Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2571/07 (D. N.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Radni spor
  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2571/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2571/07, rješavajući apelaciju Drage Nedeljkovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Nedeljkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 003-0-Gž-

07-000 588 od 29. lipnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj: P-442/05 od 2. ožujka 2007. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda , zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Nedeljkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 003-0-Gž-

07-000 588 od 29. lipnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj: P-442/05 od 2. ožujka 2007. godine, u odnosu na čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Nedeljković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrovog, podnio je 13. rujna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 003-0-Gž-07-000 588 od 29. lipnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: P-

442/05 od 2. ožujka 2007. godine.

2. Presudom, broj: P-442/05 od 2. ožujka 2007. godine, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da ga tuženi «Fabrika sode Lukavac» d.d. u mješovitoj svojini (u daljnjem tekstu: tuženi) vrati u stalni radni odnos na radno mjesto podmazivač mašinskih uređaja, da mu isplati plaće od 28. siječnja 2000. godine do konačne presude, te da mu poveže radni staž počev od 28. siječnja 2000. godine pa do konačne presude. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u zahtjev od 31. siječnja 2000. godine koji je apelant uputio tuženom, iz kojeg slijedi da je apelant uspostavu radno-pravnog odnosa tražio na temelju članka 143. stavak 2. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», br.43/99, 32/00 i 29/03), budući da se 31. prosinca 1991. godine zatekao u radnom odnosu i budući da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Nadalje, da je izvršio uvid u rješenje tuženog od 19. lipnja 1992. godine iz kojeg proizilazi da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog 5. lipnja 1992. godine zbog neopravdanog izostanka s posla, pet radnih dana uzastopno, u periodu od 5. lipnja do 19. lipnja 1992. godine.

3. Općinski sud je dalje naveo da sukladno članku 143. st. 1. Zakona o radu, uposlenik koji se zatekao na čekanju posla na dan stupanja na snagu ovog zakona, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci, te da sukladno članku 143. a) Zakona o radu, uposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo iz članka 143. st. 1. i 2. istog Zakona može u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija). Općinski sud je istakao da je utvrdio da se apelant nije obraćao Komisiji, a da kako ga tuženi nije pozvao na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu to da mu je po sili zakona 5. svibnja 2000. godine prestao radni odnos, te da je iz tih razloga odbio apelantov zahtjev o uspostavi radno-pravnog odnosa i povezivanja staža. Vezano za drugi dio tužbenog zahtjeva u kojem je apelant tražio da mu tuženi isplati plaće za period od 28. siječnja 2000. godine pa do konačne presude, Općinski sud je naveo da apelant nije ponudio dokaze o visini plaće koja bi mu pripadala za sporni period, odnosno da nije predložio vještačenje radi utvrđivanja visine plaće, ta da je s tim u svezi i taj dio tužbenog zahtjeva odbio.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj: 003-0-Gž-07-

000588 od 29. lipnja 2007. godine, kojom je žalbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, odnosno da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i da su pravilno primjenjene odredbe Zakona o radu, odnosno odredbe članka 143. st. 2. i 4.i odredbe članka 143. a) Zakona o radu. Obrazlažući ovaj stav, Kantonalni sud je naveo da sukladno članku 143. st. 2. Zakona o radu uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu pismeno obrati poslodavcu radi uspostave radno-pravnog odnosa, pod uvjetom da nije zasnovao radni odnos kod drugogog poslodavca, smatraće se uposlenikom na čekanju posla. Nadalje, da prema odredbama istog članka u st. 4. predviđeno je da ukoliko uposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu, prestaje mu radni odnos po sili zakona, uz pravo na otpremninu. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju, apelant smatra uposlenikom na čekanju posla u smislu odredbe članka 143. st. 2. Zakona o radu, te da kako ga tuženi nije pozvao na rad u roku od šest mjeseci to da mu je sa 5. svibnja 2000. godine prestao radni odnos po sili zakona. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je apelant, ukoliko je smatrao da su mu povrijeđena njegova prava, mogao u smislu članka 143. a) Zakona o radu podnijeti žalbu Komisiji, a što nije učinio, ali da navedeno nije od utjecaja na rješavanje ove pravne stvari. Vezano za apelantove žalbene navode da je on tek 15. veljače 2005. godine dobio rješenje o prestanku radnog radnog odnosa, te da je tužba podnesena u roku od jedne godine u smislu odredbe članka 103. Zakona o radu, Kantonalni sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da mu je rješenje iz 1992. godine dostavljeno 15. veljače 2005.godine, odnosno da dokazi u spisu potvrđuju da je rješenje iz 1992. godine apelantu dostavljeno isticanjem na oglasnu ploču tuženog 26. lipnja 1992. godine, te da je stim u svezi neutemeljeno i pozivanje na odredbu članka 103. Zakona o radu.

5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Evropske konvencije, te pravo na rad. Povredu navedenih prava apelant nalazi u nezakonitim presudama, budući da su sudovi prihvatili obrazloženje tuženog koji je pogrešno tvrdio da mu je radni odnos prestao iz razloga što pet dana uzastopno nije dolazio na posao, a da je jedino točno da je on u to vrijeme bio na godišnjem odmoru, a da poslije godišnjeg odmora nije imao prijevoz kojim bi došao na posao zbog ratnih okolnosti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2.i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2.i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. «4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9.) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom

a) Dopustivost prima facie

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva».

Pravo na pravično suđenje

8. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud uočava da su sudovi dali jasna obrazloženja, prvenstveno Kantonalni sud, zašto nisu usvojili apelantov tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog odnosa, u kojim Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, sudovi su zaključili da je apelant imao status uposlenika na čekanju posla, kojeg tuženi nije pozvao na rad u zakonom utvrđenom roku, tako da mu je s tim u svezi ex lege prestao radni odnos. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u prethodnoj točki, da Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redoviti utvrdili činjenično stanje i kako su primjenili odredbe Zakona o radu i stoga u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo na život

10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, Ustavni sud uočava da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenta priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovih prava paušalno istakao. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

b) Apelacija je ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine

11. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na rad. U svezi sa njegovim navodima, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Europskom konvencijom, koja se prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I točka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija, nije očita iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je apelacija nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2571/07 (D. N.) | Sudska praksa | Aktio