Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2868/07 (J.Ć.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2868/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2868/07, rješavajući apelaciju J.Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.Ć. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001 091 od 3. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J.Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, a kojeg zastupa otac kao zakonski zastupnik, a ovog, kao punomoćnik, Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnijeo je 30. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001 091 od 3. oktobra 2007. godine. Od apelanta je zatraženo 17. januara 2008. godine da dopuni apelaciju, a što je on i učinio 23. januara 2008. godine.

2. Općinski sud u Mostaru je presudom broj P-010721 06 P od 25. maja 2007. godine usvojio u cijelini apelantov tužbeni zahtjev, u kojem je vrijednost spora bila označena na iznos od 20.400,00 KM, te obavezao JP «Elektroprivreda HZ HB» d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati iznose označene u izreci presude i to: na ime pretrpljenih duševnih bolova, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, za naruženost, te troškove liječenja, najma stana, troškove fizijatra, očeve troškove pri posjetama u bolnici, kupovinu langete i štake, troškove odlaska na kontrole, darove, te najzad tuđu njegu i pomoć. Tuženi je obavezan i na plaćanje zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose, te da apelantu nadoknadi troškove postupka u cijelini. U tužbenom zahtjevu apelant je tražio da mu se, pored ostalog, nadoknade pojedinačno iskazani troškovi kupovine plastičen langete i štake koje bolnica nije imala, majčini troškovi koje je imala u vezi sa iznajmljivanjem stana u Splitu u trajanju od 20 dana, kao i troškovi prehrane u navedenom periodu, s obzirom da mu je za vrijeme boravka u bolnici bila potrebna cijelodnevna njega jer je bio nepokretan, očevi troškovi svakodnevnog dolaska u Split u posjete u bolnicu jer je zaposlen i nastanjen u Posušju, troškovi odlaska na šest kontrola u Split, izdaci za korištenje usluge fizijatra. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu uposlenik tuženog je oglašen krivim jer je odredio postavljanje betonskih stubova za dalekovod u mjestu Broćani, pa je jedan stub ostao nepostavljen na cesti, odnosno nije bio osiguran od pomjeranja, pa kad su na njemu sjedila i oko njega se igrala djeca, među kojim i četverogodišnji apelant, došlo je do njegovog kretanja niz nizbrdicu, pa je tom prilikom prikliještio apelanta uslijed čega je on zadobio teške tjelesne povrede u obliku preloma lijeve noge, te nagnjenčenja i odrerotina desnog koljena. Na temelju navedeno, Općinski sud je zaključio da, u skladu sa članom 170. Zakona o obligacionim odnosima postoji odgovornost tužene, koja je dužna apelantu nadoknaditi štetu koju je prouzrokovao njen radnik u radu odnosno u vezi sa radom. Tuženikov prigovor podjeljene odgovornosti jer se apelant nalazio bez znanja i nadzora roditelja van dvorišta porodične kuće, odnosno na mejstu značajno udaljenom od njega Općinski sud je odbio kao nesnovan. U vezi s tim je istaknuto da iz iskaza saslušanih svjedoka i majke apelanta, proizilazi da je mjesto nezgode između porodične kuće apelnta i Crkve, odnosno na lokalitetu na kojem se djeca inače igraju, te da apelant nije bio sam već sa rođakom i njene dvije koleginice, a koje su sve tri u dobi od 15 godina. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka, pored ostalog, proizilazi da je apelant, za vrijeme liječenja u bolnici u Splitu u trajanju od 21 dan, bio nepokretan, te da je praksa da u takvoj situaciji uz dijete, ako je potrebna kontinuirana njega i kada je dijete uznemireno ostane jedan od roditelja, najčešće majka. Također, u nalazu je istaknuto da je za nastavak liječenja apelanta bila neophodna nabavka plastične langete, kao i štake, da je apelant, po izlasku iz bolnice obavio 6 kontrolnih pregleda, te da je nakon skidanja langete bilo potrebno da se obave fizikalni tretmani u trajanju od 1 do 2 mjeseca. Nadalje, u obrazloženju presude je istaknuto da je sud, na temelju člana 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima apelantu dosudio traženi iznos na ime materijalne štete, tj. troškove najma stana, troškove fizijatra, očeve troškove pri posjetama u bolnici, troškove odlaska na kontrolu, troškove kupovine plastične longete i štake, smatrajući ih realnim i opravdanim, te koriteći se ovlaštenjima iz člana 127. Zakona o parničnom postupku. Općinski sud ovaj svoj stav nije dalje obrazlagao. Najzad, Općinski sud je utvrdio u pojedinačnim iznosima u čemu se sastoje troškovi postupka, a koje je izrekom presude obavezan snositi tuženi.

3. Tuženi je na presudu Općinskog suda blagovremeno izjavio žalbu Kantonalnom sudu.

4. Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-001 091 od 3. oktobra 2007. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je dosuđene iznose na ime pretrpljenih duševnih bolova, fizičkih bolova, pretrpljenog straha, naruženost, te naknadu troškova za tuđu njegu i pomoć umanjio, obavezujući tuženog na plaćanje zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose. Također, tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu umanjenom u odnosu na iznos utvrđen u prvostepenoj presudi. Najzad, apelantov tužbeni zahtjev da mu se nadoknadi materijalna šteta, odnosno troškovi liječenja, najma stana, očevi troškovi posjeta, kupovina langete i štake, troškovi odlaska na kontrole, a koji su mu prvostepenom presudom dosuđeni u iznosu od 4.000,00 KM je odbijen. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da, suprotno zaključku Općinskog suda, ovaj sud smatra da postoje razlozi za primjenu člana 192. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da postoji apelantov doprinos šteti u omjeru od 20% pa su zbog toga pojedinačno dosuđeni iznosi na ime naknade štete umanjeni za 20%. Kantonalni sud je ovakav stav obrazložio činjenicom da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da se apelantovi roditelji nisu pobrinuli da on, kao djete u dobi od 4 godine, bude pod potrebnim nadzorom, a čime su omogućili da se apelant nađe na rizičnom mjestu bez potrebnog nadzora. Činjenica da je apelant tom prilikom bio u društvu svoje rođake i njenih drugarica starosne dobi od 15 godina, ne može se smatrati potrebnim i odgovarajućim nadzorom, pošto se nije radilo o odraslim osobama. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim žalbene navode tuženog u pogledu dosuđenog iznosa na ime materijalne štete. Prema mišljenju Kantonalnog suda, traženi iznos na ime naknade ovog vida štete u iznosu od 4.000,00 KM apelant, izuzev priložene medicinske dokumentacije, nije ničim argumentovao. Naime, iz predočene medicinske dokumentacije vidljivo je da je apelant liječen u Kliničkom centru u Splitu iako je nastanjen u Posušju, ali ničim nije dokazano zašto je bilo potrebno liječenje izvan granica Bosne i Hercegovine, odnosno mjesta prebivališta. Nadalje nisu prezentovani ni računi niti, bilo koji materijalni dokaz, za bilo koju od stavki koje su obuhvaćene naknadom materijalne štete. Na temelju svega navedenog odlučeno je da apelantu pripada pravo na naknadu štete u ukupnom iznosu od 10.800,00 KM što mu se i dosuđuje. Najzad, u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku preinačena je i odluka o troškovima postupka. S obzirom da je tužbeni zahtjev iznosio 20.400,00 KM, a apelant je u sporu uspio sa iznosom od 10.800,00 KM ili sa ½ zahtjeva, to mu, prema uspjehu u sporu, pripada i naknada od ½ ukupnih troškova postupka.

5. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantu se ogleda u činjenici da je Kantonalni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo kada je utvrdio da mu ne pripada pravo na naknadu materijalne štete zbog toga što ovaj vid štete nije dokazao materijalnim dokazima. U vezi s tim apelant ističe da su Zakonom o parničnom postupku, pored isprava, kao materijalnih dokaza, predviđena i druga dokazna sredstva (svjedoci, vještaci, saslušanje parničnih stranaka), te da se niti jednom od njih zaknom nije dat veći ili manji značaj. Apelant smatra da je svim dokaznim sredstvima provedenim u prvostepenom postupku, više nego jasno dokazao i ovaj vid štete, a na osnovu čega je i donesena prvostetepna presuda. Apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo jer je njegov zahtjev za naknadu materijalne štete odbio protivno članu

193. Zakona o obligacionim odnosima, a kojim je izričito regulisano da je odgovorna osoba dužna nadoknaditi troškove liječenja od zadobijenih ozlijeda i druge troškove u vezi sa liječenjem.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je Kantonalni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

9. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je dokazao da je pretrpio i materijalnu štetu, te da mu pripada i pravo na naknadu ovog vida štete, Ustavni sud prije svega primjećuje da se Kantonalni sud uopšte nije upuštao u ocjenu postojanje ili nepostojanje ovog vida štete, odnosno da nije odlučivao da li apelant ima ili nema pravo na naknadu materijalne štete koju je pretrpio krivicom tuženog. Iz obrazloženja osporene presude nedvosmisleno proizilazi da je konstatovano da apelantov zahtjev za naknadu ovog vida štete u iznosu od 4.000,00 KM ničim nije argumentovan, odnosno da apelant ničim nije dokazao da je pretrpio materijalnu štetu u ovom iznosu. Isto vrijedi i u pogledu apelantove tvrdnje da je osporenom presudom povrijeđen član 193. Zakona o obligacionim odnosima, a kojim je propisana obaveza odgovrnog za štetu da nadoknadi troškove liječenja od zadobijenih povreda i druge potrebene troškove u vezi sa liječenjem, odnosno osporenom presudom je jedino konstatovano da apelant učinjene izdatke na ime ovih troškova ničim nije argumentovao.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge, a na temelju kojih je Kantonalni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 4.000,00 KM kao neargumentovan. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, te primijenili materijalno pravo. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu kao segmenta navedenog prava, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Nadalje, apelant ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnom utvrđenju činjenica i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2868/07 (J.Ć.) | Sudska praksa | Aktio