Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2780/07 («Vektra» AD)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2780/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2780/07, rješavajući apelaciju „Vektre“ AD, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Vektre» AD podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pž-07-000 255 od 28. avgusta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 11 71 Ps 00513601 Ps od 20. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1.«Vektra» AD (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, a koju zastupa Mirko Elek, advokat iz Pala, podnijeo je 19. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-07-000 255 od 28. avgusta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 00513601 Ps od 20. aprila 2007. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 11 71 Ps 00513601 Ps od 20. aprila 2007. godine obavezao apelanta da tužiocu na ime isporučene robe isplati iznos označen u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama , te da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu održano u odsustvu uredno obaviještenog apelanta, a u skladu sa članom 84. stav 2. i članom 97. stav 4. Zakona o parničnom postupku. Osnovni sud je nadalje istakao da je odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku propisano da svaka strana dokazuje činjenice na kojim zasniva svoje zahtjeve, a sud na temelju slobodne ocijene dokaza utvrđuje činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Svaka stranka dužna je da predloži dokaze kojim potvrđuje istinitost svojih navoda (subjektivni teret dokazivanja), kao i da dokaže svoje činjenične navode izvođenjem dokaza (objektivni teret dokazivanja) ili da dokaže navode na kojim zasniva svoje prigovore, odnosno zahtjev da se neki zahtjev suprotne strane odbije. Nadalje, istaknuto je da je apelant u toku postupka stavio prijedlog za izvođenje dokaza, koje je sud prihvatio ali da, i ako uredno obaviješten, na ročište nije pristupio, a čime je propustio da svoje tvrdnje i dokaže. Osnovni sud je zaključio da bi izvođenjem dokaza koje predložio apelant od strane suda u neravnopravan položaj bio doveden tužilac, a što je suprotno osnovnim načelima Zakona o parničnom postupku.
3. Na presudu Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu osporavajući je iz svih zakonskih razloga.
4. Orkružni sud je presudom broj 011-0-Pž-07-000 255 od 28. avgusta 2007. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, pored ostalog, istaknuto da u skladu sa članom 84. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pripremno ročište na koje ne dođe uredno obaviješteni tuženi (u konkretnom slučaju – apelant) ima se održati u njegovom odsustvu. Apelant je dostavio odgovor na tužbu i stavio prijedlog za provođenje dokaza, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na ročištu za glavnu raspravu dopunio rješenje o izvođenju dokaza i sa prijedlozima koje je istakao apelant. Nadalje, Okružni sud je ukazao da se, u skladu sa članom 96. Zakona o parničnom postupku, ročište za glavnu raspravu sa kojeg je uredno obaviješteni tuženi izostao, održava i da se o tužbenom zahtjevu raspravlja sa tužiocem i o tome se izvode određeni dokazi. U pogledu odvijanja glavne rasprave u slučaju izostanka uredno obaviještenog tuženog, odnosno u konkretnom slučaju apelanta, sud nije ovlašten po službenoj dužnosti izvoditi dokaze koje je predložio tuženi. Nedolaskom na glavnu raspravu apelant se sam lišio mogućnosti da izvede dokaze kojim je osporavao osnovnost tužbenog zahtjeva, pa se ne može govoriti da je dokazao svoja osporavanja iznesena u odgovoru na tužbu jer dokaze na glavnoj raspravi nije izveo, pa ih kao takve prvostepeni sud nije mogao ni cijeniti. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da je, bez obzira što nije pristupio na glavnu raspravu, sud morao izvršiti uvid u materijalne dokaze koje je predložio i pročitati ih na glavnoj raspravi. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je članom 7. Zakona o parničnom postupku propisana dužnost stranaka da iznesu sve činjenice na kojim zasnivaju svoj zahtjev i da izvedu dokaze kojim se utvrđuju te činjenice. Na ovaj način definisano je raspravno načelo koje sud oslobađa obaveze da po službenoj dužnosti pribavlja dokaze kojim će utvrđivati činjenice, odnosno uspostavlja isključivo ovlaštenje za stranke da prikupljaju činjeničnu građu i da odlučuju o potrebi dokazivanja iznijetih činjenica. Najzad, Okružni sud je ponovio stajalište prvostepenog suda u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku, a kojim je regulisano da je teret dokazivnaja na strankama, a da sud slobodnom ocijenom dokaza utvrđuje činjenice na kojim će zasnovati odluku.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je presuda Osnovnog suda donesena isključivo na temelju činjenica i dokaza koje je iznijeo tužilac u toku parničnog postupka. Nadalje ističe da nije bio u mogućnosti da se odazove na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu zbog zauzetosti punomoćnika, te zbog troškova zastupanja, posebno zbog činjenice da se radilo o postupku pred sudom u Banja Luci, te da je slabog imovnog stanja. Apealnt smatra da nedolazak njegovog punomoćnika na glavnu raspravu sud nije mogao lišti obaveze da izvede i dokaze koje je on predložio u odgovoru na tužbu, a čime je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca, pa da je neutemeljeno obrazloženje da bi sud izvođenjem dokaza u njegovoj odsutnosti, a koje je on predložio, dovelo u neravnopravan položaj tužioca. Ovakvim propustom prvostepeni sud je, po apelantovom mišljenju, povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalno pravo. Iz apelacije proizilazi da se iz istih razloga osporva i presuda Okružnog suda, a koja je po, apelantu zasnovana na istim razlozima kao i presuda Osnovnog suda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da su Osnovni sud i Okružni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje jer nisu proveli dokaze koje je on predložio u njegovoj odsutnosti, odnosno da je cijenio samo dokaze koje je predočio tužilac, a što je za rezultat imalo povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
9. Iz predočenog Ustavnom sudu nedvosmisleno proizilazi da radnje koje je apelant preduzeo, tj. dostavljanje odgovora na tužbu i predlaganje dokaza nisu zanemarene od strane postupajućih sudova. Naime, iz obrazloženja presude Okružnog suda proizilazi da je na temelju uvida u spis, utvrdio da je Osnovni sud donio rješenje o provođenju dokaza koje je predložio apelant. Nadalje, Osnovni sud je postupio u skladu sa članom 97. stav 4. Zakona o parničnom postupku i održao ročište na koje nije pristupio uredno obaviješteni apelant, kao tuženi. S obzirom da je bio uredno obaviješten, a čime mu je data mogućnost da raspravlja pred sudom, apelant je svojim izostankom prihvatio rizik održavanja glavne rasprave u njegovom odsustvu i svih drugih posljedica koje iz toga mogu proizaći. Nadalje, iz same apelacije kao i svega predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant u svrhu opravdanja izostanaka sa pripremnog ročišta, kao i ročišta za glavnu raspravu isticao zauzetost punomoćnika, kao i udaljenost suda zbog kojih bi po njega mogli nastupiti znatni troškovi koje on ne bi mogao snositi zbog slabog imovinog stanja. Apelant tvrdi da je Osnovni sud bio obavezan provesti dokaze koje je predložio i ako on nije pristupio na glavnu raspravu. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali detaljna objašnjenja, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, prije svega član 7. i član 123. Zakona o parničnom postupku, te zaključili da bi ovakvim postupanjem povrijedili raspravno načelo koje propisuje dužnost stranaka da iznesu sve činjenice na kojim zasnivaju svoj zahtjev i da izvedu dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, odnosno da je teret dokazivanja na strankama, tj. da je svaka stranka dužna da predloži dokaze kojim potvrđuje istinitost svojih navoda (subjektivni teret dokazivanja), kao i da dokaže svoje činjenične navode izvođenjem dokaza (objektivni teret dokazivanja).
10. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da su navodi o kršenju prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim i vjerovatnim navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović