Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1389/07 (M. Z. i B. Č.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na rad
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 106
- Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1389/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1389/07, rješavajući apelaciju Marina Zovke i Branka Čondrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marina Zovke i Branka Čondrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1098/05 od 18. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-884/04 od 8. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-249/99-I od 25. maja 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marina Zovke i Branka Čondrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1098/05 od 18. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-884/04 od 8. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-249/99-I od 25. maja 2004. godine, u odnosu na pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Marin Zovko i Branko Čondrić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Mostara, koje zastupa odvjetnički ured Sesar-Ćurić, iz Mostara, podnio je 9. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1098/05 od 18. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-884/04 od 8. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-249/99-I od 25. maja 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-249/99-I od 25. maja 2004. godine obavezan je tuženi MUP HNK Mostar ( u daljnjem tekstu: tuženi) da prvoapelantu na ime neisplaćenih plaća od 1. augusta 1997. godine do 6. maja 2000. godine iznos od 16.445,08 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 15. aprila 1999. godine pa do isplate. Istom presudom je obavezan tuženi da drugoapelantu na ime neisplaćene plaće od 1. augusta 19997. godine do 6. maja 2000. godine isplati iznos od 16.445,08 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 15. aprila 1999. godine pa do isplate. Tuženi je obavezan, također, da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4. 783,60 KM, a sve u roku od 15. dana i pod prijetnjom izvršenja. Iznad dosuđenog iznosa, apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom, kao i u ostalom dijelu tužbenog zahtjeva.
3. Iz tužbe proizilazi da su apelanti bili djelatnici tuženog, koji im je bez ikakvog objašnjenja prestao isplaćivati plaće počev od 1. augusta 1997. godine, navodeći da isti nisu djelatnici Federalnog MUP-a odnosno Kantonalnog MUP-a. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u rješenje MUP-a HZ HB broj 03-6/2-171-113/95 od 10. augusta 1995. godine za prvoapelanta, rješenje izdato od strane istog organa broj 03-6/2-171-14/95 od 6. marta 1995. godine, u spisak uposlenih FMUP-a preuzetih iz HNK, proveo dokaz finansijskog vještačenja po vještaku finansijske struke, izvršio uvid u potvrdu Zavoda PIO broj 769/04 od 6. aprila 2004. godine za drugoapelanta. Odluku iz izreke prvostepene presude sud je donio ocjenom svakog dokaza pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, shodno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH).
4. U pogledu prigovora drugotužene o nedopuštenosti tužbe, obzirom da je apelantima uskraćen dohodak od 1. augusta 1998. godine, a tužba podnesena 15. aprila 1999. godine, sud isti nije prihvatio cjeneći činjenicu da je odredbama člana 106. Zakona o radu («Službene novine FBiH», broj 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) regulisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. U pogledu prigovora tuženih o nedastatku pasivne legitimacije na njihovoj strani odredbama člana 77. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 1/96), propisano je da će u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona prestati sa radom dotadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije Bosne i Hercegovine pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane. Funkcije ukinutih organa unutrašnjih poslova HR HB su prenesene na MUP FBiH i MUP HNK. Cjeneći naprijed utvrđeno činjenično stanje, te da apelanti nisu u spornom periodu radili, isti se mogu tretirati samo kao uposlenici na čekanju, a čiji status je izričito određen članom 143. ZOR-a, a koji se i na tužitelje primjenjuju. U tom statusu apelanti su mogli da ostanu najduže šest mjeseci od dana stupanja ZOR-a, ako ih poslodavac prije isteka roka nije pozvao na rad. Pošto apelanti u međuvremenu nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca, imali su pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Zatim, odredbom člana 50. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a je regulisano da se član 143. osnovnog Zakona o radu stav 4. mjenja, tako da je istim regulisano ukoliko uposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na posao u roku od šest mjeseci prestaje mu radni odnos kod poslodavca. Obzirom da apelanti u roku od šest mjeseci nisu bili pozvani da se jave na posao, to im je shodno naprijed navedenim odredbama prestao radni odnos zaključno sa 6. majom 2000. godine. Cjeneći način na koji je obračunata plaća, Općinski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, utvrđujući obavezu isplate plaće apelantima na način kako je utvrđeno izrekom prvostepene presude.
5. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-884/04 od 8. juna 2005. godine žalba apelanata je odbijena. Žalba tuženog HNK-a je djelimično uvažena i prvostepena presuda kojom je odlučeno pod stavom prvim preinačena i utvrđeno da je tuženi HNK dužan apelantima isplatiti, na ime neisplaćenih plata za period od 1. augusta 1997. godine do 1. augusta 1998. godine, svakom po 5.267,47 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. aprila 1999. godinre pa do isplate.
6. Kako Kantonalni sud na primjenu materijalnog prava pazi i po službenoj dužnosti, utvrdio je da je Općinski sud, u konkretnom slučaju, pogrešno primjenio materijalno pravo kad je u smislu člana
143. ZOR-a obavezao tuženog da apelantima isplati naknadu plaće za navedeni period. Po ocjeni Kantonalnog suda apelanti nisu radili od 1. augusta 1997. godine i nisu primili platu i nije im rješen njihov status, pa su jedino mogli biti tretirani kao neraspoređeni, a u smislu Zakona o državnoj upravi («Službeni list SRBiH», broj 8/90). Prema odredbi člana 338. Zakona o državnoj upravi, regulisana su sva prava radnika u slučaju ukidanja organa. Prema navedenim zakonskim odredbama, neraspoređen radnik ima pravo na naknadu ličnog dohotka u visini njegovog ličnog dohotka ostvarenog u poslednjem mjesecu u kome je ostao neraspoređen, a pripadaju mu i povećanje naknade ličnog dohotka kao i prava na druga lična primanja koja imaju radnici u organu uprave.
7. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1098/05 od 18. januara 2007. godine, koju su apelanti primili 12. marta 2007. godine, revizija apelanta je odbijena, a revizija drugotuženog je odbačena. Vrhovni sud je utvrdio da drugostepena presuda pravilno i zakonito donesena. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno drugostepeni sud cjenio da se apelanti po Zakonu o državnoj upravi u slučaju ukidanja organa uprave, što je ovdje slučaj, smatraju neraspoređenim, te da imaju pravo na naknadu plaće u visini plaće ostvarene u poslednjem mjesecu u kojem su ostali neraspoređeni. Isto tako, takva lica imaju pravo i na povećenje naknade plaće i druga lična primanja koja imaju radnici organa uprave u kom ostvaruju prava iz radnog odnosa (član 326 stav 4. Zakona). Obzirom da su apelanti bili neraspoređeni, Kantonalni sud im je dosudio naknadu plaće za pripadajući period obračunat po nalazu vještaka u skladu sa zakonom, kamate i troškove postupka, dajući za takvo odlučenje valjane razloge, koje je i Vrhovni sud prihvatio u cjelosti. Vrhovni sud je zaključio da je za rješenje ove pravne stvari irelevantan prigovor apelanta da nije primio rješenje o svom statusu, na koje je mogao ulagati pravni lijek, jer u ovom postupku traži isplatu, koja mu je pravilno dosuđena, a ne određivanje radnog statusa.
8. Apelanti u apelaciji navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad. Suština zahtjeva apelanata je priznavanje radno-pravnog statusa i isplate neisplaćenih plaća od momenta kada su tuženi prestali sa isplatom pa do donošenja pravomoćne presude. Apelantima nije omogućeno da štite svoje pravo na rad, kao i materijalna davanja na osnovu rada, jer im nije dostavljeno rješenje o stavljanju na raspolaganje, protiv kojeg bi mogli voditi samostalan sudski postupak. Sudovi su ovim postupcima, zaključuju apelanti, povrijedili i Ustav Bosne i Hercegovine kao i Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
A. Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ističući povredu prava na pravično suđenje, apelanti su naveli da sudovi, nisu pravilno obračunali plaće za period od 1. augusta 1997. godine i nije im pravilno rješen radno-pravni-status, obzirom da su bili od tog perioda neraspoređeni. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da im nije pravilno obračunata plaće za period od 1. augusta 1997. godine i nije im pravilno rješen radno-pravni-status, obzirom da su bili od tog perioda neraspoređeni. Također, oni navode da im nije omogućeno da štite svoje pravo na rad, kao i materijalna davanja na osnovu rada, jer im nije dostavljeno rješenje o stavljanju na raspolaganje, protiv kojeg bi mogli voditi samostalan sudski postupak. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi u svojim odlukama detaljno i nedvosmisleno obrazložili svoje presude koje su uključivale provođenje većeg broja dokaza, Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja su apelanti ponovo postavili u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelanti osim istovjetnih navoda koje je isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravičan postupak odnose isključivo na dokazni postupak i na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Osim toga, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
B.Dopustivost ratione materiae
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.
14. Apelanti se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na rad. U vezi sa njihovim navodima, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelanti ne navode da je diskrimisani u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija, nije očigledna iz činjenica koje su predočili apelanti, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović