Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2005/07 (JU Osnovna škola “Mak Dizdar”)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2005/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2005/07, rješavajući apelaciju JU Osnovna škola «Mak Dizdar», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Osnovna škola “Mak
Dizdar” podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 555 od 16. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Osnovna škola “Mak Dizdar” (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Vukica Marjanović-Suljić advokatica iz Zenice, podnio je 5. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 555 od 16. maja 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1056/05 od 30. juna 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Dženane Pekmez (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i obavezana je tužiteljica da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 280,80 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je tužiteljica predmetnim tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je provela na radu na određeno vrijeme kod tuženog neprekidno više od dvije godine te da je temeljem toga radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme a shodno odredbama člana 19. stav 4. Zakona o radu («Službene novine F BIH» br. 43/99, 32/00 i 29/03). Pored toga, tužbenim zahtjevom je traženo da se apelant obaveže da sa tužiteljicom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme i rasporedi je na poslove koje je obavljala, odnosno druge odgovarajuće poslove počev od 1. septembra 2005. godine. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je tužena sa apelantom zaključila ugovore o radu na određeno vrijeme i to za periode od 1. oktobra 2002. godine do 20. januara 2003. godine, od 20. januara 2003. godine do 31. augusta 2003. godine, od 1. septembra 2003. godine do 20. januara 2004. godine, od 20. januara 2004. godine do 31. augusta 2004. godine, od 1. septembra 2004. godine do 20. januara 2005. godine i od 20. januara 2005. godine do 31. augusta 2005. godine. Navedenim ugovorima tužiteljica je kao nastavnica razredne nastave angažirana na poslovima i radnim zadacima nastavnice historije i geografije a temeljem Uputstava o angažiranju nestručnih nastavnika koje je izdalo Minstarstvo za obrazovanje, nauku i kulturu Zeničko-dobojskog kantona. Općinski sud je, nadalje, naveo da je članom 19. Zakona o radu propisano da se ugovor na određeno vrijeme koje su poslodavac i zaposlenik zaključivali izričito ili prećutno u neprekidnom periodu dužem od dvije godine prerasta u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, s tim što je, prema navodu Općinskog suda, zakonodavac imao u vidu ugovore koji su doneseni u skladu sa zakonom. Pored toga, Općinski sud je naveo da su članom 9. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u F BIH («Službene novine F BiH» broj 53/00-u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) taksativno nabrojane situacije u kojima se može zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme odnosno da se «ugovor o radu zaključuje na neodređeno vrijeme, ako zakonom nije drugačije odredjeno. Ugovor o radu se može zaključiti na određeno vrijeme u sljedećim slučajevima: zamjene odsutnog zaposlenika do povratka odsutnog zaposlenika, a najduže godinu dana; za obavljanje izvanrednih, privremenih ili povremenih poslova čiji se opseg privremeno povećao, u skladu sa općim aktom poslodavca; zasnivanje radnog odnosa sa pripravnikom;drugim slučajevima utvrdjenim kolektivnim ugovorom. Ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom roka utvrđenog tim ugovorom». S tim u vezi, Općinski sud je naveo da ugovori koje je tužiteljica zaključila sa apelantom nisu u skladu sa navedenom odredbom Kolektivnog ugovora budući da Kolektivni ugovor ne predviđa mogućnost zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme u slučaju nepostojanja stručnog nastavnika te njegove zamjene nestručnim nastavnikom. Osim toga, Općinski sud je naveo da predmetne ugovore taj sud ne može smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u smislu člana 19. Zakona o radu budući da oni nisu zaključeni u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora bez obzira što su zaključeni na osnovu uputstava koje je izdalo Ministarstvo, te da su apsolutno ništavi. Ovo stoga, jer u pomenutim uputstvima nije opisan formalno-pravni načni na koji će se postupiti u takvoj situaciji, a budući da je to samo instrukcija za rad ustanove a ne normativno-pravni akt. S tim u vezi, Općinski sud je odbio tuženi zahtjev tužiteljice.
3. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 004-0-Gž-06-001 555 od 16. maja 2007. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je tužiteljica provela kod apelanta na radu neprekidno više od dvije godine i to u periodu od 1. oktobra 2002. godine pa do 31. augusta 2005. godine pa se temeljem toga radni odnos tužiteljice zasnovan po ugovoru o radu broj 52-1/05 od 12. januara 2005. godine smatra ugovor o radu na neodređeno vrijeme. S tim u vezi Kantonalni sud je obavezao apelanta da tužiteljicu vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljala odnosno na druge odgovarajuće poslove i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842, 40 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se ne može kao pravilno prihvatiti stanovište prvostepenog suda da sud po službenoj dužnosti pazi na apsolutnu ništavost bez obzira na to da li je u tom pravcu istaknut zahtjev od strane parničnih stranaka te da su s tim u vezi ugovori o radu koje je zaključila tužiteljica sa apelantom ništavi. Ovo stoga jer Kantonalni sud smatra da je ovakvo stanovište u suprotnosti sa temeljnim načelom parničnog postupka-načelom dispozicije stranaka iz člana 2. Zakona o parničnom postupku prema kojem sud u parnici «ništa ne radi bez zahtjeva stranaka». Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se bez zahtjeva stranaka sud ne može u parnici baviti pitanjem apsolutne ništavosti jer to pitanje prethodno mora biti postavljeno bilo od strane tužitelja bilo od tuženog. Kako u konkretnom slučaju niti jedna stranka nije tražila da se utvrdi ništavost predmetnih ugovora o radu, niti je tužbom ili odgovorom na tužbu postavljeno pitanje pravne valjanosti zaključenih ugovora, to po mišljenju Kantonalnog suda nije bilo mjesta utvrđenju prvostepenog suda da su navedeni ugovori ništavi. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je istakao da činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku nedvojbeno daje uporište da se primjenom odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu u cjelosti usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice pa je iz tog razloga Kantonalni sud uvažio žalbu tužiteljice i preinačio prvostepenu presudu.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je primjenjenim članom 19. Zakona o radu propisano da ugovori o radu na određeno vrijeme mogu prerasti u ugovore o radu na neodređeno vrijeme samo ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. S tim u vezi apelant smatra da konkretan ugovor o radu na određeno vrijeme nije mogao prerasti u ugovor o radu na neodređeno vrijeme jer Kolektivnim ugovorom i Zakonom o osnovnoj školi, kao lex specialis u odnosu na Zakon o radu, nije predviđena mogućnost da ugovor o radu na određeno vrijeme kojim je zaposlen nestručni nastavnik preraste u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Apelant smatra da bi, ukoliko osporena presuda ostane na snazi, došlo do ugrožavanja prava na obrazovanje učenika jer bi im konkretan nastavni predmet predavala nestručna osoba.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U vezi sa navodima apelanta da je Kantonalni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, Ustavni sud podjeća na već u ovoj odluci citirane odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu i relevantne odredbe Kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz citiranih odredbi Kolektivnog ugovora proizlazi da nije isključena mogućnost da, shodno odredbi člana 19. Zakona o radu, radni odnos zasnovan na određeno vrijeme preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme. U konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljica sa apelantom zaključila nekoliko ugovora o radu sa jasno određenim datumom početka i završetka trajanja ugovora kako je i propisano citiranim članom 9. Kolektivnog ugovora. Međutim, Ustavni sud također primjećuje da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi i da su predmetni ugovori o radu svaki put nakon isteka, ponovno zaključivani sa tačno određenim trajanjem i to u kontinuitetu. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje kao i citirane relevantne propise, Ustavni sud smatra da obrazloženje Kantonalnog suda u osporenoj odluci nije proizvoljno i da u potpunosti zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno i na štetu apelanta primjenio materijalno pravo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud iscrpno i detaljno analizirao sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da je u odnosu na te prigovore dao jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović