Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2615/07 (I. L.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Šta se ne smatra domom
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2615/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2615/07, rješavajući apelaciju Ive Lipovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Lipovca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-

001 060 od 29. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivo Lipovac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 060 od 29. juna 2007. godine. Apelant je 17. decembra 2007. godine i 25. aprila 2008. godine dopunio apelaciju. Dopunom apelacije od 25. aprila 2008. godine apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio zemljišno-knjižnom uredu Osnovnog suda u Banjaluci (daljnjem tekstu: Osnovni sud) da zabrani Branku i Radojki Mirilović (u daljnjem tekstu: tuženi) da otuđe, sakriju, opterete ili raspolažu sa nekretninama upisanim u kknj ul. br. 53 K.O. MAĐIR i br. 322 KO Česma I Banjaluka, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri od 12. juna 2008. godine odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-2137/98 od 1. jula 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi ništavost ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 15. avgusta 1995. godine i ovjerenog kod Osnovnog suda pod brojem III-Ov-115/95 od 18. avgusta 1995. godine između apelanta i tuženih, a na osnovu kojeg je apelant mijenjao svoje nekretnine u Banjaluci k.č. brojevi 166, 184, 185, 254/1, 261 i 270/1 upisane u k.k.nj. uložak broj 53 u K.O. Mađir, za nekretnine tuženih koje predstavljaju jedan dvosoban stan površine od 64,83 m2 u Karlovcu u Republici Hrvatskoj, te da se izvrši uspostavljanje ranijeg stanja upisa u zemljišnim knjigama na razmijenjenim nekretninama, tuženi obavežu na predaju u posjed apelantu nekretnina u K.O. Mađir te pokretnih stvari navedenih u spisku od 15. avgusta 1995. godine ili da apelantu nadoknade novčanu vrijednost pokretnih stvari isplatom iznosa od 12.000,00 KM, te da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 5.617,00 KM.

4. Protiv prvostepene presude apelant je blagovremeno podnio žalbu koju je Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) presudom broj Gž-1810/04 od 24. marta 2006. godine djelimično usvojio prvostepenu presudu ukinuo u odluci o zahtjevima parničnih stranaka za naknadu troškova parničnog postupka i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak dok je u preostalom dijelu odluke o glavnoj stvari žalba odbijena, a prvostepena presuda potvrđena.

5. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 118-0-Rev-06-001 060 od 29. juna 2007. godine odbio.

6. U obrazloženju revizijske presude se navodi da su prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova parnične stranke 15. avgusta 1995. godine zaključile ugovor o razmjeni nekretnina navedenih u izreci prvostepene presude, u smislu člana 552. Zakona o obligacionim odnosima. Stranke su odmah po zaključenju ugovora stupile u posjed zamijenjenih nekretnina i u javnim knjigama ishodovale uknjižbu prava vlasništva na zamijenjenim nekretninama. Apelant je u toku trajanja predmetne parnice, 12. jula 2000. godine, stan u Karlovcu, koji je stekao ugovorom koji osporava, darovao svojoj kćerki, koja se potom u odgovarajućem javnom registru upisala kao vlasnik tog stana. Sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi utvrdili da, unatoč činjenici što je stan otuđio, apelant traži da mu tuženi vrate u posjed nekretnine u Mađiru-Opština Banjaluka, a istovremeno odbija da tuženima vrati stan u Karlovcu, a što ne može učiniti jer više nije vlasnik navedenog stana.

7. Konstatovano je da su kod takvo utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi zaključili da je apelant sklopio ugovor o razmjeni nekretnina u vrijeme ratnih dešavanja, zbog kojih zaključeni ugovor nije izraz njegove slobodno izražene volje. Međutim, kad su se okolnosti promijenile i kad je apelant bio u mogućnosti da slobodno izražava volju, on se u potpunosti saglasio sa izvršenom zamjenom i prema stanu u Karlovcu se počeo ponašati kao istinski vlasnik pa je istim i raspolagao (poklonio kćerki). Na osnovu navedenog Vrhovni sud je našao da je apelant raspolagao nekretninama koje su bile predmet razmjene, a to je najpotpunije ovlaštenje titulara prava vlasništva, u smislu odredbe člana 3. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90). Prema tome, Vrhovni sud smatra da je ugovor proizveo pravno dejstvo time što su se ugovorne strane uknjižile kao vlasnici odnosno suvlasnici na zamjenjenim nekretninama i stupili u njihov posjed, a osim toga apelant je dalje raspolagao nekretninama koje je dobio u zamjenu tako što ih je poklonio. Po mišljenju Vrhovnog suda time se on saglasio da je navedeni ugovor o razmjeni zaključen po njegovo slobodnoj volji i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim u smislu odredbi člana 103. u vezi sa odredbom člana 26. Zakona o obligacionim odnosima.

8. Postavljajući zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina i obavezivanje tuženih da mu predaju u posjed nekretnine u Mađiru (iako on nije u mogućnosti da tuženim vrati nekretnine u Karlovcu) apelant je pokazao namjeru da sadrži za sebe obje nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o zamjeni. Po mišljenju Vrhovnog suda kada bi se udovoljilo ovakvom zahtjevu tuženi ne samo da bi se morali iseliti iz nekretnina koje su stekli zamjenom, nego bi ostali i bez svoje imovine u Karlovcu što je suprotno načelima savjesnosti, poštenja i zabrane zloupotrebe prava iz člana 12. i 13. Zakona o obligacionim odnosima.

9. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je zaključio da je apelant stupanjem u posjed nekretnine u Karlovcu, uknjižbom svog prava vlasništva na toj nekretnini i kasnijim poklanjanjem iste nekretnine uz zadržavanje prava doživotnog uživanja stana, ostvario pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga su po nalaženju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi pravilno odbili njegov tužbeni zahtjev, jer bi u suprotnom tuženi izgubili dom (kako onaj u Republici Srpskoj tako i onaj u Hrvatskoj) čime bi bila povrijeđena njihova prava zagarantovana navedenim odredbama Evrospke konvencije.

10. Revizioni prigovori apelanta o tome da je stan u Karlovcu bio devastiran i da je u njegovo saniranje uložio znatna sredstva po mišljenju Vrhovnog suda nisu od značaja za predmet konkretnog spora. Istaknuto je da se pred sudom vodi drugi spor o tužbi apelanta protiv tuženih, radi sticanja bez osnova. Stoga je Vrhovni sud naveo da bi navedene apelantove tvrdnje mogle biti od uticaja na odlučivanje u tom sporu. Nadalje je Vrhovni sud našao da nisu osnovani ni revizioni prigovori da nižestepeni sudovi nisu ispitali razloge zbog kojih je apelant poklonio stan i da nižestepene odluke ne sadrže razloge u pogledu relativne ništavosti (rušljivosti) ugovora. Po ocjeni Vrhovnog suda drugostepena presuda sadrži jasne, određene i uvjerljive razloge o svim odlučnim činjenicama za pravilno presuđenje predmetne pravne stvari koje je prihvatio i Vrhovni sud.

11. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evrospke konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da su u toku prvostepenog postupka sudu priloženi dokazi o postojanju prinude na apelanta u vrijeme prije zaključenja ugovora o zamjeni, a iz razloga njegove manjiske nacionalnosti. Navodi da su prijetnje i prinuda koji su vršeni na apelanta zbog njegove nacionalnosti bile razlog zamjene nekretnina jer je postojala ozbiljna bojazan i strah apelanta za njegov život i život njegove obitelji. Ističe da Vrhovni sud odbija reviziju zbog toga što je apelant vlasništvo na stanu prenio na svoju kćerku. Također smatra da je sutkinja Osnovnog suda bila pristrasna i neobjektivna jer je uvažila i poklonila vjeru iskazu svjedoka tuženih dok je zanemarila iskaz i tvrdnje apelantovih svjedoka, apelanta i njegove supruge kao i apelantovu dokumentaciju.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-

612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

15. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna. Također navodna pristrasnost sudije Osnovnog suda nije potkrijepljena bilo kakvim relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost postojanja iste u konkretnom slučaju, te Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi prima facie neosnovani.

16. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

17. Apelant također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud nalazi da je apelant stupanjem u posjed nekretnine u Karlovcu, uknjižbom svog prava vlasništva na toj nekretnini i kasnijim poklanjanjem iste nekretnine uz zadržavanje prava doživotnog uživanja stana izrazio svoju volju i želju da mu stan u Karlovcu bude njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Iz navedenog slijedi da stan u Banjaluci čiji povrat apelant traži ne predstavlja njegov dom koji uživa zaštitu u smislu člana 8. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud zaključuje, da su navodi apelanta o povredi prava na dom u predmetnom postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2615/07 (I. L.) | Sudska praksa | Aktio