Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3217/07 (S. R.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3217/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-3217/07, rješavajući apelaciju Sretana Rađevića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretana Rađevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 118-
0-Kž-06-000 262 od 9. listopada 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj: 011-0-K-06-000 037 od 6. listopada 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sretan Rađević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Simo J. Tošić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 27. studenog 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 118-0-Kž-06-000 262 od 9. listopada 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: 011-0-K-06-000 037 od 6. listopada 2006. godine.
2. Presudom Okružnog suda, broj: 011-0-K-06-000 037 od 6. listopada 2006. godine apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo ugrožavanje javnog prometa iz članka 410. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZ RS). Okružni sud je osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
3. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da obrana nije predlagala izvođenje dokaza, a da je proveo dokaze koje je predložila optužba i to da je pročitan: nalaz vještačenja o alkoholiziranosti apelanta i vozača motora, nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, obdukcijski zapisnik o obdukciji tijela oštećene S.A. (u daljenjem tekstu: oštećena), da je izvršen uvid u: otpusnu listu i prijavu o ozljedi oštećene i vozača motora, zapisnik o uviđaju sa skicom lica mjesta i fotodokumentacijom, te fotodokumentaciju obdukcije oštećene. Okružni sud je naveo da naprijed provedeni dokazi nesporno dokazuju da je apelant 10. srpnja 2006. godine, upravljajući osobnim automobilom u teškom alkoholiziranom stanju, skrivio prometnu nezgodu tako što je nepropisno skrenuo ulijevo i udario u motor na kojem je iza vozača sjedila oštećena koja je zadobila teške tjelesne ozljede zbog kojih je nakon sedam dana preminula. S tim u svezi, Okružni sud je zaključio da je apelant postupajući sa eventualnim umišljajem počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret.
4. Vezano za navode obrane da je motor bio neispravan i neosvijetljen, da niti vozač motora niti oštećena nisu imali kacige, te da je vozač motora također bio u alkoholiziranom stanju, Okružni sud je naveo da dokazi potvrđuju da je motor bio osvijetljen, ali i da potvrđuju da je vozač motora bio u alkoholiziranom stanju i da oštećena i vozač motora nisu imali kacige, međutim da te činjenice nisu u uzročnoj vezi sa konkretnom posljedicom, budući da je u postupku dokazano da je apelant svojim radnjama izazvao prometnu nezgodu u kojoj je oštećena preminula. Nadalje, vezano za prijedlog obrane, dat tijekom glavnog pretresa, da se dodatano sasluša drugi vještak na okolnosti povreda oštećene, Okružni sud je navo da ga nije prihvatio, budući da nije opravdan niti svrsishodan, jer je već saslušao vještaka na te okolnosti koji je potvrdio stav koji je naveo u nalazu.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj: 118-0-Kž-06-000 262 od 9. listopada 2007. godine, apelantova žalba je odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda. Obrazlažući ovu odluku, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku, odnosno da je u postupku nesporno dokazano da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, nakon čega da mu je izrečena adekvatna kazna.
6. Odgovarajući na žalbene navode da postoje proturječnosti između izreke i obrazloženja u presudi, da je postojao doprinos vozača motora nastanku nezgode koji je bio pod utjecajem alkohola i koji je vozio bez vozačke dozvole, da su i vozač i oštećena bili bez kacige, te da su te činjenice trebale biti unesene u izeku presude, Vrhovni sud je naveo da ne postoje proturječnosti između izreke i obrazloženja, da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da navedeno ponašanje vozača motora nije utjecalo na nastanak prometne nezgode, te da s tim u svezi nije bilo neophodno da se ove činjenice unesu u izreku pobijane presude.
7. Nadalje, vezano za žalbene navode, da je posljedica koja je nastupila uzrokovana time što oštećena nije nosila kacigu, Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka specijaliste sudske medicine, proizilazi da bi do ovakve posljedice došlo i da je oštećena imala kacigu, te da sukladno navedenom ovi žalbeni navodi nisu utemeljeni.
8. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.e) i st. 4. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju prvostupanjskog suda koji nije prihvatio prijedlog obrane da se sasluša drugi vještak medicinske struke, kako bi se utvrdilo da ovakve posljedice ne bi nastupile da je oštećena imala kacigu, te da je s tim u svezi neprihvatljiva ocjena sudova da nije od utjecaja što oštećena nije nosila kacigu. Apelant navodi da je na ovaj način pogrešno utvrđeno da je on odgovoran za kazneno djelo ugrožavanje javnog prometa iz članka 410. st. 3. KZ RS, a ne kazneno djelo ugrožavanje javnog prometa iz članka 410. st. 2. KZ RS, koje on ne spori da je počinio. Apelent ističe da su sudovi na taj način povrijedili materijalno pravo i odredbe Zakona o kaznenom postupku.
9. U odgovoru na apelaciju, Okružni sud je naveo da su apelantovi navodi apsolutno neutemeljeni, te da je u svojoj presudi dao precizan odgovor na apelatove navode u pogledu dodatnog saslušanja vještaka, budući je vještak koji je saslušan i koji je potpuno kvalificiran i kompetentan, dao jasne odgovore sudu koji sadrže ocjenu i da je oštećena imala kacigu da to ne bi utjecalo na nastanak ovakve posljedice.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
12. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud detaljno obrazložio da je u postupku dokazano da je apelant počinio kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa, upravo njegov kvalificirani oblik, budući da je nesporno utvrđeno da je smrt oštećene nastupila kao izravna posljedica prometne nezgode. Ustavni sud dalje, primjećuje da je Vrhovni sud dao jasne odgovore apelantu da činjenica da oštećena nije nosila kacigu niti u jednom segmentu ne može se dovesti u vezu sa nastalom prometnom nezgodom, jer je dokazana uzročno posljedična veza između protupravnih radnji apelanta i nastale posljedice. Vezano za apelantove navode o saslušanju drugog vještaka, jasno je obrazloženje redovitih sudova da u situaciji kada je već saslušao kvalificiranog i kompetentnog vještaka, da nije bilo potrebno za dodatnim saslušanjem drugog vještaka koje je apelant tražio tek tijekom glavnog pretresa. U ovakvim obrazloženjima Okružnog suda, odnosno Vrhovnog suda u odnosu na apelantove navode, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno ne nalazi da je postupak na bilo koji način bio nepravičan. Sukladno navedenom, a imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci da nije zadatak Ustavnog suda da utvrđuje činjenično stanje, primjenu materijalnog i procesnog prava, te ocjenu dokaza, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Apelant navodi da mu povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d), Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1. e) i st. 4. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konvenciju. Ustavni sud uočava da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovih prava, odnosno da nije dostavio nikakve argumente, niti su vidljivi iz apelacije, koji bi dokazivali ugroženost ovih apelantovih prava. Imajući u vidu prethodno iznesni stav prema kojem je apelacija očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović