Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2532/07 (A. S.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2532/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2532/07, rješavajući apelaciju Adila Sarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adila Sarića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 599 od 3. jula 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-280/04 od 22. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adil Sarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, a kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijeo je 11. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 599 od 3. jula 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-280/04 od 22. februara 2006. godine.
2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj P-185/95 od 29. decembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantu isplati iznos utvrđen u izreci presude na ime neimovinske štete, i to za pretrpljeni strah i pretrpljene fizičke bolove, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos na ime troškova postupka. Apelant je sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime narušenog ugleda i časti odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je odlučujući o prigovoru podijeljene odgovornosti, na okolnosti spornog dogđaja proveo dokaz uvidom u krivični spis ovog suda koji je zavšen pravosnažnom presudom iz 1996. godine kojom je tuženi u povodu istog događaja oglašen krivim za krivično djelo lake tjelesne povrede, te proveo čitanje izjava svjedoka saslušanih u krivičnom postupku, saslušao suprugu tuženog kao svjedoka u ovom postupku, te nalaz i mišljenje vještaka nuropsihijatra i vještaka specijaliste opšte i abdominalne hirurgije. Na temelju provedenih dokaza iz kojih proizilazi da se tuženi prvi obratio apelantu, da apelant ničim nije doprinijeo reakciji tuženog da ga fizički napadne i nanese mu povrede, Općinski sud je zaključio da apelant nije ni djelimično doprinijeo prouzrokovanju štete kao rezultatu fizčkog napada tuženog. Na okolnosti visine štete ulijed pretrpljenog straha i bola, cijenjeni su nalazi i mišljenja vještaka neuropsihijatra i vještaka specijaliste opšte i abdominalne hirurgije, a koje je sud u cijelini prihvatio kao objektivne i date od stručnih i kompetentnih lica i koje ni apalent ni tuženi u postupku nisu osporavali. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka specijaliste opšte i abdominalne hirurgije, utvrđena je vrsta povreda koje je apelant pretrpio uslijed fizičkog napada tuženog, te da je apelant trpio bolove slabog, srednjeg i veoma jakog inteziteta. Nadalje, bolove jakog inteziteta apelant je trpio prvih sedam dana, bolove srednjeg inteziteta tri sedmice poslije prvih sedam dana, te najzad bol slabog inteziteta se javljao sporadično na mjestu udara dvije do tri sedmice nakon otpočinjanja terapije. Na temelju navedenog, Općinski sud je utvrdio visinu naknade za pretrpljene fizičke bolove. Visinu naknade za pretrpljeni strah sud je cijenio na temelju nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, a iz kojeg proizilazi da je apelant, usled povreda na licu odnosno glavi, imao obilno krvarenje i bolove jakog inteziteta, trpio strah srednjeg inteziteta, a koji su trajali 2 do 3 sata, odnosno do ukazivanja ljekarske pomoći, kada su prestali. Pretrpljeni strah pri tom nije ostavio trajne posljedice na psihu apelanta. Općinski sud je ocijenio da je prigovor zastare potraživanja u odnosu na nematerijalnu štetu usljed psihičkog bola radi narušavanja ugleda i časti apelanta osnovan. Naime, Općinski sud je ukazao da u skladu sa članom 376. Zakona o obligacionim odnosima potraživanja naknade štete zastarijevaju za tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje ju je prouzrokovalo, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. U konkretnom slučaju, apelant je za nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih bolova radi narušavanja ugled i časti saznao neposredno nakon samog događaja, tj. 21. avgusta 1993. godine, a u tužbenom zahtjevu od 10. marta 1995. godine nije istakao zahtjev za njenu naknadu, nego je to učinio u preinačenom tužbenom zahtjevu od 4. oktobra 1999. godine, dakle nakon šest godina od nastanka štete. S obzirom da se radi o samostalnom vidu štete, zastarijelost nije prekinuta podnošnjem tužbenog zahtjeva za ostale vidove štete. S ozirom da je ocijenio da je u pogledu ovog vida štete nastupila zastarijelost, Općinski sud nije cijenio dokaze izvedene u postupku na okolnosti utvrđivanja osnova i visine nakande štete po osnovu narušenog ugleda i časti apelanta.
3. Na odbijajući dio presude žalbu je izjavio apelant, a tuženi na dosuđujući dio presude.
4. Kantonalni sud je presudom broj Gž-280/04 od 22. februara 2006. godine žalbu apelanta odbio, a žalbu tuženog dijelimično uvažio tako da je snizio dosuđene iznose nematerijalne štete za pretrpljeni strah i fizičke bolove. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da su apelantovi žalbeni navodi da je provostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalno pravo kada ga je odbio sa tužbenim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete za povredu ugleda i časti neosnovani. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno cijenio prigovor zastare i u vezi s tim pravilno primjenio član 376. Zakona o obligacionm odnosima, a za što je dao valjane razloge. Apelantov zahtjev za naknadu ovog vida štete ocijenjen je kao zastario i zbog činjenice da je nastupio rok zastarijelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo lake tjelesne povrede, a s obzirom da se štetni događaj desio 28. avgusta 1993. godine, odnosno zastarijelost je nastupila 28. avgusta 1999. godine, a apelant je zahtjev za naknadu ovog vida štete prvi put istakao 4. oktobra 1999. godine. Nadalje, istaknuto je da, nezavisno od prigovora zastare, iz sadržaja spisa proizilazi da se štetni događaj desio 21. avgusta 1993. godine u prizemlju zgrade, u prostoriji u kojoj su se obavljala dežurstva i sipala voda, da tuženi tom prilikom nije vrijeđao, klevetao, omalovažavao, niti izražavao bilo kakve uvredljive vjerodostojne prosudbe o apelantu, pa mu nije ni mogao nanijeti psihičke bolove zbog povrede ugleda i časti. Kantonalni sud je zaključio da subjektivni osjećaj apelanta da je došlo do povrede njegovog ugleda i časti prilikom štetnog događaja nije okolnost koja opravdava dosuđenje naknade za ovaj vid nematerijalne štete u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Žalbene prigovore tuženog da je sud pogrešno raspravio pitanje podijeljenje odogovornosti, da je neosnovano oglašen odgovornim za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove apelntu, te navode o povredi odredaba parničnog postupka, Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovane, te ostao pri razlozima i zaključcima koje je prvostepeni sud iznio u pogledu ovih navoda. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim tuženikove navode da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je dosudio u utvrđenim iznosima naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah. Po ocijeni ovog suda, dosuđeni iznosi su određeni previsoko u odnosu na usvojene kriterije sudske prakse za ove vidove štete, pa ih je shodno članu 200. Zakona o obligacionim odnosima i važećoj sudskoj praksi valjalo sniziti na izose označene u izreci ove presude. Najzad, Kantonalni sud je ocijenio osnovanim i tuženikove navode kojim je osporavana odluka o troškovima postupka. Po ocijeni ovog suda, apelant je u postupku uspio sa 8, 97 % tužbenog zahtjeva, pa ga je potrebo obavezati da tuženom nadoknadi troškove postupka.
5. Apelant je protiv odbijajućeg dijela presude Kantonalnog suda izjavio reviziju zbog povrde odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000 599 od 3. jula 2007. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor da je u drugostepenom vijeću učestvovala sudija koja je učestvovala i u prvostepenom postupku jer ova sudija nije učestvovala i u donošenju odluke prvostepenog suda, a što bi bio razlog po članu 357. Zakona o parničnom postupku da ova sudija ne može suditi. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno utvrdio visinu naknade nematerijalne štete za pretrpljene bolove i pretrpljeni strah, imajući u vidu okolnosti slučaja, jačinu bolova i straha, a shodno orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda od 20. februara 2006. godine, sudskoj praksi izraženoj kroz ove kriterije, te članu 200. Zakona o obligacionim odnosima. U pogledu revizionog navoda da je drugostepenom presudom odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, Vrhovni sud je ocijenio da je tačna apelantova tvrdnja da nije nastupila zastara ovog potraživanja. Ovakav zaključak Vrhovni sud je utemeljio na činjenici da je krivični postupak protiv tuženog okončan presudom drugostepenog suda od 17. septembra 1997. godine, a apelant je zahtjev za nakandu ovog vida štete istakao 4. oktobra 1999. godine, što znači da nije protekao ni trogodišnji rok iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno rok zastarijelosti, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, iz člana 377. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da je ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan iz ostalih razloga iznesenih u drugostepenoj presudi. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se štetni događaj desio u prostorijama zgrade u kojim su se obavljala dežurstva i sipala voda, da nije mogao naškoditi ugledu i časti apelanta u njegovoj radnoj sredini u toj mjeri da bi se posljedice u vidu duševnih bolova apelanta mogle reparirati samo novčanom stisfakcijom. Nadalje, istaknuto je da je tuženi zbog fizičkog napada na apelanta krivično odgovarao i pravosnažno osuđen na uslovnu osudu, a što je svakako satisfakcija koja ponovo uspostavlja psihičku ravnotežu apelanta poremećenu uslijed štetnog događaja. Vrhovni sud je zaključio da novčana satisfakcija, pri ovakvom stanju stvari, ne bi bila spojiva sa svrhom predviđenom članom 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantu se ogleda u činjenici da iznos dosuđenih naknada za pretrpljene fizičke bolove i strah po presudi Kantonalnog suda nije adekvatan težini povrijeđenog dobra i patnjama koje je imao zbog postupka tuženog, te da u tom dijelu nije osnovana ni presuda Vrhovnog suda. Nadalje, apelant smatra da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da mu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete za narušavanje ugleda i časti zbog toga, što po mišljenju ovog suda, novčana nakanda nije jedini vid satisfakcije za povrijeđeno dobro i jer je tuženi u krivičnom postupku osuđen na uslovnu osudu, a čime je uspostavljena njegova psihička ravnoteža narušena štetnim događajem. U vezi s tim, apelant ističe da krivična sankcija izrečena tuženom predstavlja mjeru kroz koju se ogleda svrha kažnjavanja, a u konkretnom slučaju se radi o naknadi štete koju je apelant trpio usled izvršenja krivičnog djela i koja nije nespojiva sa članom 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Najzad, apelant smatra da je neosnovan stav Vrhovnog suda da nije trpio posljedice narušenog ugleda na radnom mjestu, u sredini gdje živi, jer provedeni dokazi u prvostepenom postupku ukazuju na osnovanost njegovih tvrdnji i samog tužbenog zahtjeva.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prije svega povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
11. Ustavni sud primjećuje da je apelantov tužbeni zahtjev bio preispitan pred tri sudske instance i da se iz predočenog ne može zaključiti da je u bilo kojoj fazi postupka bio onemogućen da iznese svoje zahtjeve i predlaže dokaze na kojim ih zasniva. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su postupajući sudovi na proizvoljan način utvrdili relevantne činjenice, te primjenili materijalno pravo, kako u pogledu određivanja visine naknade za nematerijalnu štetu za pretrpljene fizičke bolove i strah, tako i u pogledu zahtjeva apelanta za naknadu nematerijalne štete za narušavanje ugleda i časti. U pogledu visine dosuđenih iznosa za naknadu nematerijalne štete za fizičke bolove i strah, sudovi su se rukovodili orijentacijskim kriterijima ustanovljenim od strane Vrhovnog suda i proisteklim iz sudske prakse. Također, Ustavni sud primjećuje da je članom 200. Zakona o obligacionim odnosima regulisano da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove i strah, povredu ugleda i časti, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i strah i njihovo trajanje to opravdavaju. U konkretnom slučaju sudovi su svoje zaključke o ovim pitanjima temeljili na nalazima i mišljenjima vještaka koje apelant u toku postupka nije osporavao. Najzad, stavom 2. citiranog člana, regulisano je da sud pri određivanju visine novčane naknade vodi računa i o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa prirodom i svrhom naknade. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da je, uvažavajući razloge Kantonalnog suda da tuženi prilikom štetnog događaja apelanta nije vrijeđao, klevetao, omalovažavao, niti izražavao bilo kakve uvredljive vjerodostojne prosudbe o njemu, pa mu nije ni mogao nanijeti psihičke bolove zbog povrede ugleda i časti, te imajući u vidu da je protiv apelanta vođen krivični postupak i da je uslovno osuđen, zaključio da krivična osuda predstavlja satisfakciju koja ponovo uspostavlja psihičku ravnotežu apelanta poremećenu uslijed štetnog događaja. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je i zaključio da novčana satisfakcija ne bi bila spojiva sa svrhom predviđenom članom 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
12. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu kao segmenta navedenog prava, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Nadalje, apelant ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život i pravo na imovinu. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnom utvrđenju činjenica i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na privatni i porodični život iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović