Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1613/07 (M. M.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Zamjena nekretnina
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1613/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1613/07, rješavajući apelaciju Manojla Manojlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Manojla Manojlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 941 od 9. februara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1043/03 od 9. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-2242/98 od 5. novembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Manojlo Manojlović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 7. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 941 od 9. februara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-
1043/03 od 9. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2242/98 od 5. novembra 2002. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-2242/98 od 5. novembra 2002. godine je utvrđeno da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u Banja Luci između prednika tužitelja Semina Kulenovića (u daljnjem tekstu : prednici tužitelja) i apelanta, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-2825/94 od 15. jula 1994. godine, apsolutno ništav. Stavom 2. navedene presude je utvrđeno da je apelant dužan tužiteljima predati u posjed i korišćenje nekretnina slobodne od lica i stvari a koji se nalazi u Banja Luci, u ulici Braće Jugović broj 55, pobliže opisane u ugovoru o zamjeni nekretnina Također, istim stavom navedene presude je utvrđeno da su tužitelji dužni apelantu predati u posjed i korišćenje nekretnine slobodne od lica i stvari, a koji se nalazi u Visokom, također opisane u ugovoru o zamjeni nekretnina. Nadalje, zemljišno-knjižnom uredu i Upravi za katastar nekretnina je naloženo da se na predmetnim nekretninama upišu raniji vlasnici odnosno posjednici koji su to bili 1. aprila 1992. godine, odnosno prije zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina. Konačno, apelant je dužan tužiteljima nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.436,00 KM, a sve u roku od petnaest dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U tužbi koju je podnio Osnovnom sudu tužitelj je naveo da je Ugovor o zamjeni nekretnina ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-2825/94 od 15. jula 1994. godine potpisao «pod teškom prinudom i protiv svoje volje» iz opšte poznatih razloga koji su vladali u Banja Luci. Neposredno prije odlaska iz Banja Luke nepoznata lica su ušla kroz ulazna vrata i ranila tužitelja, o čemu postoji medicinska dokumentacija. Tokom sudskog postupka Osnovni sud je izvršio uvid u dokumentaciju, saslušao stranke i svjedoke zaključivši da je tužitelj zaključio sporni ugovor o razmjeni nekretnina pod pritskom opšte situacije uz postojanje faktora koji su ograničili slobodu odlučivanja i samu volju prednika tužitelja da se takav ugovor zaključi. Osnovni sud navodi u obrazloženju presude da ono što predstavlja suštinu ugovora nije u saglasnosti sa pravim željama ugovarača u jednoj normalnoj situaciji, što ovaj ugovor čini ništavim u smislu odredaba čl. 103-110 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03 u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti i ostali prigovori apelanata da tužitelj nije opredjelio tužbene zahtjeve, kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer su nakon njegove smrti označeni njegovi nasljednici koji imaju aktivnu legitimaciju za vođenje sudskog spora.
4. Presudom Okružnog suda broj Gž-1043/03 od 9. juna 2006. godine žalba i dopuna žalbe apelanta je odbijena i prvostepena presuda, u dosuđujućem dijelu, potvrđena. Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda u pogledu valjanosti spornog ugovora o zamjeni nekretnina pravilna i zakonita. Taj ugovor je zaključen u okolnostima trpljenja ratnih pritisaka, neizvjesnosti i nesigurnosti, koju su ljudi, pripadnici brojno manje etničke zajednice, trpjeli u sredinama gdje je većinsko stanovništvo bilo druge nacionalnosti. Prednik tužitelja je također bio pod pritskom opštepoznate ratne situacije i bojazni za vlastitu sigurnost i život. Uprkos tome, nije namjeravao mjenjati svoju imovinu, sve dok pritsci na njega nisu poprimili ozbiljne razmjere i dok nepoznata lica nisu pucala na ulazna vrata njegove stambeno-porodične zgrade u Banja Luci. Odredbom člana 26. ZOO je propisano da se ugovor zaključuje saglasnim izjavama volja ugovarača o bitnim sastojcima ugovora i ta volja mora biti učinjena slobodno i ozbiljno, saglasno i odredbi člana 28. ZOO. Ako nema saglasnosti volja ili su pak postojali faktori koji su bitno ograničavali slobodu odlučivanja i samu volju neke od stranaka ugovornica i uslovili da se određeni ugovor zaključi, kao u konkretnom slučaju, tada ni ugovor ne može biti pravno valjan, bez obzira što je zaključen u formi propisanoj za ovakav ugovor. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno obavezao parnične stranke na predaju u posjed nekretnina koje su bile predmet ugovora o razmjeni nekretnina. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je dao valjane razloge za svoju odluku, odbivši prigovor da se iskazima svjedoka nije mogla pokloniti vjera. Konačno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice za presuđenje u konkretnoj stvari na koje je pravilno primjenio i materijalno pravo.
5. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio apelant, koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-06-000 941 od 9. februara 2007. godine odbio. Apelant je osporenu Presudu Vrhovnog suda primio 17. aprila 2007. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da iz činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud proizilazi da je pravni prednik tužitelja zaključio ugovor o razmjeni nekretnina sa tuženim apelantom protivno načelu autonomije volje, a time i načelima ravnopravnosti stranaka i savjesnosti i poštenju (čl. 10-12 ZOO). Vrhovni sud je zaključio da su shvatanja nižestepenih sudova pravilna. Nadalje, ovaj ugovor je protivan dobrim običajima i javnom poretku i kao takav ništav u smislu člana 103. stav 1. ZOO. Ako su obje ugovorne strane savjesne, kao u konkretnom sporu, pravna posljedica takvog ugovora je obostrana restitucija (član 104 stav 1 ZOO). To znači da je svaka strana dužna da vrati drugoj strani sve ono što je po osnovu ugovora primila, kako je nižestepenim presudama i suđeno. U pogledu ponašanja sudije prvostepenog suda V. N., Vrhovni sud je posebno obrazložio da se iz spisa vidi da je zahtjev za izuzeće pomenutog sudije zbog navodne pristrasnosti u korist tužilaca odbijen rješenjima predsjednika suda br. Su-459/02 od 10. maja 2002. godine i Su-459/02 od 17. jula 2002. godine, a zahtjev za izuzeće predsjednika prvostepenog suda odbijen je rješenjem predsjednika Okružnog suda broj Su-1131/02 od 5. juna 2002. godine. Iz zapisnika o ročištu od 5. novembra 2002. godine ne proizilazi da je punomoćnik apelanta na bilo koji način osujećen u svojim procesnim pravima i da je se izjasnio o navodima tužilaca. Dakle, u ovom sporu nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 71. stav 1. tačka 1. do 5. ranijeg Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 27/90; u daljnjem tekstu ZPP), za izuzeće sudije niti je bilo doneseno rješenje o njegovom izuzeću. Donošenjem prvostepene presude nisu, kako zaključuje Vrhovni sud, počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka kao ni druge zakonske odredbe. U vezi revizionih navoda da je tuženi apelant sporne nepokretnosti otuđio Vrhovni sud je zaključio da, prema članu 195. stav 1 ranijeg ZPP, ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kome teče parnica, to ne spriječava da se parnica među istim strankama dovrši. I konačno, u vezi revizionih navoda da «za nekretnine u Visokom, prvostepeni sud nije uopšte utvrđivano pravo svojine», Vrhovni sud navodi da tužbenim zahtjevom nije ni traženo utvrđivanje prava svojine na nekretninama u Visokom, niti je tuženi u tom smislu podnio zahtjev protivtužbe tokom ovog spora.
6. Apelant smatra da je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osnovni prigovor koji apelant iznosi u apelaciji tiče se navoda apelanta da sud nije usvojio njegov zahtjev za izuzeće suda u ovoj parnici, što je rezultiralo po mišljenju apelanta «krajnje pristrasnom i neprofesionalnom vođenju postupka». On smatra da je na ročištu za glavnu raspravu predsjednik vijeća diktirao na raspravni zapisnik činjenice, koje nisu odgovarale stvarnom, istinitom stanju događaja. Radi takvog držanja predsjednika suda, apelant je zatražio njegovo izuzeće, ali taj zahtjev navodno nije ni unesen u zapisnik. Apelant zaključuje da je «prvostepena presuda donešena prije nego što je predsjednik suda odlučio o zahtjevu za izuzeće predsjednika vijeća, a koji [..je apelant...] istakao 5. novembra 2002. godine u svom pismenom podnesku». Iz navedenih razloga prvostepeni sud je bio nepropisno sastavljen, a apelantu navodno onemogućeno da «slobodno i ravnopravno učestvuje u postupku». Stoga, on predlaže da se njegova apelacija usvoji, ukine presuda Vrhovnog suda i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, osnovni prigovor koji apelant iznosi u apelaciji tiče se navoda apelanta da sud nije usvojio njegov zahtjev za izuzeće suda u ovoj parnici, što je rezultiralo po mišljenju apelanta «krajnje pristrasnom i neprofesionalnom vođenju postupka». On također smatra da mu iz navedenih razloga onemogućeno da slobodno i ravnopravno učestvuje u postupku». Dakle, apelant smatra da mu je prekršeno pravo da mu sudi nepristrasan sud i princip ravnopravnosti strana u postupku, što je garantirano članom 6. stav. 1. Evropske konvencije.
10. Prema stanju spisa zahtjev tuženog apelanta za izuzeće sudije V. N,. zbog navodne pristrasnosti u korist tužilaca, odbijen je rješenjima predsjednika prvostepenog suda broj Su-459/02 od 10. maja 2002. godine i broj Su-459/02 od 17. jula 2002. godine, donesenim prije ovog ročišta. Zahtjev tuženog apelanta za izuzeće predsjednika prvostepenog suda odbijen je rješenjem predsjednika Okružnog suda broj Su-1131/02 od 5. juna 2002. godine, donesenim takođe prije ročišta od 5. novembra 2002. godine. Tačno je da je punomoćnik tuženog pismenim podneskom od 5. novembra 2002. godine ponovo tražio izuzeće sudije V. N., ovog puta radi toga što mu sudija navodno nije dozvolio da se na ročištu izjasni. Iz zapisnika o ročištu od 5. novembra 2002. godine ne proizilazi međutim da je punomoćnik tuženog bio na bilo koji način osujećen u svojim procesnim pravima i da mu je pružena prilika da se izjasni o navodima tužilaca. Rješenje o izuzeću navedenog sudije nije ni naknadno doneseno. Nadalje, u vrijeme vođenja postupka pred Osnovnim sudom bio je na snazi ZPP koji je donesen još 1977. godine.
11. U pogledu navoda apelanta koji se tiču pristrasnosti drugostepenog sudskog vijeća koje je donijelo pobijano rješenje, Ustavni sud naglašava da se, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu, što znači utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, što znači utvrditi da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristrasnošću (vidi već citiranu odluka Mežnarić, stav 29., i Ustavni sud, odluka broj AP 1785/06 od
30. marta 2006. godine). U konkretnom slučaju apelant se žali na subjektivnu pristrasnost suda i ističe da je zbog određenog ponašanja sudije u konkretnom predmetu taj sudija morao biti izuzet. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant iz istih razloga tražio izuzeće sudije u konkretnom slučaju, ali da je njegov zahtjev odbijen. S druge strane, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve nove ili drugačije argumente ili dokaze koji bi mogli voditi zaključku da je odluka o odbijanju apelantovog zahtjeva za izuzeće donesena proizvoljno ili da je ponašanje suda u konkretnom slučaju vodilo kršenju principa nepristrasnosti suda.
12. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva. Osim toga, Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantovih ustavnih prava, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se takođe žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na dom i imovinu zasnivaju se na istim navodima na kojima se zasniva i navodno kršenje prava na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su navodi apelanta paušalni budući da je apelant u predmetnom postupku imao mogućnost korišćenja svih zakonom raspoloživih pravnih lijekova. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav. 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović