Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3260/07 (Š. O.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3260/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-3260/07, rješavajući apelaciju Šabana Orlića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šabana Orlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-06-000788 od 4. listopada 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenci, broj: 004-0-Gž-06-000-254 od 15. ožujka 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici, broj: P-1148/04 od 28. listopada 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Šaban Orlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Hilmo Šehić, odvjetnik iz Zenice, podnio je 3. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 070-0-Rev-06-000788 od 4. listopada 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenci (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 004-0-Gž-06-

000-254 od 15. ožujka 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: P-1148/04 od 28. listopada 2005. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj: K-26/4 od 6. kolovoza 2004. godine apelant je oglašen krivim zato što je počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05), odnosno zato što je lišio života oštećenog Enesa Čolomana (u daljnjem tekstu: oštećeni). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajnju od četiri godine, a bliski srodnici oštećenog: Rahima Čoloman, mldb. Salih Čoloman, mldb Edina Čoloman i Sabiha Čoloman, sa imovinsko pravnim zahtjevom, upućeni su na parnicu.

3. Presudom, broj: P-1148/04 od 28. listopada 2005. godine, Općinski sud obvezao je apelanta da bliskim srodnicima oštećenog kao tužiteljima, Rahimi Čoloman, mldb. Salihu Čoloman, mldb Edini Čoloman i Sabihi Čoloman (u daljnjem tekstu: tužitelji) isplati na ime: naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 17.600,00 KM, naknade materijalne štete iznos od 534,32 KM, mjesečne rente iznos od po 34,33 Rahimi Čoloman, mldb Salihu i Edini Čoloman, počev od 24. veljače 2004. godine pa dok za to budu postojali uvjeti, te da naknadi troškove postupka u iznosu od 1.304,28 KM.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: kazneni spis Kantonalnog suda, izvode iz matične knjige rođenih, izvod iz matične knjige umrlih, izvod iz matične knjige vjenčanih, rješenja, naloge, priznanice, uvjerenja, platnu listu, te kućnu listu, nakon čega da je utvrdio odgovornost apelanta, te njegovu obvezu da tužiteljima isplati naknadu materijalne i nematerijalne štete, odnosno naknadu na ime mjesečne rente. U odnosu na visinu dosuđene materijalne i nematerijalne štete, Općinski sud je naveo da iz kaznenog spisa proizilazi da je između apelanta i oštećenog došlo do verbalnog sukoba u svezi sječe šume, da je oštećeni naredio svom psu da napadne apelanta, da je apelant dobio laku tjelesnu povredu nastalu kao posljedica ugriza psa, da je apelant dva puta pucao i to jednom u pravcu psa, drugi put u pravcu oštećenog, te da je taj drugi pucanj usmrtio oštećenog. Sukladno navedenom, Općinski sud je naveo da je utvrdio da budući je oštećeni započeo verbalni sukob da je njegov doprinos ovom događaju 20%, dok je doprinos apelanta 80%, jer je mogao ispaliti samo jedan hitac u pravcu psa, na koji način bi ga uplašio, a ne pucati ponovo i usmrtiti oštećenog. S tim u svezi Općinski sud je istakao da kako je utvrdio odgovornost apelanta, da ga je sukladno odredbi članka 201. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO), obvezao da tužiteljima isplati naknadu nematerijalne i materijalne štete, koju da je umanjio za 20% imajući u vidu utvrđeni doprinos oštećenog.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu, broj: 004-0.Gž-06-

000-254 od 15. ožujka 2006. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Vezano za apelantove navode da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio doprinos oštećenog nastanku štete, odnosno da je taj doprinos veći od 20%, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud nakon provedenih dokaza utvrdio da je oštećeni doprinio sa 20% nastanku štete, u skladu sa kojim procentom da je odredio visinu nematerijalne štete, zašto je dao jasno obrazloženje i jasne razloge u svojoj presudi. Kantonalni sud je istakao da je institut podijeljene odgovornosti reguliran odredbom članka 192. ZOO koja predviđa mogućnost smanjenja odgovornosti štetnika, ukoliko se dokaže doprinos oštećenika nastaloj šteti, da tom zakonskom odredbom nisu utvrđeni parametri za određivanje stupnja odgovornosti, te da sud ima diskreciono pravo u svakom konkretnom slučaju. Sukladno navedenom, Kantonalni sud je ove apelantove navode ocijenio neutemeljenim.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj:070-0-Rev-06-000 788 od 4. listopada 2007. godine, odbijena je apelantova revizija. Odgovarajući na revizione prigovore da je sud trebao primjeniti članak 162. stavak 1. ZOO kojim je propisano «ko u slučaju dopuštene samopomoći prouzrokuje štetu osobi koja je izazvala potrebu samopomoći, nije dužan naknaditi je», Vrhovni sud je naveo da pozivanje na ovu adredbu nije utemeljeno, jer je sud prema članku 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05), u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti, vezan za pravosnažnu presudu kojom se optuženi oglašava krivim. S tim u svezi, po mišljenju Vrhovnog suda, Općinski sud i Kantonalni sud pravilno su primjenili odredbu članka 192. ZOO o podijeljenoj odgovornosti, na temelju koje su su umanjili iznos materijalne i nematerijalne štete imajući u vidu doprinos oštećenog od 20%.

7. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da su sudovi izveli pogrešan zaključak da je doprinos oštećenog samo 20%, iako je nesporno zaključeno da je oštećeni započeo sukob, da nije moguće da je njegov doprinos 80%, budući da ga je napao pas kojem je oštećeni naredio da ga napadne, da je pokušao ubiti psa, ali da je pogodio sebe, te da mu je nakon toga prišao oštećeni i počeo mu prijetiti, a da je on zbog opasnosti za vlastiti život, pucao u njega. S tim u svezi apelant navodi da je doprinos oštećenog nastanku predmetnog događaja 50%.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

10. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud smatra da osporene odluke ne sadrže elemente proizvoljnosti, nego upravo suprotno da obrazloženja osporenih odluka daju jasne odgovore apelantu na njegove navode koji su indentični apelacionim navodima. Konkretno, sudovi su u parničnom postupku, raspravljajući o imovinsko pravnom zahtjevu postavljenom u kaznenom postupku u kojem je apelant oglašen krivim, na temelju provedenih dokaza dosudili tužiteljima naknadu materijalne i nematerijalne štete, na način da su utvrđenu štetu umanjili za 20%, budući su utvrdili doprinos oštećenog nastanku štete u ovom procentu. Sukladno naprijed navedenom, a imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, da Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo i stoga, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie)neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3260/07 (Š. O.) | Sudska praksa | Aktio