Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2147/07 (L. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2147/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2147/07, rješavajući apelaciju Luke Kertića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/98 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Kertića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 026 od 25. aprila 2007. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-K-06-000 015 od 8. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Luka Kertić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, kojeg zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnio je 20. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 026 od 25. aprila 2007. godine i presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-06-000 015 od 8. decembra 2006. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 013-0-K-06-000 015 od 8. decembra 2006. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo–ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) pa mu je na osnovu tog člana i člana 38. istog zakonika izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Osim toga, navedenom presudom apelantu je, shodno odredbama člana 63. KZ RS izrečena i mjera bezbjednosti–zabrana upravljana motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od dvije godine s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere bezbjednosti. Pored toga, apelant je na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.591,50 KM, a na osnovu člana 108. stav 3. ZKP RS oštećeni je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. U postupku pred Okružnim sudom je, nakon što su izvedeni brojni dokazi, utvrđeno da se predmetna saobraćajna nesreća dogodila 8. septembra 2002. godine na regionalnom putu Crkvina-Gradačac u mjestu Kornic i da su u nesreći smrtno stradale dvije osobe dok su dvije teško povrijeđene. U saobraćajnoj nesreći su učestvovali putničko motorno vozilo marke VW «Golf» kojim je upravljao apelant i koje se kretalo iz pravca Crkvine prema Gradačcu i putničko motorno vozilo marke «Derbi» kojim je upravljao oštećeni/poginuli Stanko Pejić i koje se kretalo iz pravca Gradačca prema Crkvini. Osim toga, u postupku je utvrđeno da je apelant upravljao vozilom pod dejstvom alkohola čija je koncentracija u krvi iznosila 1,79 promila. Nadalje, je utvrđeno da je do saobraćajne nesreće došlo tako što je apelant, usljed dejstva alkohola, pri brzini od 65,8 km/h vozio tako što je svojim motornim vozilom zahvatao 0,50 do 0,62m saobraćajne trake suprotnog smjera zbog čega je došlo do čeonog sudara sa vozilom oštećenog/poginulog.
3. U presudi je navedeno da je postupku pred Okružnim sudom također izvršeno i vještačenje od strane vještaka saobraćajne struke i medicinske struke. Na osnovu nalaza vještaka saobraćajne struke, između ostalog, je utvrđeno je da je prilikom vršenja uviđaja učinjeno niz sitnijih propusta kao što su propuštanje da se utvrdi tačna širina regionalnog puta jer je iz priložene fotodokumentacije proizlazilo da je središnja linija kojom su odvojene trake za saobraćaj pomjerena za oko 10cm u lijevu stranu odnosno da je za toliko saobraćajna traka kojom se kretao apelant šira od trake suprotnog smjera. Nadalje, vještak je naveo da je prilikom uviđaja propušteno i da se decidno utvrdi postojanje saobraćajnog znaka kojim se reguliše brzina kretanja vozila na ovom dijelu puta iz pravca Gradačca ka Crkvini budući da je konstatirano da iz suprotnog smijera postoji saobraćajni znak sa ograničenjem na 50 km/h. Osim toga, u svom nalazu vještak je naveo da je nesporno da je do nesreće došlo na saobraćajnoj traci kojom se kretao oštećeni/poginuli i to zbog apelantovog kretanja dijelom saobraćajne trake za suprotni smjer. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da nalaz vještaka saobraćajne struke prihvata kao objektivan i stručan te da iz tog razloga,a shodno odredbama člana 270. stav 2. ZKP RS, ne prihvata apelantov zahtjev za dodatno vještačenje od strane vještaka saobraćajne struke kojeg je apelant predložio, te da prilikom donošenja presude neće koristiti neprecizno utvđene činjenice iz zapisnika o uviđaju koje je vještak saobraćajne struke naveo u svom nalazu. Na osnovu navedenih činjenica, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da se apelant kretao dijelom kolovoza za saobraćaj iz suprotnog smjera zbog čega je i došlo do kontakta sa vozilom oštećenog/poginulog.
4. Nadalje, u postupku pred Okružnim sudom je izvršeno i vještačenje od strane vještaka medicinske struke na osnovu čijeg je nalaza, između ostalog, utvrđeno da se apelant, sa količinom alkohola u krvi od 1,79 promila, nalazio u stanju srednjeg pijanstva kada dolazi do promjene u ponašanju, do poremećaja u očno-slušnoj sferi, koordinaciji pokreta a produžena je tzv. psihička sekunda. Imajući u vidu navedeno, kao i utvrđenu činjenicu da se apelant neposredno prije nesreće nalazio na stadionu i kozumirao alkohol, te da je iako svjestan da tako može ugroziti javni saobraćaj tako što može nastupiti ozljeđivanje ili smrt više lice, pristao na takvu posljedicu i preduzeo radnju upravljanja motornim vozilom, te je postupio suprotno odredbama člana 164. stav 1. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima kojim izričito zabranjena vožnja pod dejstvom aklohola. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je apelant postupio suprotno i odredbi člana 41. Zakona o bezbjednosti saobraćaja kojim je propisana obaveza vozača da se vozilom kreću desnom stranom kolovoza u smjeru kretanja i da je vozač dužan da vozilo u kretanju drži što bliže desnoj ivici kolovoza i na tolikoj udaljenosti od nje, te da s obzirom na brzinu kretanja vozilom uvjete saobraćaja i stanje i osobine puta, ne ugoržava druge učesnike u saobraćaju. Ovo stoga jer je, prema mišljenju Okružnog suda, nesporno utvrđeno da je apelant zbog djestva alkohola bio nesposoban da na bezbjedan način upravlja vozilom odnosno koristi desnu traku pa je vozio dijelom kolovoza koji je namijenjen za kretanje iz suprotnog pravca usljed čega je došlo do predmetne saobraćajne nesreće. Pri tom je Okružni sud naveo da na ovakav zaključak nije od uticaja činjenica da je kolovozna traka kojom se apelant kretao za 10cm šira od suprotne budući da je nesporno utvđeno da je apelant svojim vozilom zahvatao čak 60cm suprotne kolovozne trake. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, Okružni sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Kž-07-000 026 od 25. aprila 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je nepravilno odbijen njegov zahtjev za dodatno vještačenje od strane vještaka saobraćajne struke budući da je shodno odredbama člana 270. stav 2. ZKP RS prvostepeni sud u presudi dao detaljne i jasne razloge za takvo odbijanje. Ovo stoga jer je prema mišljenju Vrhovnog suda diskreciono pravo predsjednika vijeća da, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu a koje nemaju značaja za predmet ili je izvođenje ponuđenog dokaza nepotrebno, izvođenje takvog dokaza odbije. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i žalbeni navod apelanta da je izreka presude protivrječna razlozima presude te da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. S tim u vezi Vrhovni sud smatra da su osporenoj presudi dati razlozi za odlučne činjenice s aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi da se presuda temelji na zapisniku o uviđaju za koji je konstatirano da sadrži mnogo nedostataka, budući da je presuda utemeljena na iskazima svjedoka, nalazu vještaka saobraćajne i medicinske struke, a ne na zapisniku o uviđaju. Vrhovni sud je također ocijenio kao neosnovane i žalbene navode apelanta vezane za visinu kazne i mjeru bezbjednosti je su, prema mišljenju Vrhovnog suda, i jedna i druga izrečene u srazmjeri sa težinom krivičnog djela, stepenom krivične odgovornosti i opasnošću koja proizlazi iz okolnosti pod kojima je djelo izvršeno.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovinei člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u povredi preuzmpcije nevinosti jer smatra da je osuđen na osnovu slabih i nejasnih dokaza i nejasno utvrđenog činjeničnog stanja budući da nije tačno utvrđen položaj razdjelne trake kolovoza. Nadalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i time što je prvostepeni sud bez ikakvog razloga odbio da mu odobri dodatnih deset dana za izvođenje novog vještačenja od strane vještaka saobraćajne struke po apelantovom izboru. Osim toga apelant smatra i da je presuda protivrječna sama sebi budući da je u presudama konstatirano da zapisnik sadrži brojne nedostatke a presude se temelje na tom zapisniku, pa je s tim u vezi pogrešno primjenjeno materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su sudovi narušili princip prezumpcije nevinosti zato što, kako navodi, prilikom donošenja presuda nisu vodili računa o principu in dubio pro reo što je rezultiralo njegovom osudom, koja je po apelantovom mišljenju utemeljena na slabim i nejasnim dokazima,..S tim u vezi, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i time što mu prvostepeni sud nije omogućio dodatnih deset dana za izvođenje vještačenja od strane vještaka saobraćajne struke po apelantovom izboru.
12. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prezumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
13. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i to nalaza vještaka saobraćajne struke, vještaka medicinske struke i iskaza svjedoka, da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je vještak saobraćajne struke u nalazu naveo da zapisnik o uviđaju sadrži određene nedostatke jer određene činjenice nisu sa sigurnošću utvrđene (širina kolovoza i postojanje saobraćajnog znaka kojim je regulisana brzina kretanja na toj dionici puta) te da je, s tim u vezi, prvostepeni sud konstatirao da prilikom donošenja presude te činjenice neće uzeti u obzir. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud prihvatio kao objektivan i stručan navedeni nalaz vještaka saobraćajne struke prema kojem postoji direktna veza između vožnje apelanta i saobraćajne nesreće, odnosno ukazuje na isključivu odgovornost apelanta na nastanak predmetne nesreće. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornost apelanta. S tim u vezi Ustavni sud je zaključio da su navodi apelanta da osporene presude ne zadovoljavaju princip prezumpcije nevinosti odnosno in dubio pro reo kao elementa prava na pravično suđenje, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Nadalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu Okružni sud nije dozvolio dodatnih deset dana za izvođenje novog vještačanja od strane vještaka saobraćajne struke po njegovom izboru budući da su dokazi optužbe bili slabi i nejasni. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud na osnovu člana 270. stav 2. ZKP RS kojim je propisano u kojim slučajevima predsjednika vijeća može odbiti dodatno izvođenje dokaza pa time i vještačenje ukoliko te dodatne dokaze smatra nepotrebnim ili nebitnim za konkretan predmet, odbio zahtjev apelanta za dodatno vještačenje od strane vještaka saobraćajne struke po apelantovom izboru. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je sud jasno obrazložio razloge iz kojih nije prihvatio provođenje dodatnog vještačenja, pa nije bilo ni potrebe da se ostavlja dodatni rok za izvođenje tog dokaza. Stoga, Ustavni sud u konkretnom predmetu ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je apelantu na bilo koji način onemogućeno pravo na odbranu jer iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je apelant aktivno učestvovao u cijelom postupku i da je svo vrijeme imao stručnog branitelja. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra i ove navode apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. Osim toga, apelant smatra da je u njegovom slučaju nepravilno primjenjeno materijalno pravo, te da je obrazloženje presuda protivrječno samo sebi. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»
16. Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova zašto smatraju da su se u apelantovim radnjama stekla sva zakonska obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja, nisu proizvoljna niti protivrječna i da u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je sudovi proizvoljno i na štetu apelanta primjenili materijalno pravo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da je u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost niti protivrječnost u odlučivanju. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno kao i stav već naveden u prethodnoj tački, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović