Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2217/07 (S. S.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2217/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2217/07, rješavajući apelaciju Slavka Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2 i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Savića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001559 od 26. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000582 od 25. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-564/05 od 23. februara 2006. godine u dijelu koji se tiče odlučivanja o poništenju rješenja o uspostavljanju radno-pravnog statusa radnika na čekanju počev od 22. decembra 1999. godine, poništenju rješenja o prestanku radnog odnosa sa pravom na otpremninu broj 6816/04 od 6. decembra 2
004. godine, povezivanju staža za vrijeme čekanja te naknadi materijalnih potraživanja i troškova počev od 22. decembra 1999. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Savića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001559 od 26. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000582 od 25. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-564/05 od 23. februara 2006. godine u dijelu koji se tiče odlučivanja o poništenju rješenja o prestanku radnog odnosa broj 38 od 1. januara 1994. godine i povezivanju staža od toga datuma, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, podnio je 30. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
001559 od 26. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000582 od 25. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-564/05 od 23. februara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-564/05 od 23. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio poništenje Rješenja RMU »Banovići» d.d. u Banovićima (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 38 od 1. januara 1994. godine kojim mu je prestao radni odnos, poništenje rješenja tuženog broj 6783/04 od 2. decembra 2004. godine kojim mu je uspostavljen radno-pravni satus radnika na čekanju, te poništenje rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu sa pravom na otpremninu broj 6816/04 od 6. decembra 2004. godine. Osim toga, navedenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se obaveže tuženi da mu poveže radni staž počev od 28. decembra 1993. godine do dana pozivanja na posao, da se tuženi obaveže da apelanta pozove na posao do dana donošenja konačne odluke suda kao i da mu naknadi sva materijalna potraživanja i troškove do konačnog rješenja spora koja su imali ostali uposlenici tuženog od 22. decembra 1999. godine kao dana podnošenja zahtjeva za uspostavu radno pravnog statusa pa nadalje.
3. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelant 18. maja 2005. godine podnio navedeni tužbeni zahtjev. U postupku je nadalje utvrđeno da je apelant kod tuženog bio u radnom odnosu do 27. decembra 1993. godine kada mu je rješenjem broj 38 od 1. januara 1994. godine prestao radni odnos te da apelant nikada nije primio predmetno rješenje već da je u aprilu 1994. godine od svoje sestre koja je također bila zaposlenica tuženog, saznao za navedeno rješenje. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je apelant od 1992. godine do 1995. godine živio u Ormanici, općina Srebrenik, te da se nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma vratio u Banoviće i da se nije obraćao tuženom radi uspostave radno-pravnog statusa sve do 1999. godine. Osim toga, u postupku je utvrđeno da je apelantu rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 09/4-34-10024/00-I od 16. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. broj 03-34-790/03 od 6. oktobra 2004. godine uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju do 5. maja 2000. godine, povezan radni staž za taj period, utvrđena naknada plaće u visini od 50% obračunate plaće uvećane za minuli rad i da mu je ta naknada isplaćena. Osim toga, u postupku je utvrđeno da je rješenjem tuženog broj 6816/04 od 6. decembra 2004. godine, nakon što nije pozvan na rad kod tužitelja, apelantu prestao radni odnos uz prava na otpremninu u iznosu od 1.086,45 KM koju apelant odbio podići.
4. Imajući u vidu navedeno utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je nesporno da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta broj 38 iz 1994. godine doneseno u vrijeme kada je u primjeni još uvijek bio Zakon o osnovim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90) čijim je članom 80. st. 1. i 2. bilo propisano da radnik ima pravo da nadležnim organima poslodavca podnese zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno neko njegovo pravo iz radnog odnosa odnosno od dana kada je saznao za povredu tog prava, odnosno u daljnjem roku od 15 dana pokrenuti radni spor pred nadležnim sudom. Osim toga, Općinski sud je naveo da je članom 83. istog zakona bilo propisano da radnik ne može tražiti sudsku zaštitu ako prije toga nije tražio zaštitu pred nadležnim organima u radnoj organizaciji, osim prava na novčano potraživanje. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelant propustio da u navedenim rokovima i od poslodavca i od nadležnog suda zatraži zaštitu svojih prava zbog prestanka radnog odnosa za koji je saznao u aprilu 1994. godine budući da je predmetni tužbeni zahtjev podnio tek 2005. godine. Pored toga, Općinski sud je naveo da je apelant, ako se uzme u obzir da je u toku rata strahovao za svoj život u Banovićima, imao mogućnost da nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma budući da je prema njegovom sopstvenom iskazu nakon toga slobodno živio i kretao se u Banovićima, ili u krajnjem slučaju nakon donošenja odluke o prestanku ratnog stanja 28. decembra 1995. godine i proglašenju prestanka neposredne ratne opasnosti krajem 1996. godine, zatraži zaštitu svojih prava. Općinski sud je, međutim, naveo da je apelant prema utvrđenom činjeničnom stanju to učinio tek 2005. godine kada je već odavno bio protekao i rok propisan članom 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim se tražilo poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa iz 1994. godine i s tim u vezi i u dijelu kojim je traženo povezivanje radnog staža za taj period, neblagovremen i da ga u tom dijelu treba odbiti.
5. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud poništi rješenje kojim mu je uspostavljen radno-pravni status radnika na čekanju jer je smatrao da je rješenjem naloženo da mu se uspostavi radni odnos, Općinski sud je naveo da, shodno utvrđenom činjeničnom stanju, smatra ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovanim jer je tuženi donoseći predmetno rješenje u potpunosti postupio u skladu sa rješenjima nadležnih komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Nadalje, Općinski sud je naveo da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je je apelant tražio da sud poništi rješenje o prestanku radnog odnosa uz pravo na otpremninu jer je članom 143. st. 1.i 4. Zakona o radu propisano da će zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona ako ga poslodavac prije isteka tog roka ne pozove na rad, te da će zaposleniku na čekanju posla koji ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestati radni odnos. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da, kako je u konkretnom slučaju apelant zatečen na čekanju posla, a poslodavac ga nije pozvao na rad u propisanom roku, apelantu je silom zakona prestao radni odnos, pa je stoga i ovaj dio tužbenog zahtjeva Općinski sud odbio. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da mu tuženi naknadi materijalna potraživanja koja su imali i drugi uposlenici tuženog počev od 22. decembra 1999. godine a budući da je u postupku nesporno utvrđeno da su apelantu isplaćene naknade plaća kao i svim ostalim uposlenicima u statusu čekanja posla.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 003-0-Gž-06-000582 od 25. septembra 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud za sve zaključke našao stvarnu osnovu u dokazima provedenim u toku postupka pred tim sudom i to kako materijalnim-predmetnim rješenjima tako i u iskazu apelanta, tako da je nedvojbeno da je tužbeni zahtjev apelanta morao biti odbijen. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta prema kojima ga je prvostepeni sud stavio u diskriminatorski položaj u odnosu na ostale radnike tuženog budući da su relevantnim propisima kojima se regulišu radni odnosi određen prekluzivni rok za zaštitu prava iz radnog odnosa čijim propuštanjem zaposlenik gubi ne samo pravo pokretanja radnog spora nego i prava koja bi u tom sporu bila predmetom zaštite. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant putem nadležnih komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu ostvario sva prava koja su mu pripadala kao zaposleniku tuženog koji je bio u statusu čekanja, te kako ga tuženi nije pozvao na rad u zakonu određenom roku njemu je silom zakona prestao radni odnos sa 5. majem 2000. godine kako je to i utvrđeno rješenjem tuženog. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao žalbenu tvrdnju da je tužitelj prekršio zakonsku zabranu zapošljavanja drugog radnika iste spreme i kvalifikacije u roku od godine dana od prestanka radnog odnosa apelanta. Ovo stoga jer je prema navodu Kantonalnog suda, shodno odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku teret dokazivanja ove tvrdnje bio na apelantu, a apelant u toku postupka nije pružio nikakve dokaze u tom pravcu. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo te je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.
7. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-06-001559 od 26. juna 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, s obzirom da je apelant izjavio reviziju i zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a da je članom 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da se revizija ne može izjaviti zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, to je u tom dijelu revizija apelanta nedopuštena. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi dali jasne i precizne razloge zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neblagovremen u dijelu koji se odnosi na rješenje o prestanku radnog odnosa iz 1994. godine, zašto je trebao odbiti apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na zahtjev za poništenje rješenja o uspostavljanju radno-pravnog statusa čekanja i prestanku radnog odnosa uz pravo na otpremninu, te da ih Vrhovni sud u potpunosti prihvata. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelantu nisu povrijeđena prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je apelant iskoristio pravo na pravni lijek i protiv prvostepene i drugostepene presude, a da je odgovore vezane za neosnovanost apelantove tvrdnje da apelant nije diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženog, već dao drugostepeni sud u svojoj presudi i da ih Vrhovni sud u potpunosti prihvata.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Apelant navodi da je iz razloga što je po nacionalnosti Srbin u toku rata zatvaran, maltretiran i tjeran na prinudni rad u radne vodove te da je morao da se krije po raznim stanovima u Tuzli i Srebreniku iz kojih je izbacivan jer su u te stanove useljavani Bošnjaci. Nadalje, apelant navodi da je zbog obaveze javljanja na posao koju su imali samo Srbi a koju on zbog ratnog zločina koji je nad njim počinjen nije mogao ispuniti, u 1994. godini dobio otkaz i da su nadležni sudovi, s tim u vezi, donijeli osporene presude uz nezakonitu primjenu zakona iz SFRJ i kao neblagovremenu i neosnovanu odbacili njegovu tužbu umjesto da su primjenili fedralni Zakon o radnim odnosima. Osim toga, apelant navodi da sudovi prilikom donošenja osporenih presuda nisu uzeli u obzir da je on sve do 2001. godine imao status izbjeglice u Srbiji i da je u Banoviće počeo dolaziti tek 1999. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (...)
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonua)Neiscrpljivanje pravnih lijekova
12. U odnosu na dio apelacije koji se tiče odlučivanja o poništenju rješenja o prestanku radnog odnosa broj 38 od 1. januara 1994. godine i povezivanju staža od toga datuma, Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
13. Da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti apelantove tužbe u navedenom dijelu, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa, ili opravdati to što nije blagovremeno podnesena, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01, i broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju utvrdili da je apelant propustio prekluzivni rok za podnošenje tužbe nadležnom sudu koji je propisan čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. S tim u vezi Ustavni sud smatra da nije od važnosti to što su nadležni sudovi u ovom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbili kao neblagovremen iako su ga prema zakonu trebali odbaciti iz formalnih razloga. Stoga, Ustavni sud smatra da za meritorno razmatranje apelacije u ovom dijelu nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
b) Dopustivost prima facie
15. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta u dijelu koji se tiče odlučivanja o poništenju rješenja o uspostavljanju radno-pravnog statusa radnika na čekanju počev od 22. decembra 1999. godine, poništenju rješenja o prestanku radnog odnosa sa pravom na otpremninu broj 6816/04 od 6. decembra 2004. godine, povezivanju staža za vrijeme čekanja te naknadi materijalnih potraživanja i troškova počev od 22. decembra 1999. godine, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
I. Pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i zabrana zloupotrebe prava
16. U konkretnom slučaju apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i zabrana zloupotrebe prava povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe člana 143. Zakona o radu kojima je propisano da će radnicima koji su zatečeni na čekanju posla na dan stupanja na snagu tog zakona, ukoliko ih poslodavac u roku od šest mjeseci ne pozove na rad, po sili zakona prestati radni odnos. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred prvostepenim sudom nedvojbeno utvrđeno da je apelantu na osnovu rješenja nadležnih komisija za implementaciju člana
143. Zakona o radu tuženi uspostavio radno-pravni status radnika na čekanju, isplatio plaće za period dok se nalazio na čekanju, povezao staž za taj period te, budući da u zakonom propisanom roku nije bilo mogućnosti da apelanta pozove na rad, donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta uz pravo na otpremninu koju je apelant odbio da primi. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje kao i citirane relevantne propise, Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova zašto smatraju da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u dijelu koji se odnosi na uspostavu radno-pravnog statusa radnika na čekanju, povezivanju radnog staža za taj period, isplate plaća za taj period i nezakonitosti rješenja o otkazu, nisu proizvoljna i da u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost ili zloupotrebu u odlučivanju. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu ili zloupotrebe prava osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
18. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zlopupotrebe prava odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
II. Zabrana diskriminacije
19. Apelant u apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad. Povredu ovog prava apelant vidi u tome što je, prema njegovoj tvrdnji, udaljen sa posla zbog nacionalne pripadnosti. Osim toga, apelant navodi da mu je otkaz uručen zbog toga što nije ispunio obavezu javljanja na posao koja je bila nametnuta samo Srbima te da je i u vrijeme kada mu je bio priznat status radnika na čekanju bio diksriminiran u odnosu na radnike drugih nacionalnosti.
20. U odnosu na navode apelanta da je kao Srbin diskriminiran u odnosu na radnike tuženog koji su druge nacionalnosti, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).
21. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
III. Pravo na djelotvoran pravni lijek
22. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očigledno (prima facie) neosnovani.
IV. Ostali navodi
23. Apelant u apelaciji također navodi da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu ova prava povrijeđena time što je «nad njim počinjen ratni zločin» jer je u toku rata bio zatvaran, maltretiran, nekoliko puta pretučen i nasilno tjeran u radni vod. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da predmet konkretnog spora nije bilo pitanje eventualnih ratnih zločina ili navodnog zatvaranja apelanta od strane vlasti u ratnom periodu, već da se radilo o radnom sporu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o povredi prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
4. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović