Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2671/07 (ODP «Tvornica dječije trikotaže» A.D. Šipovo)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2671/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2671/07, rješavajući apelaciju ODP «Tvornica dječije trikotaže» A.D. Šipovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ODP «Tvornica dječije trikotaže» A.D. Šipovo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 021 od 7. avgusta 2007. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1270/05 od 16. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ODP «Tvornica dječije trikotaže» A.D. Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, a kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnije je 3. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 021 od 7. avgusta 2007. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1270/05 od 16. juna 2006. godine.
2. Osnovni sud u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) presudom broj P-379/02 od 23. maja 2005. godine uvažio je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužiteljica-protivtužena obaveže da sa članovima svog porodičnog domaćinstva iseli iz stana koji je vlasništvo apelanta (u daljnjem tekstu: sporni stan). U provedenom postupku Osnovni sud je utvrdio kao nesporno da je tužiteljica-protivtužena sa članovima svog porodičnog domaćinstva uselila u sporni stan 23. avgusta 1990. godine, da je apelant davalac stana na korištenje, da je sporni stan, kao nosilac stanarskog prava koristila L.LJ. kao radnik apelanta do 18. avgusta 1990. godine, kada je sa tužiteljicom-protivtuženom zaključila ugovor o zakupu stambenih prostorija. Nadalje, utvrđeno je da apelant nikad nije dao saglasnost na ovaj ugovor, da je tužiteljica-protivtužena deložirana iz spornog stana 8. februara 2003. godine, te da se u njega vratila 8. marta 2003. godine. Najzad, utvrđeno je kao nesporno i da je apelant ugovor o korištenju spornog stana zaključen sa L.LJ., kao nosiocem stanarskog prava, otkazao 2003. godine. U postupku je bilo sporno da li je tužiteljica-protivtužena stekla svojstvo bespravnog korisnika spornog stana u smislu člana 30. stav 7. i člana 54. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, te da li je postala nosiocem stanarskog prava na spornom stanu po osnovu korištenja stana duže od 8 godina, kao i da li apelant ima pravo da traži predaju spornog stana u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Osnovni sud je zaključio, a s obzirom na činjenicu da ugovor o zakupu stambenih prostorija (spornog stana) zaključen 18. avgusta 1990. godine na period od 1 godine nije produžavan, te da je L.LJ. stanarsko pravo na spornom stanu prestalo 6. septembra 2004. godine, odnosno pravosnažnošću presude od 5. marta 2003. godine, da je tužiteljica-protivtužena postala bespravnim korisnikom spornog stana tek od 6. septembra 2004. godine. Na temelju ovakvog utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da tužiteljica-protivtužena nije u spornom stanu stanovala nezakonito u periodu od 8 godina, jer je nosiocu stanarskog prava, a sa kojim je tužiteljica-protivtužena imala zaključen ugovor o zakupu stambenih prostorija, ovo pravo prestalo tek 2004. godine, pa se i tužiteljica-protivtužena samo od tog momenta može smatrati bespravnim korisnikom. Ocijenjeni su bez značaja navodi tužiteljice-protivtužene da je ugovorom o iznajmljivanju stambenih prostorija prikrivena nezakonita prodaja stanarskog prava. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je ovaj ugovor upravo štitio L.LJ. kao nosioca stanarskog prava, a sprečavao apelanta da, kao vlasnik spornog stana, vrši svoja prava. Na temelju navedenog, ocjenjeno je da tužiteljica-protivtužena nije koristila sporni stan kao bespravni korisnik za period od 8 godina, te da nije stekla status nosioca stanarskog prava u smislu člana 30. stav 7. i člana 54. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, te da je njen zahtjev, utemeljen na citiranim odredbama, neosnovan. Nasuprot tome, zahtjev apelanta da mu se sporni stan preda u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ocijenjen je kao osnovan. Naime, Osnovni sud je ocijenio da apelant, kao vlasnik stana, a nakon otkazivanja ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava L.LJ., u skladu sa citiranom zakonskom odredbom ima pravo tražiti od tužiteljice-protivtužene da mu preda sporni stan.
3. Okružni sud je, postupajući po žalbi tužiteljice-protivtužene, presudom broj Gž-127/05 od 16. jula 2006. godine, preinačio presudu Osnovnog suda na način da se utvrđuje da je tužiteljica-protivtužena stekla status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, a što je apelant dužan priznati i trpiti, te da se protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da se tužiteljici-protivtuženoj naloži da iseli iz spornog stana i preda ga apelantu, odbija. U obrazloženu presude je istaknuto da se Okružni sud ne slaže sa pravnim stajalištem Osnovnog suda da su bez značaja navodi koje je tužiteljica-prvotužena isticala u toku ovog postupka, a koji se odnose na tvrdnju da se u konkretnom slučaju radilo o prikrivenoj nezakonitoj prodaji stanarskog prava, te da je zaključeni ugovor o zakupu stambenih prostorija štitio L.LJ, a onemogućavao apelanta da vrši svoja prava. Naime, u prvostepenom postupku apelant je tvrdio da je za ugovor između tužiteljice-protivtužene i L.LJ. saznao tek nakon donošenja privremene mjere 18. septembra 2002. godine. Po mišljenju Okružnog suda apelant je u svako doba bio ovlašten da interveniše u pogledu korištenja spornog stana, i to kako u pogledu L.Lj. kao nosioca stanarskog prava, a kojoj je radni odnos kod apelanta prestao 1. septembra 1990. godine, tako i u odnosu na tužiteljicu-protiovtuženu, jer je jedino apelantu pripadalo pravo na raspolaganje spornim stanom. Nadalje, iz stanja spisa proizilazi da tužiteljica-protivtužena nije imala valjan pravni osnov za korištenje spornog stana, jer je ugovor o zakupu stambenih prostorija zaključen na 1 godinu i nije obnavljan. Nakon proteka perioda na koji je ugovor bio zaključen apelantica je nastavila nesmetano da koristi sporni stan, kako od L.LJ. kao nosioca stanarskog prava, tako i od apelanta kao vlasnika stana. L.LJ. je ugovor o korištenju stana otkazan pravosnažnom presudom od 6. septembra 2004. godine, a iz koje proizilazi da je otkaz ugovora usvojen zbog nekorištenja stana i to od dana od kada se L.LJ. islelila iz njega, tj. od 1. septembra 1990. godine. Budući da L.LJ. stan nije koristila u periodu za koji je tužitečjica-protivtužena tvrdila da ga je koristila, te da ni ona, ni apelant u navedenom periodu nisu pokretali bilo kakav postupak za njeno iseljenje, Okružni sud je ocijenio da su protekli rokovi iz člana 30. stav 2. tačka 7. Zakona o stambenim odnosima za pokretanje postupka za iseljenje. Protek ovih rokova za posljedicu ima da se lice, koje je nezakonito uselilo u stan, pravno izjednačava sa licem koje je steklo stanarsko pravo po samom zakonu. Okružni sud nije uvažio navode apelanta da je postupak ispražnjenja stana pokretan protiv tužiteljice-protivtužene i pred upravnim organom i pred sudom jer ovi navodi ničim nisu dokazni. Naime, apelant je tvrdio da je njegova arhiva uništena pa o tome ne može predočiti dokaze, ali nije ni pokušao da eventualne dokaze pribavi od organa uprave odnosno suda pred kojim je postupak ispražnjenja stana pokretao.
4. Odlučujući po apelantovoj reviziji na presudu Okružnog suda, Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-001 021 od 7. avgusta 2007. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto iz stanja spisa proizilazi da je L.LJ. kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, raskinula radni odnos sa apelantom 1. septembra 1990. godine, pa da je apelant već tada trebao da se zainteresuje za sudbinu spornog stana, tim prije što je tužiteljica-protivtužena, a koja je također bila zaposlena kod apelanta, nastavila da ga koristi, a što apelant nije učinio. Nadalje, po ocijeni Vrhovnog suda ugovor zaključen između tužiteljice-protivtužene i L.LJ. ne može imati karakter ugovora o podstanarskom odnosu, jer je, suprotno članu 54. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, tužiteljica-protivtužena na temelju ovog ugovora koristila nesmetano ne samo dio, već cijeli stan od 23. avgusta 1990. godine. Nadalje, i kad bi se prihvatilo da je tužiteljica-protivtužena imala status podstanara, a ne lica koje bespravno koristi cijeli stan što iz utvrđenih činjenica proizilazi, ona bi bila tretirana kao bespravno useljeno lice u smislu odredbi člana 54. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, a s obzirom na činjenicu da se L.LJ. iz stana iselila u avgustu 1990. godine. Također, apelant je tražio otkaz ugovora o korištenju stana zaključen sa L.LJ. tek podnošenjem tužbe 27. decembra 2001. godine, tj. nakon 11 godina od iseljenja L.LJ. iz spornog stana, odnosno useljenja u stan tužiteljice-protivtužene. Vrhovni sud je zaključio da je tužiteljica-protivtužena na osnovu člana 30. stav 2. i stav 7. Zakona o stambenim odnosima dugogodišnjim nesmetanim korištenjem spornog stana stekla pravo na nesmetano korištenje istog i na njemu ostvarila pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su i Okružni i Vrhovni sud pogešno zaključili da se ugovor o zakupu stambenih prostorija između L.LJ. i tužiteljice-protivtužene ne može smatrati ugovorom o podstanarskom odnosu, te da je ovakav zaključak suprotan članu 54. Zakona o stambenim odnosima. Po apelantovom mišljenju, činom useljenja u stan na osnovu sporazuma zaključenog sa L.LJ. tužiteljica-protivtužena je stekla status podstanara i na temelju ove činjenice zakonito je mogla koristiti stan sve dok je to objema stranama odgovaralo. Nadalje, apelant smatra da je irelevantno da je postupak za otkaz ugovora o korištenju spornog stana zaključenog sa L.LJ. pokrenuo tek nakon 11 godina, jer po zakonu ovo njegovo pravo nije vezano za bilo kakav rok, odnosno ova činjenica ne daje nikakva prava ili mogućnosti bilo nosiocu stanarskog prava, bilo podstanaru. S obzirom na činjenicu da je ugovor o korištenju stana sa L.LJ. otkazan tek 2004. godine, apelant smatra da je tužiteljica-apelantica sve do tog momenta imala satus podstanara, a ne bespravnog korisnika. Na temelju navedenog, apelant zaključuje da se činjenica od kada tužiteljica-protivtužena nezakonito boravi u stanu imala cijeniti na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, a ne iseljenja iz stana L.LJ. 1990. godine, te da je tek po pravosnažnosti presude o otkazu ugovora o korištenju stana, apelant, kao davalac stana na korištenje, mogao preduzeti radnje za iseljenje tužiteljice-protivtužene koja je sve do tad imala status podstanara u spornom stanu. Na temelju navedenog, apelant zaključuje da se tužiteljica-protivtužena ne može smatrati bespravnim korisnikom spornog stana od 1992. godine, te da se odredbe Zakona o stambenim odnosima kojim se reguliše iseljenje bespravnih korisnika odnose samo na lica koja su se bespravno uselila u stan koji nikom nije dodjeljen na korištenje i za koji nije zaključen ugovor o korištenju stana.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju apelant prije svega osporava presude postupajućih sudova zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge, a na temelju kojih su sudovi u vođenim postupcima utvrdili da je tužiteljica-protivtužena stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu mirnim i nesmetanim korištenje u periodu dužem od 8 godina. Naime, Vrhovni sud i Okružni sud dali su detaljna objašnjenja zašto su utvrdili da se početak korištenja spornog stana od strane tužiteljice-protivtužene ima računati od od momenta iseljenja iz stana nosioca stanarskog prava L.LJ., kao i zašto se ugovor o iznajmljivanju stambenih prostorija ne može smatrati ugovorom iz člana članu 54. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, te primijenili materijalno pravo. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Nadalje, apelant ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnom utvrđenju činjenica i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović