Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1759/07 («Automatska obrada podataka» d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1759/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1759/07, rješavajući apelaciju «Automatske obrade podataka» d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Automatske obrade podataka» d.o.o. Tuzla podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-07-000012 od 27. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj Mals 24/03 od 24. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1.«Automatska obrada podataka» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnijela je 14. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-07-

000012 od 27. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mals 24/03 od 24. novembra 2006. godine.

2. Tužilac je 10. septembra 2002. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave potražujući označeni iznos, a na temelju kojeg je sud donio rješenje o izvršenju broj Ip.1122/02 od 26. septembra 2002. godine kojim je usvojio predloženo izvršenje. Na rješenje o izvršenju apelant je izjavio prigovor 12. novembra 2002. godine, pa je sud, shodno odredbama člana 55a. stav 2. tada važećeg Zakona o izvršnom postupku donio rješenje kojim je van snage stavio rješenje o izvršenju i po pravosnažnosti ovog rješenja predmet dostavio na rješavanje Općinskom sudu na redovni parnični postupak. Kod navedenog stanja stvari, prijedog za izvršenje imao se smatrati tužbom, pa je sud postupak proveo prema pravilima parničnog postupka.

3. Sud je zakazao pripremno ročište na kojem je tužilac uredio tužbu u skladu sa članom 53. Zakona o parničnom postupku, te naveo da tuženi duguje po osnovu neplaćene premije osiguranja iznos od 1.465,14 KM. U odgovoru na tužbu, te u izjavi na pripremnom ročištu, apelant je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev, navodeći da je nesporno da je između stranaka postojao dužničko-povjerilački odnos, ali da je potraživanje zastarilo, pa je istako prigovor zastare iz člana 374. Zakona o obligacionim odnosima. Najzad, apelant je istako da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o osiguranju, da je dio računa plaćen, dok druga dva nisu plaćena, jer je ugovor raskinut.

4. Općinski sud je presudom broj Mals 24/03 od 24. novembra 2006. godine obavezao apelanta da tužiocu, na ime duga po osnovu neplaćene premije osiguranja, isplati iznos označen u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. septembra 2002. godine, te da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude sud je istakao da je na temelju uvida u relevantne račune i opomenu pred tužbu utvrdio iznos duga po osnovu neplaćene premije osiguranja, te da apelant nije osporavao ni osnov, ni visinu duga, već je isticao prigovor zastarijelosti potraživanja. Na temelju navedenog, a u skladu sa članom 901., 902. i 903. Zakona o obligacionim odnosima sud je obavezao apelanta da tužiocu nadoknadi iznos glavnog duga. Sud nije prihvatio kao osnovan apelantov prigovor zastare potraživanja na temelju člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. Ovakav zaključak sud je utemeljio na činjenici da je tužilac prijedlog za izvršenje podnio 10. septembra 2002. godine, te računajući rok zastare iz citiranog člana, isti nije nastupio. Nadalje, sud je naveo i da ugovor o osiguranju prestaje i zbog neplaćanja premije osiguranja, ali da prestankom ugovora ne prestaje pravo osiguravača (u konkretnom slučaju tužioca) da potražuje neisplaćenu premiju za period u kom je ugovor egzistirao. Za ovo potraživanje, prema zaključku suda, vrijedi opšti zastarni rok od pet godina, pa u tom smislu ni tužiočevo potraživanje nije zastarilo.

5. Apelant je na presudu Općinskog suda blagovremeno izjavio žalbu Kantonalnom sudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Nadalje, apelant je u žalbi istakao da je u postupku pred Općinskim sudom došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na «pravo na nepristrasan sud i pravično suđenje». Ovaj žalbeni navod apelant je utemeljio na činjenici da je u prvostepenom postupku sudila sudija koja je, prije imenovanja za sudiju Općinskog suda, bila zaposlena kod tužioca na poslovima pravnog zastupanja, te da mu ova činjenica nije bila poznata u vrijeme suđenja jer bi inače tražio njeno izuzeće. Najzad, apelant je istakao da je sudija u toku postupka imala prisan odnos sa zastupnikom tuženog, te da je u ovoj pravnoj stvari postupala pristrasno.

6. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Pž-000012 od 27. marta 2007. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude sud je istakao da se prema odredbi člana 913. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, a na koju se apelant pozvao u žalbi, neplaćene premije u roku od jedne godine od dospijelosti za posledicu imaju prestanak ugovora o osiguranju prema samom zakonu. Međutim, prestankom ugovora ne prestaje i pravo osiguravača da potražuje neisplaćenu premiju za period u kom je ugovor egzistirao, a što je prvostepeni sud pravilno zaključio. U vezi stim, Kantonalni sud je zaključio da za ovakvo potraživanje važi opšti zastarni rok od pet godina iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, a ne rok od tri godine iz člana 380. stav 3. navedenog zakona, a na koji se apelnt u tužbi pozvao. Sledstveno navedenom, s obzirom da sporna potraživanja potiču iz 1998. godine i 1999. godine, a tužilac je tužbu podnio 10. septembra 2002. godine, tj. u roku od pet godina, računajući od dospijelosti najstarijeg potraživanja, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud je pravilno zaključio da tužiočevo potraživanje nije zastarilo. Najzad, Kantonalni sud se nije izjašnjavao u pogledu žalbenih navoda o povredi člana 6. Evropske konvencije.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravični postupak iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda prava na imovinu po apelantu se ogleda u činjenici da je u predmetnim postupcima obavezan da isplati dosuđeni iznos tužiocu, i ako je ugovor o osiguranju prestao, pa samim tim nije mogao konzumirati prava iz polise osiguranja u slučaju da je do osiguranog slučaja došlo. Apelant zaključuje da je osporenim presudama obavezan da plati nešto što nije koristio. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje u vezi sa garancijama u pogledu nepristrasnog suda, apelant je istako identične navode kao i u žalbi na prvostepenu presudu (tačka 4. ove odluke), te zaključio da, i ako nije tražio njeno izuzeće, sudija se sama trebala izuzeti zbog činjenice da je bila uposlena kod tužioca kao pravni zastupnik. Najzad, apelant smatra da su postupajući sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da je trebalo primijeniti član 374. i 380. Zakona o obligacionim odnosima, a ne član 371. navedenog zakona na koji su se pozvali postupajući sudovi.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na imovinu i prava na pravično suđenje u osnovi se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U vezi sa navodima iz apelacije koji se odnose na povredu prava na imovinu, Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da na temelju osporenih presuda treba da «plati nešto što nije koristio» ne obrazlažući u čemu se sastoji povreda navednog prava. Iz navedenog slijedi da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristrasnim sudom, te da su postupajući sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s navodima koji se odnose na nepristrasan sud, Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe važan je ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Evropski sud, Wettstein v. Switzerland, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44., ECHR 2000-XII).

13. U konkretnom slučaju apelant navodi da je postupajuća sutkinja ranije bila uposlenik tužioca, te da je u postupku imala prisan odnos sa tužiocem, ali ne obrazlaže i ne nudi dokaze koji bi ukazali na koji način su ove činjenice uticale na nepristrasnost sutkinje i u čemu su se u postuku ogledale. Ustavni sud primjećujepodsjeća da su članom 357. Zakona o parničnom postupku regulisani razlozi za izuzeće sudije. S obzirom na navode iz apelacije, proizilazi da se u konretnom slučaju pokreće pitanje koje je obuhvaćeno tačkom 5. citiranog člana, koja regulišepropisuje da sudija ne može suditi «ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost». Nadalje, da bi se zaista i ostvario razlog za pristrasnost, potreban je ne samo dokaz postojanja razloga za izuzeće već i dokaz da taj razlog in concreto ugrožava nepristrasnost sudije. Iz svega predočenog Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da je postupajuća sutkinja u različitim svojstvima bila uključena u apelantov predmet kako u fazi koja je prethodila sudskom postupku, tako i tokom samog sudskog postupka, izuzev kao sutkinja prvostepenog suda. Nadalje, ne može se zaključiti da li je postupajuća sutkinja bila pravni zastupnik tužioca u vrijeme zaključenja ugovora o osiguranju, odnosno njegovog raskidanja, u pogledu kojeg je, zbog neizmirenih obaveza iz njega, tužilac apelantu uputio opomenu pred tužbu, a zatim pokrenuo konkretni sudski postupak, odnosno ako i jeste, kakva je bila njena uloga. Apelant nije naveo da li je postupajuća sutkinja u vrijeme zaključenja odnosno raskida predmetnog ugovora učestvovala u tim postupcima kao pravni zastupnik tužitelja ili je samo bila zaposlena kod tužitelja, odnosno da li je već prestala raditi kod tuženogtužitelja.

14. Ustavni sud se prisjeća da je Evropski sud, u predmetu Wettstein v. Switzerland (vidi Evropski sud, Wettstein v. Switzerland, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44. i 47., ECHR 2000-XII), zaključio da je u tom slučaju došlo do povrede aplikantovog prava na pravično suđenje. Naime, prema važećim zakonima u to vrijeme u Švajcarskoj, Upravni sud se sastojao od sudija sa punim radnim vremenom i sudija sa skraćenim radnim vremenom (part time judges). Sudije sa skraćenim radnim vremenom, u relevantnom periodu, imale su mogućnost da obavljaju i poslove advokata. Evropski sud je u navedenom slučaju utvrdio da je u vrijeme kada je aplikant pokrenuo postupak pred Upravnim sudom, sa sudijom R kao postupajućim sudijom, paralelni postupak u kojem je sudija R bio zastupnik općine Küsnacht protiv aplikanta bio u toku pred Federalnim sudom, koji je svoju odluku donio osam mjeseci kasnije. Za nešto manje od dva mjeseca nakon okončanja ovog postupka (misli se na postupak pred Federalnim sudom) Upravni sud je donio svoju odluku. Zbog toga, postojalo je vremensko preklapanje dva postupka u kojima je sudija R obavljao dvije funkcije, funkciju sudije u jednom i funkciju zastupnika suprotne strane u drugom postupku. Kao rezultat, u postupku pred Upravnim sudom aplikant je mogao imati opravdan razlog za zabrinutost da je sudija R nastavio da ga posmatra kao protivnu stranu. Prema stavu Evropskog suda, ovakva situacija je mogla izazvati opravdan strah kod aplikanta da sudija R u njegovom slučaju nije postupao sa neophodnom nepristrasnošću.

15. Za razliku od navedenog slučaja pred Evropskim sudom, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju navedena sutkinja učestvovala u postupku pred prvostepenim sudom. Dakle, nije bila riječ o postupcima koji su istovremeno trajali, sve i da je postupajuća sutkinja svojevremeno učestvovala u zaključenju predmetnog ugovora kao uposlenica tužitelja, što apelant i ne tvrdi. Najzad, odluku prvostepenog suda razmatrao je i Kantonalni sud odlučujući o apelantovoj žalbi i kao pravilnu potvrdio, a da u njegovom sastavu nije učestvovao niti jedan sudac za kojeg apelant smatra da nije bio nepristrasan. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da postoji opravdan zahtjev, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, budući da se ne može razumno sumnjati u nepristrasnost suda zbog donošenja odluke u prvostepenom postupku od strane sutkinje koja je ranije bila zaposlena kod tužitelja, i kada je tu odluku preispitao drugostepeni sud u čijem odlučivanju nije učestvovao sudac koji je ranije bio zaposlen kod tužitelja.

16. Nadalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud primjećuje da je apelnat identične navode u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima isticao i u prvostepenom i drugostepenom postupku. Na temelju osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da su postupajući sudovi propustili jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno zbog čega se u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima na koje se apelant pozvao i u apelaciji. Najzad, apenat ni u apelanciji ne nudi dokaze koji bi učinili mogućim i vjerovatnim da su mu zbog stanovišta zauzetog od postupajućih sudova u primjeni materijalnog prava povrijeđena ili zanemarena ustavna prava, odnosno da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi iz apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1759/07 («Automatska obrada podataka»… | Sudska praksa | Aktio