Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2307/07 (AD «Srbinjeprevoz» Foča)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stečaj
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2307/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2307/07, rješavajući apelaciju AD «Srbinjeprevoz» Foča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Srbinjeprevoz» Foča podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-
06-000 061od 24. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj Mals-125/04 od 10. aprila 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD «Srbinjeprevoz» Foča u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, a kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijeo je 13. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-06-000 061 od 24. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mals-125/04 od 10. aprila 2006. godine.
2. Apelant je tužbom kod Osnovnog suda pokrenuo postupak radi utvrđivanja prava vlasništva i predaje u posjed označenih spornih nekretnina (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) protiv: «Majnex» d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i AD «Perućica» Foča (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Apelant je istakao da smatra da je vlasnik naznačenih nekretnina, a koje prvotuženi i drugotuženi drže po osnovu ugovora o zakupu zaključenog prije 1992. godine, te da on nije zaključivao nikakve ugovore s njima, kao i da ih je u više navrata pozivao da mu vrate u posjed sporne nekretnine koje drže bespravno.
3. Osnovni sud je presudom broj Mals-125/04 od 10. aprila 2006. godine apelantov tužbeni zahtjev u cijelini odbio. U obrazloženju presude, a na temelju provedenih dokaza saslušanja svjedoka, uvida u relevantne katastarske planove i operate, te druge materijalne dokaze, Osnovni sud je ocijenio da je apelantov zahtjev neosnovan. Apelant je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog zasnovao na svom početnom bilansu stanja državnog kapitala i posjedovnom listu iz kojeg proizilazi da je apelant upisan kao korisnik spornih nekretnina. Naime, u skladu sa relevantnim odbredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Osnovni sud je ocijenio da posjedovni list ne predstavlja valjan pravni osnov za utvrđivanje prava vlasništva, pa se, shodno tome, ne može zaključiti da su apelantov prednik i apelant ikada bili vlasnici spornih nekretnina. Nadalje, a na temelju izjava saslušanih svjedoka, zaključeno je da apelant sporne nekretnine nije koristio poslednjih 30 godina, kao i da ovo zemljište ima status nacionalizovanog građevinskog zemljišta čiji je titular uvijek bila Skupština opštine Foča. S obzirom na navedeno, a u skladu sa članom 27. ranije važećeg Zakona o građevinskom zemljištu, a koji je preuzet i članom 26. novog Zakona o građevinskom zemljištu, zaključeno je da je apelant dugogodišnjim nekorištenjem izgubio pravo privremenog korištenja bez prava naknade. Na temelju uvida u katastarski operat, te izjave svjedoka, uposlenika Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, Područna jedinica Foča, proizilazi da se apelant u katastarski operat upisao kao posjednik spornih nekretnina prilikom uspostave novog katastarskog operata 1983. godine. Nadalje, Osnovni sud je istakao da se, po propisima koji su važili u navedenom periodu, svojina sticala upisom u javne knjige na temelju valjanog pravnog posla. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da sam upis, bez postojanja pravnog osnova, nije dovoljan dokaz da je upisano lice i nosilac upisanog prava. Osnovni sud je istakao da ni stanje spisa, ni provedeni dokazi u konkretnom slučaju ne upućuju na postojanje isprave podobne za upis. S obzirom da je u konkretnom slučaju upis izvršen suprotno odredbama člana 117., 118., 139., 141. i 151. tada važećeg Zakona o premijeru i katastru nekretnina, to on nije ni bio pravno valjan. Iz akata Republičke uprave za geodetske i imovunsko-pravne poslove, Područna jedinica Foča proizilazi da su, do uspostavljanja novog katastra u periodu od 1978. do 1982. godine, sporne nekretnine bile upisane na ime Skupštine opštine Foča, a na temelju ugovora o prenosu prava korištenja od 12. septembra 1978. godine. Navedeni ugovor je zaključen na temelju rješenja kojim se nepokretnosti koje su pripadale Željezničko-transportnom preduzeću prenose na opštinu Foča. Na temelju navedenog, Osnovni sud je zaključio da se u skladu sa tada važećim Zakonom o premijeru i katastru nekretnina ovaj upis ima smatrati pravno valjanim. Nadalje, iz izjava svih saslušanih svjedoka proizilazi da je prednik prvotuženog na spornim nekretninama svojim sredstvima izgradio objekte, pa je, kao savijestan graditelj, u skladu sa članom 21. i 24. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima stekao pravo vlasništva na sagrađenim objektima, te pravo trajnog korištenja građevinskog zemljišta ispod zgrade, te pravo trajnog korištenja zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu sagrađenih objekata. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da se apelant, i ako je znao za izgradnju, držao pasivno, odnosno nije se tome protivio. Najzad, s obzirom na činjenicu da je protiv prednika prvotuženog pokrenut stečajni postupak 4. juna 2004. godine, a koji je zaključen 26. maja 2005. godine, da su sporne nekretnine ušle u stečajnu masu prvotuženikovog prednika, a da apelant nije tražio njihovo izlučenje iz stečajne mase, apelant u odnosu na njih ne može ostvarivati bilo kakva prava. U odnosu na nekretnine koje je apelant potraživao od drugotuženog, a na temelju provedenih dokaza, sud je zključio da je drugotuženi sporne nekretnine koristio na temelju valjanog pravnog osnova. Ovakav zaključak utemeljen je na činjenici da su sporne nekretnine upisane u korist Skupštine opštine Foča, a na osnovu rješenja Osnovnog suda broj Dn 511/78 od 21. novembra 1978. godine, te da je sporne nekretnine, na osnovu rješenja Skupštine opštine Foča, nesmetano držala u posjedu i koristila drugotužena, plaćajući u kontinuitetu nadležnom organu naknadu za dodjeljeno gradsko građevinsko zemljište. Ovakav zaključak utemeljen je na provedenim dokazima, prije svega, rješenju o urbanističkoj saglasnosti iz 1979. godine, a kojim je drugotuženoj data saglasnost da postavi ogradu oko sporne nekretnine u svrhu njenog korištenja kao lagera građevinskog materijala, zatim rješenju Opštinske komisije za privredu iz 1987. godine, a kojim je data saglasnost predniku drugotuženog za korištenje radnih, poslovnih i pomoćnih prostorija stovarišta u Foči. Nadalje, iz rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje iz juna 2002. godine proizilazi da je drugotužena obavezana da za dodjeljeno građevinsko zemljište u zakup za izgradnju privremenog objekta – stovarišta ima plaćati zakupninu u utvrđenom iznosu, kao i naknadu za korištenje građevinskog zemljišta. Identična obaveza ustanovljena je za drugotuženog i rješenjem istog organa 2005. godine. Iz obrazloženja oba rješenja proizilazi da je predniku drugotuženog još 1979. godine dozvoljeno postavljanje privremenih objekata na spornim nekretninama, a koje on od tad nesmetano koristi i drži u posjedu do danas.
4. Okružni sud je presudom broj 015-0-Pž-06-000 061 od 24. maja 2007. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud činjenični i pravni osnov za presuđenje utvrdio na osnovu provođenja svih relevantnih dokaza, te zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i da apelant nije dokazao da je vlasništvo i pravo raspolaganja na spornim nekretninama stekao po bilo kojem valjanom pravnom osnovu. Nadalje, Okružni sud je istakao da se prema članu 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima pravo vlasništva stiče po samom zakonu, na temelju valjanog pravnog posla, naslijeđivanjem ili na osnovu odluke državnog organa na način i pod uslovima propisanim zakonom, te je za sticanje prava vlasništva potreban upis u odgovarajuću zemljišnu knjigu. Okružni sud je istakao da je nesporno da zemljišne knjige, uništene u toku Drugog svjetskog rata, nisu uspostavljene na području opštine Foča, ali da njihovo nepostojanje ne može predstavljati razlog i osnov da se vlasnička prava zasnivaju na evidencijama iz katastra, a kako je to apelant u predmetnom postupku zahtjevao. U vezi s tim, istaknuto je i da je apelant zanemario činjenicu da se u posjedovnom listu koji je uz tužbu predočio on označen kao korisnik državne svojine. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i apelantov zahtjev da mu se sporne nekretnine predaju po osnovu «jačeg prava» zasnovanog na upisu u katastarskim evidencijama. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da apelant nikad nije bio u posjedu spornih nekretnina, te da se prvotuženi i drugotuženi ne mogu smatrati njihovim nezakonitim posjednicima. U vezi sa zakonitišću posjeda provotuženog Okružni sud je ukazao na činjenicu da je je prednik prvotuženog vlastistim sredstvima, a što je utvrđeno u prvostepenom posotupku, izgradio objekte na spornim nekretninama, pa da se ima smatrati savjesnim graditeljem. U odnosu na zakonitost posjeda drugotuženog, Okružni sud je, kao i Osnovni sud, ukazao na rješenja izdata od nadležnih opštinskih organa o saglasnosti o korištenju spornih nekretnina, izgrađenih objekata, plaćanju zakupnine i renete za korištenje spornih nekretnina. Na temelju navedenog, Okružni sud je zaključio da je drugotuženi u dužem vremenskom periodu u kontinuitetu gazdovao spornim nekretninama po punovažnom pravnom osnovu, pa činjenica da je apelant «goli posjednik» na temelju katastarske evidencije ne može predstavljati valjan pravni osnov za zahtjev da mu se predaju sporne nekretnine. Najzad, Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je činjenica da je apelant upisan u posjedovni list irelevantna, s obzirom da prvotuženi i drugotuženi sporne nekretnine koriste mirno i neprekidno u dužem vremenskom periodu i da za to plaćaju odgovarajuće naknade nadležnim organima. Okružni sud je ocijenio da ni drugi žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilno presuđenje prvostepenog suda kako u pogledu primjene procesnog, tako i materijalnog prava.
5. Apelant smatra da mu je osporneim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant prije svega vidi u činjenici da je Okružni sud potpuno zanemario da je u vrijeme izjavljivanja žalbe protiv apelanta bio otvoren stečajni postupak, i ako je na ovu činjenicu bio upozoren, jer je uz žalbu priloženo rješenje o otvaranju stečajnog postupka protiv apelanta. Zanemarujući ovu činjenicu i odlučujući po izjavljenoj žalbi, Okružni sud je, prema apelantovom mišljenju, postupio suprotno članu 55. Zakona o stečaju. Naime, prema navedenoj odredbi, parnični postupak mora biti prekinut po sili zakona i može biti nastavljen samo uz izričitu izjavu parničnih strana. Najzad, apelant ukazuje i na odredbu člana 378. stav 1. tačka 4. i člana 381. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a koje regulišu da se postupak prekida kada nastupe pravne posljedice stečaja, te da može biti nastavljen kad stečajni upravnik preuzme postupak. Apelant također smatra da predmetni parnični predmet nije mogao biti zaveden kao spor male vrijednosti i upisan u „Mals“ upisnik, jer se sporovi o nepokretnostima, shodno članu 430. Zakona o parničnom postupku ne mogu smatrati sporovima male vrijednosti. Po apelantovom mišljenju ovo ukazuje da je cijeli postupak vođen «sumarno i bez interesa da se utvrdi pravo činjenino stanje». Nadalje, apelant smatra da postupajući sudovi nisu dali nikakvu dokaznu snagu javnoj ispravi – posjedovnom listu koji je uz tužbu predočio, već su svoje presude zasnovali skoro isključivo na usmenim iskazima svjedoka koje je predložila tužena strana. U vezi sa navedenim, apelant ističe da su zemljišne knjige za područje opštine Foča izgorele, da nakon toga nisu nikad uspostavljene i da je posjedovni list jedini dokaz vlasništva na nekretninama. Kako je on već upisan kao posjednik i korisnik spornih nekretnina, to nije ni imao nikakav pravni interes da dokazuje da je vlasnik. S obzirom da je članom 93. Zakona o zemljišnim knjigama regulisano da se posjedovno stanje iz katastra preuzima i uknjižava kao pravo vlasništva prilikom ustrojstva zemljišnih knjiga, to je sud počinio bitnu povredu odredba postupka kada njegovu tužbu u dijelu kojim je tražio utvrđivanje prava vlasništva nije odbacio zbog nedostatka pravnog interesa na njegovoj strani. Nadalje, apelnt osporava činjenično utvrđenje prvostepenog suda u odnosu na prvotuženog, posebno u dijelu da je stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama kao savjestan graditelj, a s obzirom na činjenicu da je se radi o gradkom građevinskom zemljištu, a da prvotuženi nema građevinsku dozvolu za sagrađene objekte. Također, činjenica da je stečajni upravnik prvotuženog uvrstio u njegovu stečajnu masu i sporne nekretnine ne može se smatrati neoborivim dokazom da se radi o imovini prvotuženog. U odnosu na drugotuženog apelant ističe da nije jasno na osnovu čega je sud zaključio da on nije vlasnik, ali da to jeste drugotuženi koji za to nije ponudio nikakve dokaze. Apealant samatra da je vlasnik spornih nekretnina i da je na temelju jačeg prava, tj. činjenice da je upisan kao njihov vlasnik odnosno posjednik u katastarskim evidencijama, ove nekretnine trebalo predati njemu u posjed.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u osnovi se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Na temelju svega predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su postupajući sudovi u osporenim presudama kao vlasnike na spornim nekretninama označili prvotuženog i drugotuženog, a kako to apelant neosnovano ističe u svojoj apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje presude Okružnog suda iz kojeg proizilazi da prvotuženi i drugotuženi ne mogu biti označeni kao nesavjesni posjednici spornih nekretnina, ne konstituišući bilo koja druga prava u njihovu korist. Nadalje, ne može se zaključiti da su postupajući sudovi prihvatili kao neoborivu činjenicu da su sporne nekretnine već ranije ušle u stečajnu masu prvotuženog, pa da je apelant zbog toga izgubio bilo kakva prava u odnosu na njih. Naime, iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizilazi da apelant, u stečajnom postupku koji je vođen i okončan prema predniku prvotuženog, nije tražio izlučenje spornih nekretnina iz njegove imovine. Pri tom, prvostepeni sud na temelju ove činjenice nije izveo zaključak da je prednik prvotuženog postao i njihov vlasnik. Nadalje, u skladu sa članom 55. stav 2. Zakona o stečaju, pravni sporovi o imovini koji su u toku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka i u kojim je stečajni dužnik tužilac, a što je i apelantov slučaj, stečajni upravnik i protivna strana mogu nastaviti u stanju u kojem se nalaze. Iz citirane odredbe proizilazi da otvaranje stečajnog postupka nije preprepreka da pokrenuti postupak bude i nastavljen. Ovo tim prije što je apelant imao svojstvo tužioca u predmetnom postupku, te što je Okružni sud odlučivao po njegovoj žalbi u vrijeme kada je pokrenut stečajni postupak prema njemu, pa se, shodno tome, konkretna situacija ne može podvesti pod posljedice otvaranja stečajnog postupka iz člana 378. stav 1. tačka 4. i člana 381. stav 1. Zakona o parničnom postupku koje uzrokuju prekid postupka. Najzad, u vezi sa apelantovim navodima da postupajući sudovi nisu cijenili, odnosno da su uskratili bilo kakvu dokaznu snagu posjedovnom listu koji je predočio, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih presuda, a na temelju važećih propisa, dati razlozi zbog kojih posjedovni list ne može biti osnov za sticanje prava vlasništva, odnosno konstituisanje «jačeg prava» u korist apelanta. Pri tom, Ustavni sud na temelju svega predočenog, nije mogao zaključiti da su postupajući sudovi postupali proizvoljno i na način kojim se vrijeđaju ustavom garantovana prava apelanta. Najzad, činjenica da je u konkretnom slučaju predmet u Osnovnom sudu bio zaveden u upisniku «Mals» tj. kao spor male vrijednosti, prema predočenom Ustavnom sudu ni na koji način nije uticala na njegovo pravo na pristup sudu i pravo na pravično suđenje. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnom utvrđenju činjenica i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović