Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2630/07 („Granit“ d.d. Jablanica)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2630/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2630/07, rješavajući apelaciju „Granit“ d.d. Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Granit d.d. Jablanica podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-
07-000643 od 31. avgusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Konjicu, broj 07 56 P 006860 od 9. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Granit“ d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, podnio je 26. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-07-000643 od 31. avgusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 07 56 P 006860 06 P od 9. februara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 07 56 P 006860 P od 9. februara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-07-000643 od 31. avgusta 2007. godine, poništena je odluka o prestanku radnog odnosa donesena od strane apelanta pod brojem 01-577/06 od 1. juna 2006. godine i apelantu naloženo da vrati Semira Ljeljaka (u daljnjem tekstu: tužitelj) na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima odnosno na radno mjesto koje je imao na dan prestanka radnog odnosa. Apelant je obavezan da tužitelju isplati na ime neisplaćenih plaća za period od 1. juna do 31. oktobra 2006. godine iznos od 3.196,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. decembra 2006. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.593,20 KM. Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu razlika plaća za period od 1. januara 2003. godine do 31. maja 2006. godine u iznosu od 7.800,64 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud na osnovu ocjene provedenih dokaza utvrdio da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita. Po mišljenju suda apelant je otkazao ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze pa je na istom teret dokaza postojanja razloga za otkaz (član 91. Zakona o radu i član 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu „Službene novine FBiH“ broj 32/00). Prema navodima apelanta tužitelj je isključivo zbog potrebe procesa rada raspoređen na poslove sa nižom platom. Iz iskaza sasalušanog svjedoka, neposrednog rukovodioca tužitelja proizlazi da je tužitelj i prije ponuđenog ugovora o radu obavljao istovrsne poslove, da je jedini u smjeni obavljao taj radni zadatak dok je u drugoj smjeni iste poslove obavljao također jedan radnik. Navedeni svjedok je istakao da je tužitelj odbijao raditi na drugim radnim mjestima u sektoru-klesar, rukovodilac građevinskim mašinama iz kojih bi razloga po mišljenju suda odluka o prestanku radnog odnosa bila zakonita ali samo u slučaju da je apelant dokazao da je neposredno nakon ovakvog postupanja tužitelja zbog povrede radne obaveze otkazao ugovor u zakonom propisanom roku 15 dana od dana saznanja za činjenice zbog koje se daje otkaz (čl. 89. Zakona o radu i član 35. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu) otkazao ugovor o radu. Utvrđeno je da ponuđeni dokazi ukazuju na drugačiji tok postupka. Iz dokaza objektivne prirode je utvrđeno da je odluka o prestanku radnog odnosa donesena u junu mjesecu 2006. godine a obavještenje njegovog rukovodioca da odbija ponuđeni ugovor i poslove na koje se raspoređuje je sačinjeno u avgustu 2005. godine, dakle odluka o prestanku radnog odnosa je donesena nakon zakonom propisanog roka za otkaz zbog teže povrede radne obaveze. Ukoliko bi se prihvatila tvrdnja apelanta da je tužitelj napuštao posao prije vremena što dokazuje evidencijom prisustva radnika na poslu iz 2006. godine takvo ponašanje bi predstavljalo povredu radne obaveze, a zakonit postupak za otkaz ugovora o radu propisuje pravo radnika na odbranu na koje okolnosti apelant nije pružio niti jedan dokaz.
4. Također po ocjeni suda apelant nije dokazao da je odbijanjem ponuđenog ugovorao radu tužitelj počinio težu povredu radne obaveze. Navedeno iz razloga jer po Zakonu o radu ne postoji institut rasporeda na druge poslove koji odgovaraju stručnoj spremi zaposlenika. Istaknuto je da je odredbama člana 97. pomenutog zakona regulisana mogućnost da poslodavac otkazuje ugovor o radu sa zaposlenikom a istovremeno mu nudi zaključenje ugovora pod izmjenjenim uslovima. Prema tome nije moguća jednostrana izmjena ugovora nego poslodavac može otkazati prvobitni ugovor i ponuditi zaposleniku neki drugi ugovor o radu. U konkretnom slučaju otkaz je posljedica odbijanja zaključenja novog ugovora što može biti razlogom samo za otkaz u slučaju zasnivanja radnog odnosa.
5. Na odnosu navedenog utvrđeno je da je odluka o prestanku radnog odnosa donesena sa obrazloženjem izvršene teže povrede radne obaveze tužitelja nezakonita te je zaključeno da je apelant obavezan da tužitelja vrati na poslove koje je obavljao u vrijeme donošenja odluke o prestanku radnog odnosa a sve primjenom odredaba člana 96. Zakona o radu, a u vezi sa članom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu.
6. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 97. stav 1. Zakona o radu kojim je propisano da se odredbe navedenog zakona koje se odnose na otkaz primjenjuju i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmjenjenim uvjetima. Po mišljenju Kantonalnog suda pravilno je prvostepeni sud zaključio da apelant nije tužitelju otkazao važeći ugovor o radu uz istovremenu ponudu izmjenjenog ugovora. Istaknuto je da je ugovor o radu dvostrano obavezujući ugovor, te da se može mjenjati samo saglasnom izjavom volja obiju ugovornih strana u odnosu na sve bitne elemente tog ugovora. U konkretnom slučaju apelant je jednostrano izmijenio sadržaj ugovora o radu odnosno prestanak radnog odnosa tužitelju, a što je moguće jedino u slučaju kada zaposlenik odbije potpisati ugovor o radu prilikom zasnivanja radnog odnosa. Po mišljenju Kantonalnog suda apelant je prema odredbama člana 91. Zakona o radu bio dužan da dokaže postojanje navedenog razloga za otkaz što u predmetnom postupku nije uspio kako je pravilno obrazložio prvostepeni sud koje razloge je prihvatio i drugostepeni sud. Prema tome kako se radi o nezakonitoj odluci o prestanku radnog odnosa to tužitelju prema članu 96. stav 2. tačka 1. Zakona o radu pripada pravo da se vrati na poslove na kojima je radio, te da mu se isplati naknada plaće u visini plaće koju bi ostvarivao da je radio u periodu od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa tj. od 1. juna 2006. godine pa do 31. oktobra 2006. godine.
7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencijei pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da u toku postupka sud nije cijenio niti jedan dokaz koji je išao u prilog apelantu ili je isti cijenio pojedinačno, a ne kao cjelinu. Također smatra da je u konkretnom slučaju sud proizvoljno primjenio materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-
612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
11. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u predmetnom postupku. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.
12. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.
13. Apelant također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović