Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2468/07 (P. Z.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2468/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2468/07, rješavajući apelaciju P.Z. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.Z. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: U- 4810/01 od 24. travnja 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva obrane Vojske Federacije, VP 2001, broj: 30-8/11-1/3- 325/01 od 11. svibnja 2001. godine i Rješenja Federalnog ministarstva obrane Vojske Federacije, VP 5021, broj: 30-25-01-6-2-170-3/00, od 2. ožujka 2001. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. P. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 1. rujna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: U-4810/01 od 24. travnja 2007. godine i Rješenja Federalnog ministarstva obrane Vojske Federacije, VP 2001 (u daljnjem tekstu: Ministarstvo, VP 2001), broj: 30-8/11-1/3-325/01 od 11. svibnja 2001. godine i Rješenja Federalnog ministarstva obrane Vojske Federacije, VP 5021 (u daljnjem tekstu: Ministarstvo, VP 5021) broj: 30-25-01-6-2-170-3/00, od 2. ožujka 2001. godine.
2. Rješenjem, Ministarstva, VP 5021, broj: 30-25-01-6-2-170-3/00 od 2. ožujka 2001 godine, u ponovnom postupku, apelantu je prekinuta vojna služba u Armiji Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija), sa danom 15. lipnja 1997. godine. U obrazloženju, Ministarstvo, VP 5021 je navelo da je donijelo ovakvu odluku sukladno članku 6. stavak 1. točka 3. Zakona o vojnoj obvezi («Službeni list R BiH», broj: 11/92, 17/93, 1/94, 13/94 i 4/95), budući je utvrdilo da se apelant smatra vojnim obveznikom, odnosno da je sudjelovao u obrambenom ratu u okviru mobilizacije, a da nakon toga nije primljen u aktivnu vojnu službu Armije.
3. Rješenjem, Ministarstva VP 2001, broj: 30-8/11-1/3-325/01 od 11. svibnja 2001. godine, odbijena je apelantova žalba kao neutemeljena. U obrazloženju,. Ministarstvo, VP 2001 je navelo da se nakon rata apelant, kao i ostali koji su bili u Armiji, prijavio na natječaj za prijem u profesionalnu vojnu službu, koja je formirana tek krajem 1997. godine, da po tom natječaju nije primljen, te da je nakon toga demobiliziran zbog prestanka potrebe za njegovo angažiranje. S tim u svezi Ministarstvo, VP 2001 je zaključilo da su apelantovi žalbeni navodi neutemeljeni i neargumentirani, budući da je prvostupanjski organ pravilno zaključio da apelantu prestaje služba u Armiji sa danom 15. lipnja 1997. godine.
4. Rješavajući apelantovu tužbu u upravnom sporu, Vrhovni sud je donio Presudu, broj: U-4810/01 od 24. travnja 2007. godine, kojom je tužbu odbio. U obrazloženju Presude, Vrhovni sud je naveo da su organi uprave pravilno odlučili da apelantu prestaje vojna služba u Armiji, budući da nije po ugovoru zasnovao profesionalnu vojnu službu, odnosno da nije zasnovao radni odnos iz čega proizilazi da nije bio vojni osiguranik, te da je s tim u svezi je pravilno otpušten iz Armije. Odgovarajući na apelantove navode iz tužbe da mu je Odlukom predsjedništva od 28. veljače 1995. godine, dodijeljen čin kapetana i da je na taj način postao aktivna vojna osoba, Vrhovni sud je naveo da apelant nije mogao steći taj status, budući da u to vrijeme nije postojao aktivni sastav Armije, a da su po prvi put krajem 1997. godine osobe koje su zaključile ugovor zasnovale profesinalnu vojnu službu, a što da apelant nije.
5. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konveciju. Apelant ističe da je Vrhovni sud u ranijim postupcima tri puta donosio odluke i da je u tim odlukama utvrđeno da je on bio aktivna vojna osoba, ali da je ovu pobijanu presudu Vrhovni sud donio na nezakonit način, jer da je pogrešno utvrđeno da on nije bio aktivna vojna osoba. Apelant dalje navodi da je on uložio prigovor na obavijest kojom je obaviješten da nije primljen u vojnu službu po natječaju, te da nikada nije dobio odgovor po tom prigovoru.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
8. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud uočava da su organi uprave i Vrhovni sud ispitivali apelantove prigovore u pogledu njegovog statusa, na koje su dali precizne odgovore i u kojim Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Konkretno, organi uprave i Vrhovni sud su zaključili da apelantu prestaje vojna služba u Armiji sa danom 15. lipnja 1997. godine, budući da on u to vrijeme nije mogao imati status aktivne vojne osobe, (profesionalna služba u Armiji formirana tek krajem 1997. godine), nego status mobilizirane osobe, a da nakon toga nije primljen primljen u profesionalnu vojnu službu po raspisanom natječaju. U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud donio tri odluke u kojim je bilo utvrđeno da je apelant aktivna vojna osoba, Ustavni sud uočava da je iz presuda Vrhovnog suda vidljivo da je predmet vraćan na ponovni postupak iz razloga što nije bilo jasno utvrđeno kakav je status apelant imao u Armiji, odnosno da li je apelant imao čin rezervnog kapetana ili kapetana. S tim a svezi Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje kao paušalne i neargumentirane, kao i navode da nije dobio odluku po prigovoru na obavijest, budući da iz predočenog nije vidljivo da je apelant te navode isticao tijekom postupka, a da su organi uprave i Vrhovni sud propustili o njima odlučiti. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u ovoj odluci, da Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redoviti utvrdili činjenično stanje, i stoga u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Apelant se, također, žale da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnom utvrđenju da on nije imao status aktivne vojne osobe, Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović