Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1436/07 (N. M.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravo na rad
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1436/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1436/07, rješavajući apelaciju Nusreta Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nusreta Mešića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-42/06 od 16. marta 2007. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-

20/04 od 4. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nusreta Mešića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-42/06 od 16. marta 2007. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-

20/04 od 4. maja 2006. godine u vezi sa pravom na rad zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nusret Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 16. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-42/06 od 16. marta 2007. godine i Presude Suda BiH broj P-20/04 od 4. maja 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. novembra 2007. godine.

2. Apelant je 16. juna 2004. godine podnio tužbu protiv tužene Bosne i Hercegovine – Državne granične službe Sarajevo-Lukavica ( u daljnjem tekstu: tužena) kojom je tražio poništenje odluke o raskidu ugovor o radu između tužene i apelanta broj 03-2/2 107-890/2003 od 26. juna 2003. godine i Rješenje broj 03-2/2-2989-1/03 od 13. augusta 2008. godine, kojim je odbijen zahtjev za preispitivanje Odluke o prestanku rada. Osim navedenog, apelant je tražio da se tužena obaveže da apelanta vrati na posao i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa počev od 31. jula 2003. godine i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Presudom Suda BiH broj P-20/04 od 4. maja 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta za poništenje Odluke tužene broj 03-2/2-2989/03 od 25. jula 2003. godine o raskidu ugovora o radu broj 03-2/2 107-890/2003 od 26. juna 2003. godine i Rješenje broj 03-2/2-2989-1/03 od 13. augusta 2008. godine, kao i zahtjev tuženoj da uspostavi apelantu radno-pravni status počev od 31. jula 2003. godine.

4. U dokaznom postupku prvostepeni sud je izveo predložene dokaze koji se odnose na pisane akte o zasnivanju i prestanku radnog odnosa apelanta kod tužene, kao i ostale materijalne dokaze koje su predložile parnične stranke. Sud je posebno naveo da je pravosnažnom Presudom Opštinskog suda u Tuzli broj KP-501/04 od 6. jula 2004. godine, apelant osuđen zbog krivičnog djela –krivotvorenje isprave iz člana 351, stav 3 u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04; u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Navedenom presudom apelant je osuđen jer je lažnu, javnu ispravu odnosno diplomu broj 02-5889/91-1969 od 15. oktobra 1999. godine upotrijebio kao pravu, iako nije bila izdata od strane Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu. Nadalje, Sud BiH, odlučujući kao prvostepeni organ o tužbi apelanta, je utvrdio da je Odlukom tužene broj 03-2/2-4077-23/03 od 12. maja 2003. godine apelant izabran na radno mjesto šefa smjene u Terenskom uredu-kancelariji Sjeveroistok Bjeljina. Apelant je, nakon toga, sa tuženom zaključio ugovor o radu broj 03-2/2-107-890/03 od 26. juna 2003. godine na period od 12 mjeseci uz mogućnost njegovog produženja. Članom 25. ovog Ugovora određeno je da će Državna Granična Služba (u daljnjem tekstu: DGS) isti raskinuti bez otkaznog roka, pored ostalog navedenog, i u slučaju ako naknadno utvrdi da je zaposlenik u postupku zapošljavanja dao neistinite i prećutao podatke od značaja za zapošljavanje u DGS-u za izvršavanje poslova i zadataka na radnom mjestu iz člana 3. istog ugovora. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu otkazan ugovor o radu zbog davanja netačnih podataka o njegovoj stručnoj spremi prilikom uspostavljanja radno-pravnog statusa, radi čega nije neophodno prethodno provesti disciplinski postupak protiv apelanta. Apelantu nije dakle stavljena na teret povreda službene dužnosti u kojoj situaciji bi trebalo provesti disciplinski postupak protiv njega, već davanje neistinitih podataka značajnih za njegovo zapošljavanje i izvršavanje poslova i zadataka u DGS-u za mjesto za koje je izabran. Pošto apelant nije dokazao da su odluke tužene nezakonite, jer je prilikom zapošljavanja priložio lažnu javnu ispravu (diplomu) broj 02-5889/91-1969 od 15. oktobra 1999. godine izdatu od Fakulteta prometnih znanosti iz Zagreba, radi čega je i krivično gonjen, Sud BiH je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.

5. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Drugostepeno vijeće Suda BiH-a je donijelo presudu Gž-42/06 od 16. marta 2007. godine, koju je apelant primio 17. marta 2007. godine, kojom je žalbu odbilo kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdilo. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je izvedenim dokazima prvostepeno vijeće Suda BiH pravilno utvrdilo da je tužena provjerom od strane Odjeljenja za kadrove DGS-a BiH, a prema izvještaju broj 01-2-2998/03 od 21. jula 2003. godine, utvrdila da je apelant lažnu diplomu koristio kao vjerodostojan dokument, što je utvrđeno provjerom preko Interpola i aktom Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu od 15. maja 2003. godine. Iz tih razloga drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je odluka o prestanku radnog odnosa pravilna i zakonita i nije preuranjena, kako je apelant isticao u žalbi, a pravilno je primjenjeno i materijalno pravo po kojem apelant ne može biti primljen niti ostati u radnom odnosu kod tužene ako je, kao što je u ovom predmetu slučaj, prekršio ugovor o radu prećutavši podatke bitne za njegovo zapošljavanje kod tužene.

6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad. Apelant je iznio hronologiju događaja vezanih za njegovo zapošljavanje i otkazivanje ugovora o radu kod tužene. Apelaciju je podnio jer smatra da je odluka tužene nepravilna i nezakonita, te da je Sud BiH nepravilno i nepotpuno izveo dokaze u toku sudskog postupka. Validnost diplome, što je u konkretnom slučaju bio razlog za otkaz sa posla, može, kako smatra apelant, utvrditi samo nadležni organ odnosno sud, a ne organi DGS-a. Apelant smatra da član 25. stav 1. Ugovora o radu nije pravilno primjenjen na njegov slučaj, jer nije bilo «utvrđeno» da je diploma bila nevalidna. Ako je bilo sumnji u validnost diplome DGS je bila dužan pokrenuti disciplinski postupak ili apelanta privremeno udaljiti sa poslova do okončanja sudskog postupka, dok se naknadno ne utvrdi validnost osporavane diplome. Apelant zaključuje da su mu navedenim postupkom ugožena njegova ljudska prava, posebno pravo na pravično suđenje i pravo na rad.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost prima facie

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju apelant smatra da je odluka tužene nepravilna i nezakonita, te da je Sud BiH nepravilno i nepotpuno izveo dokaze u toku sudskog postupka. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi u svojim odlukama detaljno i nedvosmisleno obrazložili svoje presude koje su uključivale provođenje većeg broja dokaza, te nesporno utvrdili da se apelant poslužio lažnom diplomom prilikom zadsnivanja radnog odnosa kod DGS-a, što je kasnije i zvanično potvrđeno od strane državnih organa. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravičan postupak odnose isključivo na dokazni postupak i na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Stoga, imajući u vidu stav naveden ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost u odnosu na pravo na rad

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.

12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine-«Nediskriminacija». S obzirom na to da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović