Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2921/07 (J. M.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2921/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2921/07, rješavajući apelaciju Jove Miša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Miša podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kžž-07-000 004 od 28. augusta 2007. godine i 118-0-Kž-K-06-000 005 od 1. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Miš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 1. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kžž-07-000 004 od 28. augusta 2007. godine i 118-0-Kž-K-06-000 005 od 1. marta 2007. godine.
2. Odlučujući po optužnici Okružnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) broj Kt-118/05 od 24. marta 2005. godine, Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj K-3/05 od 13. jula 2005. godine, apelanta i Z.B. oslobodio optužbe da su na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude počinili krivično djelo iznude iz člana 242. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZRS).
3. Odlučujući o žalbi Okružnog tužilaštva, Vrhovni sud je rješenjem broj Kž-175/05 od 28. marta 2006. godine, žalbu uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda broj K-3/05 od 13. jula 2005. godine i odredio održavanja pretresa pred Vrhovnim sudom.
4. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da nije prihvatljiv način na koji je prvostepeni sud analizirao izvedene dokaze saslušanjem svjedoka, svrstavajući ih po kriteriju predlagača i dijeleći ih na taj način na «svjedoke optužbe» i «svjedoke odbrane». Za zaključak prvostepenog suda da nisu prihvatljivi iskazi svjedoka koje je predložila odbrana nije dovoljno samo ukazati na njihovu srodnost sa optuženim i njihovo očigledno nastojanje da svojim iskazima umanje krivičnu odgovornost optuženih a pri tome izostaviti ozbiljnu analizu ovih dokaza i dovođenje u vezu sa izvedenim dokazima. Isto tako, nastavio je dalje sud, ne može se prihvatiti način ocjene različitih iskaza svjedoka Zore Kraljević jer prihvaćajući iskaz ovog svjedoka dat u istrazi u pogledu upotrebe sile, što je na glavnom pretresu negirala po automatizmu nema za posljedicu da treba pokloniti vjeru dijelu iskaza ovog svjedoka o nepostojanju duga jer je i taj dio iskaza trebalo cijeniti u sklopu svih drugih provedenih dokaza. Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud zanemario svoju obavezu da u skladu sa članom 287. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03. 11/04 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 1/09 i 55/09; u daljnjem tekstu: ZKP) savjesno ocjeni svaki dokaz bez obzira koja ga je strana predložila i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocijene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana te je žalba sa pravom ukazala da je činjenično stanje u pogledu činjenice postojanja duga Zore Kraljević ostalo pogrešno utvrđeno. Obzirom da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno Vrhovni sud je na osnovu člana 321. stav 1. tačka b) ZKP prvostepenu presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred tim sudom u skladu sa članom 323. istog zakona.
5. Vijeće Vrhovnog suda je održalo pretres i kao dokaznu građu uzelo dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, osim svjedočenja lica koji su mogli odbiti svjedočenje. Vrhovni sud nije cijenio iskaz sina apelanta te je odbio prijedlog za njegovo saslušanje jer taj svjedok nije očevidac događaja i trebao je samo da potvrdi postojanje duga oštećene prema njegovom ocu koja činjenica je utvrđena na osnovu drugih dokaza. Na osnovu ovakve dokazne građe koje je sud savjesno ocijenio pojedinačno i u vezi sa ostalom dokazima kao i u vezi sa odbranom apelanta i optuženog B.Z., Vrhovni sud je presudom, broj 118-0-Kž-K-06-000 005 od 1. marta 2007. godine, apelanta i B.Z. oglasio krivim, što su 5. februara 2005. godine u Trebinju putničkim vozilom onemogućili kretanje vozila oštećene Kraljević Zore, obzirom da je ona od januara 2004. godine za preuzetu robu dugovala apelantu oko 700,00 KM, te od Vlatković Jelice koja je sjedila na zadnjem sjedištu istrgli mobilni telefon a od oštećene Kraljević Zore torbu iz koje su uzeli 286,00 KM, dakle upotrebom sile utjerivali dug čime su počinili krivično djelo iznude iz člana 242. stav 2. u vezi stava 1. KZRS a sve u vezi sa članom 23. istog zakona pa im je sud na osnovu čl. 37, 38, 39. i 46. KZRS izrekao uslovnu osudu kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci a optuženom Z.B. u trajanju od tri mjeseca a koja kazna se neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne učine novo krivično djelo.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da zaključak prvostepenog suda o primjeni sile u odnosu na oštećene nije doveden u pitanje saslušanjem optuženih kao svjedoka na pretresu pred tim sudom te provedenim objektivnim dokazima (ljekarsko uvjerenje, foto dokumentacija pocijepane tašne i istrgnutih vlasi kose sa glave oštećene Zore Kraljević kao i potvrda o oduzimanju predmeta). Vrhovni sud je naveo da nisu logični iskazi optuženih da je kritične prilike oštećena Zora Kraljević mirno, bez primjene bilo kakve sile na opomenu apelanta istom dala 286,00 KM, što predstavlja dio duga, jer nisu mogli objasniti povrede koje je kritične prilike zadobila oštećena Zora Kraljević kao ni mehanizam nastanka oštećenja na njenoj torbi. Imajući u vidu navedeno, istakao je Vrhovni sud, prvostepeni sud je sa razlogom poklonio vjeru iskazima oštećene Zore Kraljević i svjedoka Jelice Vlatković kako su ih one dale u istrazi jer su u potpunosti u skladu sa spomenutim objektivnim dokazima. Vrhovni sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka B.V. i S.B. koji kritični događaj opisuju negirajući upotrebu sile od strane optuženih jer je očigledna želja ovih svjedoka da pomognu optuženim da izbjegnu krivičnu odgovornost a u suprotnosti su sa objektivnim dokazima, te iskazima oštećene i svjedokinje Jelice Vlatković.
7. Vrhovni sud je istakao da je nesporna činjenica da je dug pokretač aktivnosti apelanta i optuženog Z.B. i da su se u konkretnom slučaju u radnjama optuženih ostvarila sva obilježja krivičnog djela iznude iz člana 242. stav 2. KZRS jer su silu na opisan način primjenjivali obojica optuženih djelujući zajedno kao saizvršioci a u isto vrijeme dijeleći zajedničku namjeru koja se ogleda u utjerivanju duga koji je imala oštećena Zora Kraljević prema apelantu. Na kraju Vrhovni sud je istakao da cijeneći sve okolnosti koje prate izvršenje djela i ličnost optuženih osnovano se može očekivati da oni više neće vršiti krivična djela i da će svrha krivičnih sankcija biti postignuta izricanjem uslovne osude sa vremenom provjeravanja od jedne godine a prilikom utvrđivanja kazne zatvora imao je u vidu sve okolnosti propisane odredbom člana 37. stav 1. KZRS.
8. Odlučujući o žalbama apelanta i optuženog Z.B. protiv presude Vrhovnog suda, broj 118-0-
Kž-K-06-000 005 od 1. marta 2007. godine, trećestepeno vijeće Vrhovnog suda je nakon održane javne sjednice u prisutnosti Republičkog tužioca, optuženih i njihovih branioca, presudom broj 118-0-
Kžž-07-000 004 od 28. augusta 2007. godine, odbilo žalbe kao neosnovane i potvrdilo presudu tog suda broj 118-0-Kž-K-06-000 005 od 1. marta 2007. godine.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su ovlaštena službena lica prilikom ispitivanja oštećene Kraljević Zore i svjedoka Vlatković Jelice dosljedno primijenili pravilo o saslušanju svjedoka iz odredbe člana 150. ZKP pa su se zapisnici sa tim izjavama mogli koristiti kao dokaz na glavnom pretresu a oštećena i svjedokinja su neposredno saslušane na glavnom pretresu te su njihovi iskazi iz istrage u smislu odredbe člana 280. stav 1. ZKP uvedeni kao dokaz na glavnom pretresu. Vrhovni sud je dalje naveo da žalbeni prigovor o manjkavosti pobijane presude, ne mogu dovesti u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja na kojima se zasniva zaključak o saizvršilačkoj djelatnosti optuženih. Naime, radnje činjenično opisane u izreci pobijane presude manifestuju primjenu sile prema oštećenoj u cilju utjerivanja duga koji je ona imala prema apelantu a takvo činjenično utvrđenje je rezultat savjesne i sadržajne ocjene provedenih dokaza na glavnom pretresu koje kao takvo prihvatilo i vijeće Vrhovnog suda. Također Vrhovni sud smatra neosnovanim prigovor žalbe zasnovan na tvrdnji da je osporenom presudom povrijeđen krivični zakon zbog pogrešne pravne ocjene djela jer radnje opisane u izreci presude nemaju obilježje krivičnog djela iznude zbog odsustva namjere pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Vrhovni sud je ukazao da se kod utjerivanja duga kao specifičnog oblika krivičnog djela iznude, namjera pribavljanja protivpravne koristi ne pojavljuje kao njegov bitan element, nego nasuprot tome, namjera se kod ovog oblika iznude manifestuju u vračanju imovine koju dužnik duguje uz primjenu prinude u obliku upotrebe sile ili ozbiljne prijetnje. Također sud je ukazao na pogrešno stanovište žalbe po kome sadržaj činjeničnog opisa djela izreke presude manifestuju bitne elemente krivičnog djela samovlašća iz člana 397. KZRS. Za razliku od krivičnog djela iznude koje se pojavljuje u obliku utjerivanja duga kod krivičnog djela samovlašća u kvalifikovanom obliku iz stava 2. člana 397. KZRS upotreba prinude se ne ograničava na dug kao imovinsko pravo nego uključuje čitav spektar drugih prava pa i neimovinskih. Osim toga krivično djelo samovlašća uključuje također primjenu prinude i radi pribavljanja prava za koje izvršilac pogrešno smatra da mu pripada. Vrhovni sud je na kraju zaključio da je pravilno primijenjen krivični zakon kada su radnje optuženih kvalifikovane kao krivično djelo iznude iz člana 242. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS.
10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, jer su poklonili vjeru iskazima oštećene i svjedoka Jelice Vlatković koje su dali u istrazi i koji su potpuno suprotne izjavama datim na glavno pretresu. Također apelant smatra da je pogrešno primijenjen materijalni propis obzirom da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o protivpravnoj imovinskoj koristi jer je i sama oštećena tvrdila da je predmetni iznos novca njemu bila dužna i ima pravo da mu se taj novac vrati. Samovlasno pribavljanje svog prava upotrebom sile ne može biti krivično djelo iznude već krivično djelo samovlašća. Analiza bitnih elemenata krivičnog djela samovlašća i iznude po mišljenju apelanta je potpuno paušalna i suprotna zakonu. Tužilac nije dokazao da je on izvršio krivično djelo iznude jer se bez protivpravne imovinske koristi ne može govoriti o ovom krivičnom djelu. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, redovni sudi pogrešno utvrdio činjenično stanje, nepravilno primijenio materijalno pravo i pogrešno ocijenio izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
15. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Vrhovni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u skladu sa rješenjem kojim je ukinuo presudu Okružnog suda, odredio i održao pretres pred tim sudom. Tom prilikom Vrhovni sud je kao dokaznu građu za svoju odluku uzeo izvedene dokaze pred Okružnim sudom (iskazi saslušanih svjedoka, uvid u potvrdu o privremeno oduzetim predmetima, uvid u ljekarsko uvjerenje i uvid u fotodokumentaciju) osim svjedočenja lica koji su mogli odbiti svjedočenje te pojasnio iz kojih razloga je odbio zahtjev za saslušanjem apelantovog sina. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant kritične prilike zajedno sa Z.B. primjenom sile u cilju utjerivanja duga počinio krivično djelo iz člana 242. stav 2. KZ RS. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu iznude. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvaćajući objektivne dokaze (ljekarsko uvjerenje, foto dokumentaciju pocijepane tašne i istrgnutih vlasi kose sa glave oštećene te potvrdu o oduzetim predmetima) i dovodeći ih u vezu sa iskazom oštećene Zore Kraljević i svjedokinje Jelice Vlatković, detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio navedene dokaze i zašto je poklonio vjeru iskazu oštećene i svjedokinje Jelice Vlatković. Također, sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane, ocjenjujući ih kao subjektivne i date u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti. Sud je ukazao na nelogičnost iskaza optuženih da je kritične prilike oštećena mirno bez primjene bilo kakve sile dala apelantu iznos od 286,00 KM što predstavlja dio duga obzirom da nisu mogli objasniti povrede koje je kritične prilike zadobila oštećena kao ni mehanizam nastanka oštećenja na njenoj torbi kao i činjenicu da je od apelanta oduzet mobilni telefon koji je primjenom sile oduzet kritične prilike od svjedokinje Jelice Vlatković.
16. Ovakve zaključke Vrhovnog suda u cijelosti je potvrdilo i trećestepeno vijeće tog suda, ocijenivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo pri tome dajući detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud zapaža da je trećestepeno vijeće Vrhovnog suda, suprotno navodima apelanta dalo valjane jasne i logične razloge vezano za primjenu materijalnog prava-pravnu ocjenu djela, pojašnjavajući u čemu se sastoji biče krivičnog djela samovlašća iz člana 397. KZRS i krivičnog djela iznude iz člana 242. stav 2. KZRS i ukazujući u čemu se ogleda razlika između ova dva krivična djela (strana 4 presude). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su data obrazloženja redovnog suda zadovoljavajuća sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
18. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravni lijek za zaštitu prava koji je i koristio. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao odlukom u korist apelanta, ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović