Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1777/07 (A. B.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

  • Izmijenjene pravne okolnosti
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1777/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1777/07, rješavajući apelaciju Aziza Bajramovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 8. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aziza Bajramovića podnesena protiv zbog neizvršenja pravosnažne presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-2991/98-B od 31. maja 2005. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.

OBRAZLOŽENJE

1. Aziz Bajramović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Enver R. Hrapović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja pravosnažne presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2991/98-B od 31. maja 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-2991/98-B od 31. maja 2005. godine Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan isplatiti apelantu na ime naknade materijalne štete za nestalo-uništeno motorno vozilo marke FORD ESKORT 1,8 CL iznos od 24.140,62 KM uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1857,10 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je odbijen sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata.

3. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu koju je Općinski sud rješenjem broj P-

2991/98-B od 26. septembra 2005. godine odbacio kao neblagovremenu.

4. Po prijedlogu apelanta Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-06000920 od 2. marta 2006. godine odredio predloženo izvršenje na osnovu presude Općinskog suda, broj P-2991/98-

B od 31. maja 2005. godine.

5. Apelant se dopisom od 17. novembra 2005. godine obratio Federalnom Ministarstvu Finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) radi isplate potraživanja dosuđenog presudom Općinskog suda, broj P-2991/98-B od 31. maja 2005. godine.

6. Apelant se dopisom od 28. marta 2006. godine obratio urgencijom Općinskom sudu tražeći da sud rješenje o izvršenju dostavi Vladi FBiH, Ministarstvu koji su u obavezi da izmire dug nakon gašenja Ministarstva odbrane FBiH,a jedan primjerak da se dostavi i UPI banci d.d. Sarajevo kod koje se vode računi izvršenika.

7. Apelant je dopisom od 23. marta 2007. godine upućenom Ministarstvu, UPI banci d.d. Sarajevo i Općinskom sudu urgirao na izvršenje sudske presude i rješenja o izvršenju.

8. Apelant se dopisom od 27. marta 2007. godine obratio Općinskom sudu tražeći da sud naloži UPI banci d.d. Sarajevo da odmah provede rješenje o izvršenju.

9. Općinski sud je zaključkom broj 065-0-I-07-000920 od 5. jula 2007. godine ukinuo klauzulu pravosnažnosti od 22. aprila 2006. godine rješenja o izvršenju Općinskog suda, broj 065-0-I-07-

000920 od 2. marta 2006. godine. U ostalom dijelu rješenje o izvršenju je ostalo neizmjenjeno. U obrazloženju zaključka je navedeno da je Ustavni sud 29. juna 2007. godine dostavio Općinskom sudu podnesak u kojem upućuje uređujućeg sudiju da je 15. juna 2007. godine podnesena apelacija broj AP-1777/07 kojom je apelant tražio zaštitu svojih prava u izvršenju presude Općinskog suda, broj P-2991/98 od 31. maja 2005. godine. Nakon izvršenog uvida u apelaciju i spis sud je konstatovao da je došlo do greške u dostavljanju rješenja o izvršenju izvršeniku jer je navedeno rješenje poslao na pravobranilaštvo, Federalno ministarstvo odbrane, ulica Bistrik broj 5 koje se vratilo 14. aprila 2006. godine s nazanakom da Ministarstvo BiH ne prima nikakvu poštu od Federalnog ministarstva odbrane. Sud je rješenje o izvršenju dostavio UPI banci 9. juna 2006. godine uz dopis da je rješenje pravomoćno 22. aprila 2006. godine. Stoga kako se radi o očiglednoj omašci sud je povukao klauzulu pravomoćnosti i donio zaključak u smislu odredbe člana 195. Zakona o parničnom postupku.

10. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evrospku konvenciju. Ističe da nadležno Ministarstvo, nadležna UPI banka d.d. Sarajevo odbijaju da provedu izvršenje rješenja o izvršenju donesenog na osnovu presude Općinskog suda, broj P-2991/08-B od 31. maja 2005. godine. Po mišljenju aplenata sud dopušta da upravni organ i banka suspenduju izvršenje presude i rješenja o izvršenju. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, te da ne postoji drugo djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantu omogućilo da se žali bilo kom drugom sudu zbog neizvršenja rješenja o izvršenju sudske presude. Po mišljenju apelanta građani ne bi trebali da trpe posljedice neurednog pravnog sistema jer je država u obavezi da obezbjedi mehanizme kojima će obezbjediti potpuno provođenje pravosnažnih presuda i rješenja o izvršenju, a da ne bude to samo formalno i deklarativno. Također smatra da država ne može donositi zakone koji sprečavaju izvršenje pravosnažnih sudskih presuda jer je to u suprotnosti sa principom vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Herecgovine. Navodi da sud nije odgovorio ni na jedan od zahtjeva apelanta niti preduzeo bilo koju mjeru u cilju provođenja rješenja o izvršenju.

11. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud između ostalog navodi da je 14. aprila 2006. godine pokušana dostava rješenja o izvršenju izvršeniku na adresu Bistrik broj 3 kojom prilikom je dostavnica vraćena s naznakom da „Ministarstvo BiH“ ne prima nikavu poštu od Federalnog ministarstva odbrane. Istaknuto je da je očiglednom omaškom rješenje o izvršenju dostavljeno UPI banci d.d. Sarajevo 9. juna 2006. godine sa nevažećom klauzulom pravomoćnosti 22. april 2006. godine misleći pri tome da je postupak proveden uredno. Navodi da je pristupljeno otklanjanjanju nedostataka tako da je Općinski sud zaključkom, broj 065-0-I-000920 od 5. jula 2007. godine ukinuo klauzulu pravosnažnosti od 22. aprila 2006. godine rješenja o izvršenju, broj 065-0-I-07-000920 od 2. marta 2006. godine. U ostalom dijelu rješenje je ostalo neizmjenjeno. Istaknuto je da je sud dao nalog da se rješenje o izvršenju dostavi Ministarstvu u ulici Mehmeda Spahe broj 5.

12. U svom izjašnjenu Ministarstvo navodi da je uvidom u raspoloživu dokumentaciju utvrđeno da je apelant 17. novembra 2005. godine dostavio kopiju presude broj P-2991/98 od 31. maja 2005. godine, te da je ista evidentirana pod brojem 03-14-6709/05. Istakunuto je da je Ministarstvo obavijestilo apelanta da je predmetna presuda evidentirana u skladu sa odredbama člana 4. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 43/01) a po osnovama člana 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. U svom izjašnjenju Ministarstvo se pozvalo i na odredbe člana 17. stav 1. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/04, 49/05 i 35/05). Navedeno je da je na osnovu uvida u sadržaj akata ustanovljeno da su predmetna potraživanja svrstana u kategoriju ratnih potraživanja i registrovana u skladu sa odredbama pomenutih propisa, a realizacija potraživanja će uslijediti u rokovima i na način propisan Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine. Također po mišljenju Ministarstva apelant nije lišen svoga prava na imovinu već će svoja prava ostvariti u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine, te je predloženo da se predmetna apelacija odbije.

13. U svom odgovoru na apelaciju UPI banka d.d. Sarajevo navodi da se apelant obraćao banci više puta usmenim putem prije 12. juna 2006. godine kojeg datuma je banka zaprimila rješenje o izvršenju. Istaknuto je da navedeno rješenje banka nije mogla realizovati zbog toga što je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine FBiH broj 66/04 od 27. novembra 2004. godine) utvrđene su kategorije unutarnjeg duga a njegovim članom 30. rečeno je da će Vlada FBiH u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti podzakonske akte za utvrđivanje prvenstva među kategorijama obaveza za izmirenje tražbina. Nadalje je istaknuto da je Vlada FBiH po osnovu navedenog zakona donijela odluku o utvrđivanju prioriteta izmirenja obaveza br. 96/05 od 24. februara 2005. godine („Službene novine FBiH“ broj 13/05) i odluku broj 157/06 od 6. aprila 2006. godine („Službene novine FBiH“ broj 21/06) kojom je utvrđeno da će redoslijed na teret budžeta po izvršnim sudskim rješenjima utvrđivati Ministarstvo tako što će banci dostavljati mjesečno redoslijed isplata za svaki pojedinačni slučaj. Napomenuto je da je članom 27. Zakona o trezoru („Službene novine FBiH“ broj 58/02) utvrđeno da je jedinstveni račun trezora pod isključivom nadležnošću Ministarstva finansije i da ni jedna druga osoba niti institucija nema pravo upravljati tim računom. Također je navedeno da je Zakonom o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 33/06) utvrđeno da će se izvršenja na teret sredstva budžeta provesti u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta što još određenije utvrđuje Ministarstvo finansija kao jedinog subjekta koji je nadležan i ovlašten da određuje redoslijed isplata na teret sredstava budžeta. Navedeno je da UPI banka trenutno ima preko 4.000 izvršnih sudskih rješenja koje isplaćuje po redoslijedu koji za svako pojedinačno rješenje utvrdi Ministarstvo. Na osnovu navedenih propisa jasno proizlazi da banka ne može vršiti nikakvu isplatu iz sredstava budžeta bez naloga Ministarstva dakle ni isplatu po osnovu pojedinačnog sudskog rješenja. Također je istaknuto da je banka zaprimila zaključak Općinskog suda, broj 065-0-I-06-000920 od 5. jula 2007. godine kojim je ukinuta klauzula pravosnažnosti rješenja o izvršenju od 2. marta 2006. godine, te da se i iz navedenog razloga nisu stekli uslovi za namirenje apelanta. Istaknuto je da je navedeni predmet stavljen u red prioriteta prema članu 167 ZIP, te da banka uredno obavještava Ministarstvo o predmetima zaprimljenim u banku.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;»

15. Ustavni sud nalazi da se suština predmetne apelacije odnosi na neizvršenje pravosnažne sudske odluke kojom je apelantu dosuđena naknada materijalne štete za nestalo-uništeno motorno vozilo. Međutim tuženi realizaciju apelantovog potraživanja iz pravosnažne sudske odluke dovodi u vezi sa postojećim zakonskim mehanizmima koji regulišu pitanje izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine. U svijetlu navedenog Ustavni sud nalazi da je u svojim brojnim odlukama ocjenjivao ustavnost zakonskih rješenja koja su onemogućavala izvršenja pravosnažnih sudskih odluka (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 40/05, odluka broj AP 703/04 od 23. marta 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku“ broj 32/05, odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 8/05, odluka broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Republike Srpske» broj 12/06, odluka broj AP 557/05 od 13. aprila 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku“ broj 77/06, odluka broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 2/08, odluka broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 27/08, i odluka broj AP 3077/06 od 14. oktobra 3008. godine, objavljena u „Službenom glasniku“ broj 1/09). U navednim odlukama Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih presuda, ako takav zakon ili drugi akt stavlja «pretjeran teret na pojedince», čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Također, Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje prava na «nezavisan sud», kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama onemogućava sudovima provođenje pravomoćnih sudskih odluka, čime krši i princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje utvrđeno je da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena «pravična ravnoteža» između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.

16. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine utvrdio da je predmetni slučaj sličan iako ne identičan predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02,ECHR 2006-XII u kojem je sud utvrdio povredu člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Zaključeno je da se predmetni slučaj odnosi kao i u slučaju Jeličić na zakonsko odgađanje izvršenja cijele jedne kategorije konačnih presuda zbog obima javnog duga koji proizlazi iz navedenih presuda. Evropski sud za ljudska prava nije prihvatio prijedlog Vlade da se napravi razlika između ova dva predmeta navodeći da iako je situacija takva da jedan značajan broj tužbenih zahtjeva koji se odnose na ratnu štetu, a koji još uvijek nisu okončani može dovesti do potrebe da se oni zamjene jednim generalnim planom za naknadu štete. Navedeno nikako ne utiče na obavezu tužene države da izvrši presude koje su postale konačne prije izrade takvog plana. Stoga je zaključeno da nema razloga za odstupanje od jurisprudencije Jeličić. Prema tome kako konačne presude koje su razmatrane u predmetnom slučaju nisu još uvijek u potpunosti izvršene, a takva situacija traje već više od četiri godine po mišljenju Evrospkog suda za ljudska prava postoji povreda člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Evrospku konvenciju (vidi Evropski sud, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 1218/07, 1240/07, 1242/07, 1335/07, 1368/07, 1369/07, 3424/07, 3428/07, 3430/07, 3935/07, 3940/07, 7194/07, 7204/07, 7206/07 i 7211/07 od 10. novembra 2009. godine, stav 15). Dakle u navedenoj odluci Evropski sud za ljudska prava ne bavi se ocjenom zakonskih rješenja kojima se onemogućava izvršenje pravosnažnih sudski odluka već nalazi da samo neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu člana 6. Evrospke konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te nalaže Bosni i Hercegovini kao tuženoj strani da osigura izvršenje domaćih presuda koje su razmatrane u predmetnom slučaju.

17. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je presudom Evropskog suda za ljudska prava Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 10. novembra 2009. godine došlo do izmjene pravnih okolnosti relevantnih i za konkretan slučaj obzirom da je navedenom presudom Evrospkog suda naloženo državi Bosni i Hercegovini da iznađe mehanizme kojima će osigurati izvršenje pravosnažnih sudskih odluka bez obzira na postojeća zakonska rješenja u pogledu izmirenja javnog duga.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1777/07 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio