Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3046/07 (I. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3046/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine, u predmetu broj AP-3046/07, rješavajući apelaciju Ifete Kurgašević na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ifete Kurgašević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 118-
0-Rev-06-001 022 od 23. listopada 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj: Ž-497/04 od 31. svibnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj: Rs.42/03 od 1. listopada 2004. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ifeta Kurgašević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Vladimir Raosavljević, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 12. studenog 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 118-0-Rev-06-001 022 od 23. listopada 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: Ž-497/04 od 31. svibnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj: Rs.42/03 od 1. listopada 2004. godine. Apelantica je uz apelaciju dostavila Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj:CH/03/14664 od 5. srpnja 2006. godine, Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka Komisije) kojom je usvojena njena prijava, utvrđena povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku i naloženo donošenje pravosnažne odluke u roku od tri mjeseca.
2. Presudom Osnovnog suda, u ponovnom postupku,, broj: Rs.42/03 od 1. listopada 2004. godine, odbijen je u cijelosti kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je u radnom odnosu kod tuženog «Mrkonjićputevi» a.d. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) od 1. siječnja 1990. godine, da je tuženi vrati u radni odnos na poslove financijskog knjigovođe, počev od 1. siječnja 1993. godine, sve do uručenja odluke o prestanku radnog odnosa i rješavanja apelantičinog prigovora protiv odluke o prestanku radnog odnosa, da joj tuženi prizna sva prava iz mirovinskog osiguranja počev od 1. siječnja 1993. godine do donošenja konačne odluke o apelantičinom prigovoru, te da joj tužena isplati na ime izgubljene zarade od 1. siječnja 1993. godine do 29. veljače 2004. godine iznos od 39.659,84 KM.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je saslušao apelanticu i svjedoke, da je izvršio uvid u nalaz vještaka ekonomske struke, te da je pročitao dokaze izvedene u ranijem postupku. Osnovni sud je dalje naveo da je sukladno uputama Okružnog suda u ovom postupku trebalo utvrditi gdje se apelantica nalazila od kada je prestala raditi kod tuženog do prestanka ratnog stanja i da li je ostvarivala ikakvu zaradu u to vrijeme, gdje se nalazila nakon prestanka ratnog stanja, te zbog čega se nije odmah obratila tuženom, a nakon toga i sudu. Osnovni sud je naveo da iz spisa proizilazi da apelantici nije zaključena radna knjižica, da nije odjavljena sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, da nije doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa kod tuženog, te da nije doneseno rješenje o čekanju posla. Nadalje da iz izjave svjedoka, direktora tuženog, slijedi da mu se apelantica telefonski obraćala u periodu od 1996. godine do 2000. godine, da je apelantica dolazila kod njega u tom periodu, ali da nije siguran kada je to bilo, te da tuženi svojim djelatnicima tijekom 1996. godine nije upućivao poziv da se jave na posao.
4. Osnovni sud je naveo da je utvrdio da se u ratnom periodu apelantica objektivno nije mogla obraćati tuženom, ali da se po prestanku ratnog stanja, 19. lipnja 1996. godine, trebala pismeno obratiti tuženom u roku od petnaest dana u smislu odredbe članka 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90), odnosno odredbe članka 57. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», br.25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 3/97), jer je nesporno utvrđeno da se u periodu od 1996. godine do 2000. godine telefonski obraćala direktoru tuženog radi reguliranja radno pravnog statusa, što potvrđuje da je znala za povredu svojih prava. Budući da je utvrdio navedeno, Osnovni sud je naveo da je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev u cjelosti neutemeljen.
5. Presudom, broj: Ž-497/04 od 31. svibnja 2006. godine, Okružni sud je odbio kao neutemeljenu apelantičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrazlažući ovakvu odluku, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da budući se apelantica prvi put pismeno obratila tuženom tek u veljači 2000. godine, a da je za povredu prava iz radnog odnosa saznala znatno ranije, nema pravno utemeljenje da traži zaštitu prava iz radnog odnosa. Nadalje, da nesporno postoji propust tuženog kada nije donio odluku o prestanku radnog odnosa, ali da to nije oslobađalo apelanticu da prigovorom u smislu odredbe članka 80. stavak 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa traži zaštitu svojih prava. Vezano za žalbene navode da je apelantica kontaktirala direktora tuženog radi rješavanja njenog radno-pravnog stutusa, Okružni sud je naveo da je potrebno pismeno obraćanje kako bi se znalo da li se uposleni obraćao poslodavcu u rokovima koji su propisani. S tim u svezi, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je donio pravilnu odluku kojom odbio tužbeni zahtjev, budući da se apelantica nije na vrijeme i u rokovima obratila za zaštitu njenih prava.
6. Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu, broj: 118-0-Rev-06-
001 022 od 23. listopada 2007. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda pravilne, budući da apelantica nije tražila internu zaštitu tijekom 1992. godine kada joj je prestala isplata naknade plaće, niti po prestanku ratnog stanja kada više nije bilo prepreka za traženje zaštite. Kako je apelantica tek 17. ožujka 2000. godine podnijela tužbu, Vrhovni sud je naveo da u smislu članka 83. stavak 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa apelantica nije imala mogućnost traženja sudske zaštite, kao i da prigovor koji je apelantica podnijela tek u veljači 2000. godine tuženom nije bio blagovremen.
7. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u nezakonitom postupanju sudova koji nisu uzeli u obzir činjenicu da tuženi nije nikada donio odluku o prestanku radnog odnosa, da joj nije zaključena radna knjižica, te da s tim u svezi ni do danas nije raskinut ugovor o radu, odnosno da on još uvijek važi. Nadalje, apelantica navodi da je nju tuženi cijelo vrijeme držao u uvjerenju da će biti vraćena na posao, da se ona uredno javljala tuženom, te da je očekivala da će početi raditi. Apelantica dalje ističe da je jednom i osobno otišla u sjedište tuženog i razgovarala sa direktorom tuženog koji joj je rekao da se još uvijek nisu stekli uvjeti da se ona vrati na posao jer da postoji opasnost od negativnih reakcija ostalih uposlenih koji nisu iste nacinalnosti kao ona. U prilog ovim tvrdnjama, apelantica navodi riječi novog direktora, koji joj je navodno rekao «početi ćeš raditi kada se svi Srbi vrate u Sarajevo». Apelantica ističe da se u njenom slučaju radi o očitoj diskriminaciji čija zaštita nije ograničena, da je u Odluci Komisije navedeno da nije potrebno razmatrati da li je prekid radnog odnosa bio diskrimininirajući, budući da će to pitanje raspraviti redoviti sudovi, ali da u njenom slučaju sudovi nisu odgovarali na ove njene navode, iako ih je iznosila tijekom postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» Pravo na pravično suđenje
10. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud smatra da osporene odluke ne sadrže elemente proizvoljnosti, nego upravo suprotno da obrazloženja osporenih odluke sadrže jasne i argumentirane razloge za takve odluke. Konkretno, sudovi su zaključili da je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljen, kada je propustila rok za pismeno obraćanje tuženom radi zaštite njenih prava, odnosno kada je propustila rok za podnešenje tužbe, a koji rokovi su propisani Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odnosno odredbama Zakona o radnim odnosima. Sukladno naprijed navedenom, a imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, da Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo i stoga, u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na nediskriminaciju
12. Iz apelacije proizilazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povredu ovog prava apelantica nalazi u postupanju redovitih sudova koji nisu uzeli u obzir njene navode koje iznosila tijekom postupka, a to je da nije vraćena na posao zato što je druge nacionalnosti u odnosu na druge uposlene kod tuženog, te riječi novog direktora tuženog ««početi ćeš raditi kada se svi Srbi vrate u Sarajevo».
13. Ustavni sud zapaža da prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
14. Sukladno navedenom stavu, a u svezi sa apelantičinim navodima, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi argumente ni dokaze da je u istoj situaciji različito tretirana u odnosu na druge osobe, odnosno da osim paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavila niti jedan relevantan dokaz na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je ona u predmetnom postupku bila diskriminirana. Naime, apelantica nije dostavila niti jednu odluku redovitih sudova kojima je drugom djelatniku, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, usvojen zahtjev kakav je podnijela i apelantica u konkretnom slučaju. Vezano za apelantičino pozivanje na Odluku Komisije kojom je zaključeno da nije potrebno razmatrati da li je prekid radnog odnosa bio diskrimininirajući, budući da će to pitanje raspraviti redoviti sudovi, ali da u njenom slučaju sudovi nisu odgovarali na ove njene navode, Ustavni sud nalazi da je predmetnom odlukom utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku, te da je odbačen kao preuranjen dio prijave koji se odnosio na povredu prava nediskriminaciju. Navedeno iz razloga što je apelantica dostavila određene dokaze da je prema njoj postupano drugačije zbog nacionalne pripadnosti, te s tim u svezi zaključeno da će ovu povredu ispitati redovoti sudovi ukoliko to apelantica bude tražila. Ustavni sud uočava da je apelantica u reviziji isticala ono što joj je, navodno, telefonski sopćio novi direktor tužene («početi ćeš raditi kada se svi Srbi vrate u Sarajevo), ali nije vidljivo da je za navedeno dostavila bilo kakve dokaze. S tim u svezi Ustavni sud konstatira da iz predočene dokumentacije, nije vidljivo da je apelantica tijekom postupka nudila dokaze o povredi prava na nediskriminaciju, a da su sudovi o istim propustili odlučiti, osim što se paušalno pozivala na povredu ovog prava. Imajući u vidu izneseno Ustavni sud zaključuje da su i apelantičini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović