Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1481/07 (Mittal «Steel» Zenica)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1481/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembar 2009. godine, u predmetu broj AP 1481/07, rješavajući apelaciju Mittal «Steel» Zenica , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mittal “Steel” Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000296 od 21. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mittal «Steel» Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je 23. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000296 od 21. februara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-296/04 od 6. jula 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Š. S. ( u daljnjem tekstu: tužitelj) i poništena Odluka tuženog o otkazu Ugovora o radu, broj 009/3 od 6. oktobra 2003. godine kao nezakonita. Istom presudom je naloženo apelantu da tužitelja vrati na posao i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, kvalifikaciji i sposobnostima stečenih radom, te se obavezuje apelant da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 990,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U tužbi koju je tužitilj podnio protiv apelanta je navedeno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod apelanta sve do 6. oktobra 2003. godine kad mu je prestao radni odnos zbog teže povrede radne obaveze iz člana 75. tačka 2. Pravilnika o radu, zbog pogrešnog vaganja bruto težine čeličnog otpada, na način da je dva puta vagao kamion reg.oznake 551-A-128, umjesto da vaga pojedinačno prvo kamion pa onda prikolicu istih reg.oznaka. Spor među strankama je nastao iz razloga što je apelant smatrao da mu je kod tuženog prestao radni odnos nezakonito i da su sporne odluke tuženog nezakonite.
4. U toku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u odredbe Pravilnika o radu, Ugovor o radu od 31. jula 2000. godine, zatim akta koja se odnose na odgovornost radnika, te saslušao parnične stranke. U dokaznom postupku tužitelj je izjavio da je taj dan sam radio na dvije vage-odnosno dva računara sa dva različita programa te da je u to vrijeme bila frekvencija kamiona povećana i da je na njega vršen pritisak da u što kraćem roku obavi vaganje. Sud je zaključio da je apelant kriv za propust koji se desio u radu tužitelja, jer nije organizovao proces rada na način da obezbjedi dva radnika na dvije vage za stalno, a ne za povremeno. Sud je nadalje utvrdio da u radnjama tužitelja i propustu koji je on prilikom rada napravio nema ni krajnje namjere niti odgovornosti u smislu da je isti postupao sa umišljajem ili nehatom. Tužilac je savjestan i odgovoran radnik koji se trudi da svoj posao obavlja kako treba, čak da ulaže napore i radi za dvojicu i u toj prilici mu je promaklo da uoči da je napravio grešku u vaganju. Po mišljenju Općinskog suda, apelant je kriv za propuste koji su se tužitelju desili u radu jer nije organizirao proces rada na pravilan način kako bi se izbjegla preopterećenost tužitelja.
5. Presudom Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1325/05 od 8. novembra 2005. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da se tužitelj odbija sa tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je zaključio da je netačan navod prvostepenog suda da kod tužitelja nije postojala namjera da učini teži prijestup odnosno težu povredu radne obaveze. Članom 73. stav 3. istog Pravilnika je određeno da se u slučaju težih prijestupa i povreda radnih obaveza zaposleniku može otkazati ugovor o radu, ali tim odredbama nije propisana namjera činjenja nekog djela koje ima obilježje teže povrede radne obaveze ili dužnosti. Zbog svega navedenog, apelant je pred sudom dokazao opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu, na šta ga obavezuje odredba člana 91. Zakona o radu («Službene novine FBiH», br. 43/99 i 32/00).
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000296 od 21. februara 2007. godine, koju je apelant primio 2. aprila 2007. godine, revizija tužitelja je uvažena, drugostepena presuda preinačena, žalba tuženog apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je presudu drugostepenog suda ocjenio nepravilno i nezakonito donesenom. Prema odredbi člana 75. tač. 2. i 16. Pravilnika o radu tuženog apelanta od 18. maja 2001. godine teži prestup i povrede radnih obaveza iz ugovora o radu su narušavanje i nesavjesno, neblagovremeno i nemarno izvršavanje radnih obaveza, kao i nepridržavanje odredaba akata Društva i Zakona. Prema odredbi člana 73. stav 1 alineja 1. Pravilnika o radu tuženog apelanta u slučaju težih prestupa i povreda radnih obaveza iz ugovora o radu zaposleniku se ne može otkazati ugovor ukoliko teži prestup ili teža povreda radnih obaveza nije učinjena namjerno ili iz krajnje nepažnje. Vrhovni sud, polazeći od ovih odredbi, ne smatra pravilnim ocjenu drugostepenog suda da je tužitelj počinio težu povredu radne obaveze namjerno ili iz krajnje nepažnje. Nasuprot tome, Vrhovni sud se složio sa nalazima Općinskog suda da je tužitelj radio obimne i složene poslove umjesto dva radnika, pa je je bio preopterećen da takav posao krajnje pravilno obavi obzirom na učestalost kamiona koje je vagao i pritisak da u što kraćem roku obavi vaganje. Greške koje je tužitelj počinio u procesu rada ne mogu, po mišljenju Vrhovnog suda, dovesti do otkaza ugovora o radu, jer i sam Pravilnik o radu apelanta propisuje da se u tim situacijama može ali ne mora otkazati ugovor o radu, tim prije što se to tužitelju dogodilo prvi put.
7. Apelant smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Posebno su pogrešna obrazloženja presuda Općinskog i Vrhovnog suda da apelant nije organizirao proces rada na način da do propusta ne dođe. Za takve navode sudovi nisu imali nikakve dokaze izuzev izjava samog tužitelja. U prvostepenoj presudi sud uopšte nije naveo izjavu neposrednog rukovodica tužitelja S. S. Ta svjedokinja je izjavila da se nisu mogle desiti greške da je tužitelj postupao prema upustvu za rad na tom radnom mjestu. Osporene presude nisu uopšte obrazložene niti su navedeni dokazi na kojima se temelji stav sudova da se tužiteljev propust u radu ne može pripisati ni običnoj ni krajnjoj nepažnji. Obzirom da su poklonili vjeru iskazu samo jednog svjedoka koji nije bio ni očevidac navedenim događajima, povređena su osnovna procesna prava apelanta u parničnom postupku. Apelant, također, smatra da Vrhovni sud u svojoj presudi nije dao valjane razloge zbog kojih je drugostepenu presudu preinačio. Zbog toga apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji i ukine osporena presuda Vrhovnog suda te predmet vrati tom sudu radi obezbeđenja garantija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant nije posebno obrazlagao.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane Vrhovnog suda jer je Vrhovni sud reviziju tužitelja uvažio, drugostepena presuda preinačio, žalbu tuženog odbio potvrdivši prvostepenu presudu. Vrhovni sud je presudu drugostepenog suda ocjenio nepravilno i nezakonito donesenom. To iz razloga što prema odredbi člana 73. stav 1 alineja 1. Pravilnika o radu tuženog u slučaju težih prestupa i povreda radnih obaveza iz ugovora o radu zaposleniku se ne može otkazati ugovor ukoliko teži prestup ili teža povreda radnih obaveza nije učinjena namjerno ili iz krajnje nepažnje. Vrhovni sud se složio sa nalazima i odlukom Općinskog suda da je tužitelj radio obimne i složene poslove umjesto dva radnika, pa je je bio preopterećen da takav posao krajnje pravilno obavi obzirom na učestalost kamiona koje je vagao i pritisak da u što kraćem roku obavi vaganje. Greške koje je tužitelj počinio u procesu rada ne mogu, po mišljenju Vrhovnog suda, dovesti do otkaza ugovora o radu, jer i sam Pravilnik o radu apelanta propisuje da se u tim situacijama može ali ne mora otkazati ugovor o radu. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud razloge zbog kojih je tako postupio nedvosmisleno i jasno obrazložio. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo da je primijena odredbi materijalnog prava od strane Vrhovnog suda bila proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje ili prava na djelotvoran pravni lijek, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnosi isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno kao i stav iz tačke 12. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Što se tiče apelantovih navoda da je na ovaj način povrijeđeno i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je ovo pravo nesamostalno, da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Europskom konvencijom, te da podrazumijeva «[...] pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima [...]». U tom smislu, a imajući u vidu već navedeno u vezi prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant izjavio žalbu protiv prvostepene presude u kojem je donio odluku Kantonalni sud, u skladu sa garancijama pravičnosti postupka, te zaključuje da u konkretnom slučaju apelant nema nikakvog temelja da se poziva na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zbog čega je ovaj apelantov navod također očigledno (prima facie) neosnovan.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović