Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2173/07 (D. T.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2173/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2173/07, rješavajući apelaciju Dragoslava Tešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoslava Tešića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-o-Ž-

07-000 338 od 6. jula 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj RS-198/03 od 17. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoslav Tešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Vid Dujaković advokat iz Banja Luke, podnio je 25. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 338 od 6. jula 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-198/03 od 17. maja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj RS-198/03 od 17. maja 2007. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi «Jelšingrad» fabrika alatnih mašina A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća isplati ukupan iznos od 12.718 KM za periode pobliže navedene u presudi. Osim toga, odbačen je kao neblagovremen dio tužbenog zahtjeva apelanta u dijelu u kojem je tražio isplatu neisplaćenih plaća za period od januara do oktobra 2001. godine. Predmetnom presudom obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 857,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. maja 2007. godine pa do isplate, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je apelanta bio radnik tuženog i da mu za tražene periode nije izvršena isplata plaća i da mu za te periode pripada dosuđeni iznos plaća a da je za period od januara do oktobra 2001. godine nastupila zastara potraživanja. Nadalje, u obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena na osnovu odredbi člana 383. stav 2. i čl. 387. i 396. Zakona o parničnom postupku kojima je, između ostalog, propisano da «o tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući sve okolnosti» te da «ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi će se odmjetiti po toj tarifi». Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelanta u postupku pred tim sudom zastupao advokat koji je na glavnoj raspravi opredijelio troškovnik na ukupan iznos od 2.402,50 KM te je sud, imajući u vidu taj troškovnik kao i radnje preduzete u postupku, apelantu dostudio troškove zastupanja na glavnoj raspravi od 100 bodova i za odsustvo iz kancelarije 30 bodova, odnosno ukupno 130 bodova ili 260 KM po vrijednosti boda od 2 KM, shodno odredbama tarifnih brojeva 2, 9. i 12. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata («Službeni glasnik RS» broj 68/05). Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na ovaj iznos dosudio i paušalnu nagradu od 25%, porez na promet usluga od 10%, te taksom na presudu od 500 KM što je ukupno iznosilo 857,50 KM. Osim toga, Osnovni sud je naveo da nije dosudio troškove sastava podneska od 19. aprila 2007. godine jer se radi o navodima koji su izneseni na ročištu, kao ni troškove takse na tužbu jer je zaključio da se ta taksa ne može naplatiti od apelanta budući da je u tom dijelu nastupila zastara.

3. Protiv navedene presude žalbe su Okružnom sudu izjavili i apelant i tuženi. Okružni sud je, s tim u vezi, donio presudu broj 011-0-Ž-07-000 338 od 6. jula 2007. godine kojom je obje žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima tako što je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 647,50 KM, apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 304,90 KM, dok je zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav žalbe preko dosuđenog iznosa odbijen. Osim toga navedenom presudom su u preostalom dijelu obje žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je neosnovan žalbeni navod apelanta da se u predmetnom slučaju radi o procjenjivoj stvari te da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o visini troškova trebao primjeniti Tarifni stav broj 2, a ne Tarifni broj 3. Ovo stoga, jer je prema mišljenju Okružnog suda u ovoj pravnoj stvari apelant tražio da tuženi bude obavezan da mu isplati neisplaćene plaće koje predstavljaju njegovo pravo iz radnog odnosa, dakle radilo se o sporu iz radnog odnosa koji predstavlja parnicu o pravu radnika u kojoj je apelant kao radnik i tužitelj a poslodavac je tuženi. Okružni sud je, nadalje, utvrdio da je, s obzirom na vrstu spora-radni spor, prvostepeni sud pravilno ocijenio da osnov za obračun troškova postupka u predmetnoj pravnoj stvari predstavlja Tarifni broj 3 prema kojem radni sporovi spadaju u neprocjenjive sporove te da apelantu pripada pravo na troškove zastupanja advokata na ročištu za glavnu raspravu od 100 bodova, troškovi odsustva iz kancelarije 30 bodova koji su predviđeni Tarifnim brojem 9 i shodno odredbama Zakona o sudskim taksama povrat uplaćene takse na presudu od 500 KM. Osim toga, Okružni sud je naveo da, budući da je apelant potraživao naknadu iznosa plaća od 17.221 KM, a da mu je u parnici dosuđen iznos od 12.781 KM, proizlazi da je u parnici uspio sa 74%, pa da mu pripada srazmjeran iznos troškova postupka i to 647,50 KM. Osim toga, Okružni sud je naveo da smatra da prvostepeni sud nije pravilno postupio kada je apelanta obavezao da tuženom naknadi troškove postupka, niti kada je odredio visinu troškova postupka bez toga da je vodio računa o uspjehu u parnici, te je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu. I konačno, Okružni sud je naveo da, kako je apelant potraživao i troškove sastava žalbe u iznosu od 900 KM, te kako je žalba djelimično osnovana, smatra da apelantu pripada i iznos od 304,90 KM koji je ovom presudom i dosudio apelantu.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da smatra da su sudovi prilikom određivanja visine parničnih troškova pogrešno primjenili odredbe čl. 387. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, kao i da su trebali primijeniti Tarifni broj 2 a ne Tarifni broj 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata jer radni spor spada u procjenjive a ne u neprocjenjive sporove. Pored toga apelant smatra da su i prvostepena i drugostepena presuda u svojoj sadržini same sebi kontradiktorne jer su sudovi kod određivanja obaveze naplate sudske takse od 500 KM uzeli da je radni spor procjenjive vrijednosti, a kod određivanja troškova postupka da je neprocjenjive vrijednosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju apelanti smatra da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju obrazloženja nadležnih sudova zašto smatraju da apelantu pripadaju troškovi postupka u skladu sa Tarifnim brojem 3, te pravo na povrat uplaćenog iznosa sudske takse, nisu proizvoljna i da u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su sudovi proizvoljno i na štetu apelanta primjenili materijalno pravo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2173/07 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio