sa odredbom iz člana 219. ZKP BiH kojom odredbom se daje ovlaštenje službenim licima da mogu prikupljati potrebne izjave od osoba, da su tom prilikom ovlaštene službene osobe postupale u skladu sa članom 78. istog zakona odnosno u skladu sa članom 86. ZKP BIH po mišljenju Apelacionog vijeća prvostepeni sud je pravilno postupio kada je zapisnik o prikupljenoj izjavi od strane osumnjičenog F.Č. upotrijebio kao dokaz u krivičnom postupku. Apelaciono vijeće je ocijenilo da su bezuspješne žalbene tvrdnje da se radi o nezakonitom dokazu na kojem se nije mogla zasnovati presuda. Istaknuto je da je žalba pokušala osporiti validnost navedenog dokaza navodeći da je F.Č. svoju odgovornost htio prebaciti na apelanta. Međutim navedena žalbena teza po mišljenju Apelacionog vijeća ne nalazi potrebnu argumentaciju u sadržaju ostalih dokaza koji imaju značaj kontrolnih i pomoćnih dokaza koji su poslužili prvostepenom sudu da sagledavajući njihovu međusobnu povezanost i saglasnost izvede zaključak o dokazanosti optužbe. S tim u vezi navedeno je da činjenični opis izreke presude u njenom osuđujućem dijelu suštinski struktuisan upravo iskazom F.Č., ali ne samo njim već i saglasnim svjedočenjem policajaca E.K. i M.K. koji su vršili potjeru za apelantom i F.Č. koji se date prilike nalazio za upravljačem vozila „Mazda“. Naime navedeni policajci su određeni u tvrdnji da su kao suvozači u F. vozilu prepoznali apelanta a također i prilikom trčanja pored kuće M.Š. Iz žalbe se ne vidi ni jedan razlog zašto bi policajci lažno teretili apelanta kako to navodi prvostepena presuda.

11. Apelaciono vijeće je također istaklo da analiza sadržaja prvostepene presude pokazuje da u samoj izreci presude nema nejasnoća da između izreke i obrazloženja pa i pojedinih dijelova obrazloženja međusobno kao i obrazloženja i stanja spisa nema nikakvog protivrječja, te da pri tom nije povrijeđen ni metodološki pristup pri ispitivanju odlučnih činjenica predviđen odredbom člana

14. ZKP BiH (jednakost u postupanju) jer je prvostepena presuda sa pažnjom detaljno ispitala kako činjenioce koje terete apelanta tako i one koje mu idu u korist. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud donio oslobađajuću presudu u odnosu na apelanta u dijelu koji se odnosi na počinjene krivičnog djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH.

12. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da se presuda u odlučujućoj mjeri zasniva na iskazu umrlog saoptuženog odnosno iskazu svjedoka koji nije mogao biti pobijan. Navodi da je optuženi F.Č. umro i da je krivični postupak prema njemu obustavljen, te je stoga logično da se njegov iskaz dat u istražnom postupku nije mogao koristiti kao samostalan dokaz kako protiv njega samoga tako ni protiv apelanta. Stoga je po mišljenju apelanta odbrani potpuno onemogućeno pobijanje navedenog dokaza.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

17. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je i optužba i odbrana imala mogućnost izvođenja dokaza. Pri tome je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog čega se izjava umrlog optuženog F.Č., koju je dao u istrazi, ima smatrati zakonitim dokazom, te navedeni dokaz doveo u međusobnu vezu sa drugim dokazima. Dakle odluku o apelantovoj krivnji sud nije isključivo zasnovao na izjavi F.Č. već uzimajući u obzir sve provedene dokaze. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela krijumčarenje osoba iz člana 189. stav 3. KZ BiH. Za navedeno utvrđenje prvostepeni sud je u obrazloženju presude dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

18. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1524/07 (H. Č.) | Sudska praksa | Aktio