Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2110/07 (A. G.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2110/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP- 2110/07, rješavajući apelaciju Ante Grabovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Grabovca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kž-07-000 097 od 12. juna 2007. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-K-06-000 018 od 26. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Grabovac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dervente, a kojeg zastupa Svetlana Lazić, advokat iz Doboja, podnijeo je, 18. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 097 od 12. juna 2007. godine i presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-06-000 018 od 26. februara 2007. godine. Od apelanta je zatraženo 26. jula 2007. godine da precizira ko je podnosilac apelacije, a što je on i učinio 8. avgusta 2007. godine.
2. Presudom Okružnog suda apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude u stanju bitno sanjene uračunljivosti počinio krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon RS) te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju provedenih dokaza saslušanja apelanta, malodobne oštećene, njnog brata i majke, te svjedoka komišije apelnata, utvrđeno da je apelant u periodu od sredine 2005. godine do juna 2006. godine u više navrata imao polne odnose sa malodobnom oštećenom, kao i druge polne radnje. Iskaz oštećene da je u navedenom periodu imala polne odnose sa apelantom kod koga je dolazila i koji joj je davao slatkiše i hranio je, te da joj je nudio čokoladu i novac da mu se vrati, potvrdio je i njen malodobni brat, koji je u svojoj izjavi istakao da mu je bilo sumnjivo da sestra često ide kod apelanta, da mu on daje biciklo da se vozi, dok sestra ostaje kod njega, te da je u nekoliko navrata vido i sam polni čin između apelanta i oštećenog. Također, iskaz oštećene sud je cijenio i u vezi sa iskazom svjedoka komšije apelanta, koji je potvrdio da je kroz prozor na kojem nije bilo zavijese vidio apelanta i malodobnu oštećenu kako se ljube, te da je drugom prilikom vido oštećenu i apelanta gole na krevetu, a nakon čega je upozorio njenog očuha da pripaze na oštećenu. Iz iskaza majke oštećene proizilazi da je čula da se po selu priča da se apelant ljubio sa njenom kćerkom, pa da joj je zabranila da ide kod njega, te da su prije toga bili u dobrim odnosima sa apelantom i da su se posjećivali. Apelant je na glavnom pretresu negirao da je imao polne odnose i druge polne radnje sa oštećenom, te istakao da je imao operaciju bruha i trpio velike bolove, da je poslednji put polne odnose imao sa svojom suprugom 2004. godine. Nadalje, apelant je u svojoj izjavi istakao da je oštećena jednom prenoćila kod njega, da se jednom i okupala kod njega, ali da niti jednom s njom nije imao bilo kakav odnos, te da mu je oštećena rekla da ima polni odnos sa komšijom svjedokom apelanta, da joj je dao nešto novca kada je došla kod njega u ljeto 2006. godine kao nagradu da je završila razred, te da je sve iskonstruisano protiv njega. Nadalje, apelant je istakao da svi prozori na kući imaju zavijese, da su u prozorima saksije sa cvijećem visokim i do 40 cm pa da se ne može vidjeti šta se u kući dešava, te da zastore podiže ponekad kad provjetrava kuću i zaliva cvijeće. Na predočavanje djela zapisnika o ispitavanju apelanta u istrazi, a iz kojeg proizilazi da je izjavio da se sa oštećenom ljubio, mazio i bio u bliskom kontaktu, apelant je izjavio da je tad prvi put bio kod tužioca, da mu se sve smejšalo, da je izmislio ono što mu je palo na pamet i da se stidi što je to rekao. Sud je apelantovu izjavu na glavnom pretresu kojom je negirao bilo kakave polne radnje sa oštećenom ocijenio kao usmjerene na izbjegavanje krivične odgovornosti, te zaključio da je aplenat u istrazi, kada još nije bio upoznat sa visinom kazne za počinjeno djelo i kada nije imao branioca, isto djelimično priznao da bi na glavnom pretresu to negirao. Nadalje, na temelju vještačenja sprovedenog po apelantovom zahtjevu, vještak klinički psiholog je u svom nalazu potvrdio da su intelektualne sposobnosti apelanta ispod prosječnog nivoa, da je njegova ličnost oštećena, kao i kontrole emocionalnog i socijalnog ponašanja, te da boluje od hroničnog moždanog sindroma. Vještak neuropsihijatar je u svom nalazu i mišljenju istakao da apelant ima organsko moždano oboljenje sa psihičkim smetnjama, da je prije 2 godine liječen zbog moždanog udara, da ima izražen moždani sindrom ili demenciju, da su takve osobe sklone raznim ispadima na seksualnom planu, te da je apelnat u vrijeme događaja bio smanjene sposobnosti za rasuđivanje, a bitno smanjene sposbnosti za upravljanje svojim postupcima. Također, vještak neuropsihijatar je na upit suda istakao da apelant još uvijek ima saznajnih sposobnosti da cijeni situaciju u kojoj se nalazi, da ima očuvanu orijentaciju i zna da radnje koje mu se stavljaju na teret nije smio učiniti. Sud je nalaz i mišljenje oba vještaka odbrane prihvatio jer su isti zasnovani na vjerodostojnoj medicinskoj dokumentaciji i dati u skladu sa pravilima struke. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja vještaga ginekologa i vještaka kliničkog psihologa, a koje je sud u cijelini prihvatio, utvrđeno je da je oštećena deflorisana, da je lake mentalne retardacije, manje socijalno emotivno zrela, vrlo ranjivog uzrasta, te da nije sklona izmišljanjima događaja i da nema kapacitet za izmišljanje. Najzad, sud nije prihvatio provođenje dokaza urološkog vještačenja u pogledu erektivne sposobnosti apelanta, te saslušanje svjedoka komišnice apelanta, kao i suočavanje oštećene sa komšijom svjedokom. U vezi s tim, sud je ukazao da iz ambulantne povijesti bolesti Opće bolnice u Slavonskom Brodu proizilazi da je apelant operisan u junu 2005. godine, a u konkretnom slučaju se tereti za period od sredine 2005. godine do kraja juna 2006. godine, te da je irelevntno suočavanje oštećene sa komšijom svjedokom i saslušanje komšinice svjedoka iz razloga što se između apelanta i oštećene nije dogodio samo jedna seksualni odnos, te da je i sam apelant izjavio da je sklanjao zavjese sa prozora prilikom zalijevanja cvijeća ili zračenja sobe pa se moglo vidjeti šta se u kući dešava. Sud nije prihvatio ni apelantovu odbranu da je postupao u stvarnoj zabludi jer je u toku postupka nesumnjivo utvrđeno da je znao da je oštećena malodobna, da ima 13 godina, te da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizilazi da je apelant imao očuvanu orjentaciju i da je znao da radnje za koje se tereti ne smije učiniti.
3. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Kž-07-000 097 od 12. juna 2007. godine odbio kao neosnovane žalbe izjavljene od tužioca i apelanta i potvrdio presudu Okružnog suda. Vrhovni sud je ocjenio netačnim apelantove žalbene navode da je u toku postupka odbrana onemogućena u dokazivanju odlučnih činjenica u postupku jer su odbijeni svi njegovi prijedlozi za provođenje dokaza. U vezi sa ovim navodom, Vrhovni sud je istakao da je apelant saslušan u svojstvu svjedoka, te da su saslušani vještaci klinički psiholog i neuropsihijatar, po prijedlogu obrane, a na čijim iskazima i nalazima i mišljenjima se u dobrom djelu i zasniva osporena presuda. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je netačan i žalbeni navod da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu propisano članom 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te u vezi s tim istakao da pravo na odbranu ne podrazumjeva obavezu suda da provede sve dokaze koje odbrana predlaže, već da, u skladu sa članom 270. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, cijeni značaj dokaza za rasvjetljavanje predmetne krivične stvari. Vrhovni sud je zaključio da odbijanje izvođenja dokaza nema za posljedicu povredu odredaba krivičnog postupka i prava na pravično suđenje, ukoliko je odluka suda obrazložena na propisani način. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da su izreka i obrazloženje osporene presude nerazumljivi. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da su u osporenoj presudi dati razlozi iz kojih proizilazi namjera apelanta, kao psihičkog pokretača, za postupke koji su uslijedili. Činjenica da su u obrazloženju osporene presude pojedinačno pobrojane radnje koje nisu označene kao polne radnje, osporenu presudu ne čini nerazumljivom. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da radnja izvršenja osnovnog krivičnog djela polnog nasilja nad djetetom nije ograničena samo na obljubu, već i na druge polne radnje, a koje apelant u izjavi datoj u istrazi nije negirao. Neosnovanim je ocijenjen i žalbeni navod da je apelant bio u stanju bitno samnjene uračunljivosti, a zbog čega nije bio svjestan zakonskih obilježja krivičnog djela za koje se tereti i da je postupao u stvarnoj zabludi. Naime, Vrhovni sud je istakao da upravo iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, a koji je prvostepeni sud u cijelni prihvatio, proizilazi da je apelantova sposobnost rasuđivanja bila smanjena ali ne i da je nema, pa se ne može zaključiti da je apelant bio u zabludi i da nije bio svjestan nekog od obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. U pogledu žalbenih navoda da je prvostepeni sud obio provođenje predloženih dokaza koji su išli u prilog apelantu, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao valjane razloge zbog kojih je odbio njihovo provođenje, kao i da je valjanom analizom provedenih dokaza utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Vrhovni sud je istakao da je cijenjena valjanost svakog dokaza pojedinačno i uvezi sa drugim dokazima, te posebno istakao ocjenu iskaza same oštećene, koja je bila podvrgnuta i ispitivanju od strane vještaka kliničkog psihologa. Također, u žalbi ničim nije osporen iskaz brata oštećene koji je kroz odškrinuta vrata vido polni odnos između apelanta i njegove sestre. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da je ispitivanje ranijih seksualnih aktivnosti oštećene, a čije dokazivanje je predlagala odbrana, u suprotnosti sa članom 271. stav 1. Krivičnog zakona RS, a i bez značaja je za postojanje predmetnog krivičnog djela. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i navode iz žalbe tužioca da se izrečenom zatvorskom kaznom neće postići svrha kažnjavanja. Vrhovni sud je ocijenio da su razlozi kojim se rukovodio prvostepeni sud pri odmjeravanju kazne prihvatljivi i za njega, te da izrečena kazna predstavlja potrebnu mjeru kazne s aspekta ostvarivanja svrhe kažnjavanja u pogledu preventivnog djelovanja, kao i u pogledu uticaja na apelanta da ubuduće ne čini krivična djela.
4. Apelant smatra da mu je opsorenim presudama povrijeđeno pravo na odbranu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da su odbijeni njegovi prijedozi za provođenje dokaza kojim bi se utvrdile činjenice koje su bile od «krucijalnog značaja». Apelant smatra da je bio onemogućen da činjenično stanje prezentirano od tužioca na bilo koji način dovede u pitanje, a zbog čega je zakonski princip in dubio pro reo za njega bio neupotrebljiv. Nadalje, apent ističe da su polne radnje koje mu se stavljaju na teret paušalno navedene bez da je precizirano u čemu su se sastojale, te da je u toku cijelog postupka tvrdio da sa malodobnom oštećenom nije imao seksualni odnos. U vezi s tim, apelant ističe da su postupajući sudovi propustili da provedu predloženo urološko vještačenje erektivne sposobnosti, uprkos činjenici da je imao operaciju i trpio jake bolove, a što ukazuje na nemogućnost seksualnog kontakta, te da su u potpunosti zanemarili i njegovu starosnu dob. Odbijanjem saslušanja predloženog svjedoka u pogledu činjenice da li se može vidjeti kroz prozore njegove kuće šta se u kući dešava, apelant samtra da je onemogućen u osporavnju iskaza svjedoka optužbe o navodnom seksualnom čini su oštećenom. Najzad, apelant smatra da osporene presude ne daju valjane razloge zbog kojih su postupajući sudovi odbili provođenje predloženih dokaza, a s obzirom na činjenicu da iz člana 268. stav 1. Zakona o krivičnom postupku i naprijed citiranih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije jasno proizilazi da se saslušanje svjedoka odbrane odobrava pod uslovima koji važe za svjedoke optužbe.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju iz navoda iz apelacije proizilazi da apelant presudu Okružnog suda i presudu Vrhovnog suda osporava zbog činjenice da su njegovi prijedlozi za provođenje dokaza odbijeni, a zbog čega je bio u nemogućnosti «da dokazuje činjenice koje su bile od krucijalnog značaja za utvrđivanje činjeničnog stanja». Najzad, apelant smatra da je zbog navedenog princip in dubio pro reo u njegovom slučaju bio potpuno neupotrebljiv.
8. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima.
9. U konkretnom slučaju, Okružni sud je jasno obrazložio, svoj stav zašto je odbio prijedlog odbrane apelanta da se provede predloženo vještačenje, suočavanje oštećene sa svjedokom, te pozivanje još jednog svjedoka. S tim u vezi, Vrhovni sud je, odlučujući po apelantovoj žalbi, ukazao na član 270. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, a kojim je definisano da je diskreciono pravo predsjednika vijeća da odbije ponuđeni dokaz, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu, nemaju zanačaja za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban. Drugostepeni sud također navodi da razlozi prvostepenog suda za odbijanje provođenja predloženih dokaza od apelanta nisu bili dovedeni u pitanje ni u njegovoj žalbi. Stoga, Ustavni sud smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud jasno i razložno obrazložili zašto su odbili prijedlog odbrane za provođenje predloženih dokaza. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je zaključake prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza prihvatio kao pravilane i drugostepeni sud, i u tom pravcu dao obrazloženja. S obzirom da član 6. stav 3. tačka
d) Evropske konvencije zahtjeva da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtjeva, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i logične razloge za svoje stavove zasnovane na pozitivnim propisima, pa su apelantovi navodi o povredi prava na odbranu očigledno neosnovani.
10. Nadalje, apelant smatra da je zbog odbijanja provođenja predloženih dokaza u njegovom slučaju princip in dubio pro reo bio neupotrebljiv. Ustavni sud konstatuje da je prvostepeni sud izveo dokaze optužbe i obrane, da je izvršio njihovu analizu, da je na nedvosmislen način opisao način ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili na takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i Vrhovni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva. Stoga Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje u osporenim presudama ne dovodi u sumnju krivičnu odgovornost apelanta, te zaključuje da navodi apelanta da je zbog ne provođenja predloženih dokaza povrijeđen princip in dubio pro reo, nisu utemeljeni.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović