Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3344/07 (O. B.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3344/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine, u predmetu broj AP-3344/07, rješavajući apelaciju Omera Burgića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Burgića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 003-0-Gž-
06-001085 od 26. listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj: P-846/04 od 28. ožujka 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Burgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Puračića, kojeg zastupa Mirza Šabić, odvjetnik iz Lukavca, podnio je 11. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 003-0-Gž-06-001085 od 26. listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: P-846/04 od 28. ožujka 2006. godine.
2. Apelant je 22. veljače 2002. godine protiv tuženih: Osmana Hasanhodžića, Muhameda Hasanhodžića i Seada Hasanhodžića (u daljnjem tekstu: tuženi) pokrenuo parnični postupak radi predaje u posjed i nesmetanog korištenja nekretnine - zemljišta na parceli označenoj, po novom katastarskom premjeru, kao k.č. br. 1364/2, K.O. Puračić, zvana livada «Matinovac», treće klase, u površini od 2729 m2, po starom katastarskom premjeru označenoj kao k.č. br. 528/5 zvana oranica «Luka», upisana u zk.ul. br. 1489 KO Puračić (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te zatražio da mu tuženi naknade troškove postupka. Tijekom postupka apelantu kao tužitelju, pridružili su se Muhamed Ćosićkić, Naza Ćosićkić i Enesa Hanić (u daljnjem tekstu: ostali tužitelji).
3. Tijekom postupka, ostali tužitelji su naveli da su bili u posjedu sporne nekretnine od 1975. godine na temelju Rješenja Komisije za arondaciju Općine Lukavac od 24. svibnja 1975 godine (u daljnjem tekstu: Rješenje Komisije), do 1989. godine kada su spornu nekretninu prodali apelantu, kojeg su tuženi nezakonito i bez prisustva nadležnih organa omeli u njenom korištenju.
4. Presudom, broj: P-846/04 od 28. ožujka 2006. godine, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev, te obvezao apelanta i ostale tužitelje da tuženim naknade troškove postupka u visini od 842, 40 KM. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je obavio uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka geometra koji je proveo vješetačenje, da je saslušao svjedoke, vještaka i parnične stranke, da je, između ostalog, izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju, kupoprodajni ugovor, Rješenje Komisije, zapisnik Općinskog sekretarijata za urbanizam, stambene, komunalne i imovinsko-pravne poslove, podatke o identifikaciji parcela, zk izvadke, te kopiju katastarskog plana.
5. Općinski sud je naveo da iz Rješenja Komisije proizilazi da je tim rješenjem izmijenjeno Rješenje Komisije za arondaciju Općine Lukavac od 16. prosinca 1963. godine, tako da se pravnom predniku ostalih tužitelja Ajši Ćosikić (u daljnjem tekstu: prednik ostalih tužitelja) dodjeljuje zemljište na parceli označenoj kao k.č. br. 529/2 u površini od 2870 m2, upisana u zk.ul. br.365 KO Puračić (u daljnjem tekstu: parcela 529/2), da je iz rješenja o nasljeđivanju vidljivo da ostavštinu pravnog prednika ostalih tužitelja, između ostalog, čini parcela k.č.br. 529/2, a da su kao nasljednici parcele 529/2 proglašeni, između ostalih, ostali tužitelji, a što da je vidljivo i iz zk. izvadka.
6. Općinski je istakao da iz Ugovora o kupoprodaji, zaključenog 1. veljače 1989. godine između apelanta kao kupca i tužitelja Muhameda Ćosićkić i Naze Ćosićkić kao prodavatelja, slijedi da je predmet prodaje bila parcela k.č. 529/2, a ne sporna parcela.
7. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra koji je izvršio uvid u povijest upisa u zemljišne-knjige sporne nekretnine, proizilazi da je sporna nekretnina na temelju ugovora o kupoprodaji iz 1928. godine upisana kao vlasništvo Ajše Hasanhodžić (pravni prednik tuženih) sa dijelom 1/1, da je po rješenju u ostavinskom postupku iz 1957. godine, uknjiženo pravo suvlasništva u korist tuženih Osmana Hasanhodžića i Muhameda Hasanhodžića, te Muharema i Asima Hasanhodžića, svi sa dijelom ¼, te da je po sadašnjem stanju sporna nekretnina uknjižena kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja u korist Zemljoradničke zadruge Puračić sa dijelom 1/1. S tim u svezi Općinski sud je konstatirao da pravni prednik ostalih tužitelja nikada nije bio upisan kao vlasnik sporne parcele.
8. Nakon ovako utvrđenih činjenica, Općinski sud je naveo da je utvrdio da apelant i ostali tužitelji nisu dokazali da su aktivno legitimirani u ovom postupku da traže predaju u posjed sporne nekretnine, jer u smislu članka 48. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 6/98 i 29/03), povrat stvari ima pravo zahtijevati osoba koja je pribavila individualno određenu stvar na temelju zakona i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik (pretpostavljeni vlasnik) i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Međutim, da apelant i ostali tužitelji nisu dokazali da imaju valjan pravni osnov da traže povrat sporne nekretnine, te da je s tim u svezi usvojio prigovor aktivne legitimacije koji su istakli tuženi. Općinski sud je naveo da nije od utjecaja činjenica što je apelant upisan kao posjednik sporne nekretnine, budući da za takav upis nije bilo pravnog osnova, te da nije razmatrao ostale dokaze u spisu, jer ne bi mogli utjecati na drukčije odlučivanje o tužbenom zahtjevu.
9. Presudom, broj: 003-0-Gž-06-001085 od 26. listopada 2007. godine, Kantonalni sud je odbio apelantovu i žalbu ostalih tužitelja, te potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da žalba nije utemeljena. Naime, da su odredbom članka 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, propisani načini stjecanja vlasništva, da je odredbom članka 24. istog Zakona propisana mogućnost stjecanja prava vlasništva i dosjelošću, dok je odredbom članka 38. istog Zakona propisano da se pravo vlasništva na nekretnini stječe upisom u u javne knjige o nekretninama ako je nositelj savjestan. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da za povrat sporne nekretnine nije dovoljno dokazati da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženih, već je potrebno dokazati da apelant, odnosno ostali tužitelji ima pravo vlasništva stečeno na jedan od načina propisanih zakonom, a što da apelant, odnosno ostali tužitelji nisu dokazali, te da je s tim u svezi pravilan stav prvostupanjskog suda u svezi nedostatka aktivne legitimacije.
10. Vezano za apelantove navode o njegovom pravu na posjed i pravu izvanknjižnog vlasnika pa s tim u svezi i prava na sudsku zaštitu u smislu odredbe članka 86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, Kantonalni sud je naveo da navedena zakonska odredba predviđa pravo ovlaštene osobe da neovisno od spora zbog smetanja posjeda, zahtijeva sudsku zaštitu po osnovu prava na posjed, međutim da apelant i ostali tužitelji nisu dokazali postojanje njihovog prava na posjed niti postojanje valjanog pravnog osnova za taj posjed.
11. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konveciju. Apelant ističe da su sudovi postupili suprotno članku 86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima budući da su trebali dati zaštitu apelantu i ostalim tužiteljima jer su oni izvanknjižni vlasnici sporne nekretnine. Apelant dalje ističe da su sudovi ignorirali činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o sporu po jačem pravu, koje on i ostali tužitelji imaju u ovom sporu, te s tim u svezi i aktivnu legitimaciju. Nadalje, da je sporna nekretnina nekada bila vlasništvo tuženih, ali da je u postupku arondacije uzeta i kasnije dodijeljena pravnom predniku ostalih tužitelja, da navedeno nije provedeno u zemljišnim knjigama, budući da je dat pogrešan broj parcele k.č. 529/2, umjesto broja parcele k.č. 528/5 (broj parcele sporne nekretnine), da zbog toga pravni prednik ostalih tužitelja nije upisan u zemljišnim knjigama, te da je predstavnik ranijeg posjednika sporne nekretnine dao suglasnost da se uradi dopunsko rješenje, koji se na ove okolnosti nije mogao saslušati, budući da se radi o bolesnoj osobi koja sada živi u Novom Sadu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
14. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud smatra da osporene odluke ne sadrže elemente proizvoljnosti, nego upravo suprotno da obrazloženja osporenih odluke sadrže jasne i argumentirane razloge za takve odluke. Konkretno, sudovi su zaključili da apelant i ostali tužitelji nemaju aktivnu legitimaciju, odnosno da nemaju pravnog osnova da traže predaju u posjed jer nisu upisani kao vlasnici sporne nekretnine, niti su ikada bili, niti su dokazali pravo na posjed, niti postojanje valjanog pravnog osnova za posjed. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud detaljno preispitao prvostupanjsku presudu, odgovorajući na svaki žalbeni navod, a posebno uočava da je dao precizan odgovor apelantu u pogledu neutemeljenog pozivanja na odredbu članka 86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Sukladno naprijed navedenom, a imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, da Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo i stoga, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
16. Apelant se, također, žale da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni Zakona o vlasničko pravnim odnosima i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
17. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović