Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2649/07 („Unis“ Fabrika cijevi a.d. Derventa)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2649/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2649/07, rješavajući apelaciju „UNIS“ Fabrika cijevi a.d. Derventa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Unis” Fabrika cijevi a.d . Derventa podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 372 od 3. avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Unis“ Fabrika cijevi a.d. Derventa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Neđo Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 372 od 3. avgusta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-37/05 od 4. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 113-0-Gž-06-000 019 od 8. februara 2006. godine, Slađan Pijetlović (u daljnjem tekstu: tužitelj) je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se kao nezakonito poništi rješenje apelanta broj 1106/04 od 16. septembra 2004. godine o otkazu ugovora o radu i rješenje broj 1228/04 od 5. oktobra 2004. godine o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava sa nametanjem obaveze apelantu da tužitelja vrati na poslove koje je ranije obavljao ili da ga rasporedi na druge poslove u skladu sa njegovom stručnom i radnom sposobnošću i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Protiv drugostepene presude tužitelj je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 118-0-Rev-06-000 372 od 3. avgusta 2007. godine usvojio i presudu Okružnog suda preinačio tako da se žalba tužitelja uvažava presuda Osnovnog suda preinačava tako da se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i poništava kao nezakonito rješenje apelanta o otkazu ugovora o radu broj 1106/04 od 16. septembra 2004. godine i rješenje apelanta o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava broj 1228/04 od 5. oktobra 2004. godine. Apelant je obavezan da tužitelja vrati na poslove koje je ranije obavljao ili da ga rasporedi na druge poslove u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 825 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.

4. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je predmet spora zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu i o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava, te da se tuženi obaveže da ga vrati na poslove koje je ranije obavljao ili ga rasporedi na druge poslove u skladu sa njegovim radnim i stručnim sposobnostima uz zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Navedeno je da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženog kao poslodavca na radnom mjestu rukovaoca ravnalicom po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 563 od 19. decembra 2001. godine. Dalje je utvrđeno da je tužitelj kvalifikovani konobar i kuhar tehnolog da se po sistematizaciji radnih mjesta za rukovaoca ravnalicom traži kvalifikovani radnik metalske struke, te da je iz tih razloga apelant tužitelju po osnovu člana 123. Zakona o radu ponudio zaključenje novog ugovora pod izmjenjenim okolnostima na radno mjesto održavanja kruga i objekata. Također je utvrđeno da je tužitelj odbio potpisivanje navedenog ugovora nakon čega je apelant donio rješenje o otkazu ugovora 16. septembra 2004. godine, te da je protiv tog rješenja tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava koji je odbijen rješenjem apelanta broj 1228/04 od 5. oktobra 2004. godine.

5. Po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pogrešno primjenili materijalno pravo. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju apelant ponudio tužitelju zaključenje ugovora pod izmjenjenim uslovima nakon što je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uslove stručne spreme potpisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji za radno mjesto na kome radi, a bez predhovnog otkazivanja ugovora o radu zaključenog 19. decembra 2001. godine između tužitelja i apelanta. Nakon odbijanja potpisivanja novog ugovora pod izmjenjenim uslovima od strane tužitelja apelant je donio rješenje o otkazivanju ugovora o radu čime je po ocjeni Vrhovnog suda pogrešno primjenio član 123. Zakona o radu.

6. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 123. stav 1. Zakona o radu (danas član 137. Zakona o radu-prečišćeni tekst- „Službeni glasnik RS“ broj 55/07) kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključenje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima. Dalje je istaknuto da je stavom 2. navedenog člana propisano da odredbe Zakona o radu koje uređuju otkazivanje ugovora o radu od strane poslodavca se shodno primjenjuju i na otkazivanje u smislu stava 1. navedenog člana.

7. Po mišljenju Vrhovnog suda za otkaz ugovora o radu u smislu člana 123. stav 1. Zakona o radu moraju biti ispunjeni uslovi iz odredbi člana 113. do člana 118. tog zakona što podrazumjeva i postojanje zakonskih razloga za otkazivanje ugovora od strane poslodavca, a to su: 1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 91. zakona; 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika; 3. ako radnik obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu i 4. ako se radnik u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na rad (tačke 3. i 4. izmjenjene su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu -„Službeni glasnik RS“ broj 47/02).

8. Na osnoviu navedenog utvrđeno je da poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu samo iz razloga propisanih članom 113. stav 1. tačka 1. do 4. Zakona o radu i istovremeno mu ponuditi zaključenje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima kako to proizilazi iz odredbi člana 123. stav 1. i 2. istog zakona. Navednim članom niti bilo kojom drugom odredbom odbijanje zaključenja novog ugovora pod izmjenjenim uslovima nije propisano kao razlog za otkaz ugovora o radu. Poslodavac mora otkazati ugovor o radu i istovremeno ponuditi zaključenje novog ugovora pod izmjenjenim uslovima, a ne ponuditi novi ugovor i otkazati postojeći ugovor zbog odbijanja ponude. Stoga po ocjeni Vrhovnog suda otkaz postojećeg ugovora je uslov za ponudu za zaključenje novog ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima. Postojeći otkaz ugovora o radu nastavlja egzistirati bez obzira da li radnik prihvata ili ne prihvata uslove novog ugovora. U situaciji odbijanja novog ugovora radni odnos radnika prestaje po postojećem otkazu ugovora dok u situaciji prihvatanja radni odnos radnika kod poslodavca se nastavlja pod izmjenjenim uslovima zaključenog novog ugovora. Naglašeno je da rad na određenom radnom mjestu sa neodgovarajućom stručnom spremom ukoliko je pod tim uslovima zaključen ugovor o radu ne može biti razlog za otkaz ugovora o radu osim u slučaju propisanom u članu 113. stav 1. tačka 3 odnosno ako radnik obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti ne može uspješno ispunjavati obaveze iz ugovora o radu.

9. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. Po mišljenju apelanta tužitelj je u smislu odredbe člana 123. Zakona o radu trebao prihvatiti ponudu poslodavca za zaključenje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima i kod nadležnog suda osporavati dopuštenost takve izmjene ugovora. Kako je tužitelj odbio da zaključi ugovor o radu to je po mišljenju apelanta uz pravilnu primjenu materijalnog prava njemu otkazan ugovor o radu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-

612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

13. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

14. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

15. Apelant također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2649/07 („Unis“ Fabrika cijevi a.d… | Sudska praksa | Aktio