Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1120/09 (P. M.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1120/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1120/09, rješavajući apelaciju Pere Mrše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Mrše podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 110-0-Rev-06-000 488 od 29. septembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Mršo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović, podnio je 8. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 110-0-Rev-06-000 488 od 29. septembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-5/01 od 30. decembra 2002. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da ovaj sud obaveže tuženog DP „Standard“ Gradiška da mu na ime ugovorene obaveze isplati iznos od 158.232,80 KM sa kamatom, počev od 12. novembra 1991. godine do 1. juna 2001. godine, iznos od 51.625,96 KM sa kamatom, počev od 12. novembra 1991. godine do 1. juna 2001. godine. Također, ovom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.820,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je ovaj sud, po provedenom postupku, utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu direktora; da su parnične stranke 10. aprila 1991. godine zaključile ugovor o međusobnim pravima i obavezama; da je odredbom člana 18. tog ugovora bilo ugovoreno, da je u slučaju raskida ugovora bez krivice direktora (apelanta), preduzeće (tuženi) dužno isplatiti direktoru otpremninu u visini onoliko mjesečnih ličnih dohodaka isplaćenih u gotovini, za onoliko mjeseci koliko je obavljao poslove direktora, a najviše trideset mjesečnih ličnih dohodaka, a u svim slučajevima prestanka ugovora bez krivice direktora, svi ulozi koje posjeduje direktor, se smatraju njegovim suvlasničkim dijelom u društvu u nominalnoj vrijednosti; da je konačnom odlukom tuženog (odluka broj 02-1642/91 od 2. decembra 1991. godine i odluka broj 02-

294/92 od 17. januara 1992. godine) apelantu prestao radni odnos zbog teže povrede radne dužnosti (nedolaska na posao); da apelant nikad nije pred sudom zatražio poništenje odluka o prestanku radnog odnosa; da je za ove odluke saznao 1992. godine i da je predmetnu tužbu podnio 2001. godine. Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, jer da sud, u smislu odredaba člana 152. stav 1. Zakona o radu, nije nadležan da odlučuje o otpremnini, a što se tiče zahtjeva u pogledu dionica, prvostepeni sud nalazi da će to pravo biti regulisano posebnim aktom Vlade Republike Srpske. Iz naprijed navedenih razloga, prvostepeni sud je odlučio kao u izreci presude.

3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Osnovnog suda od 30. decembra 2002. godine, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je, po službenoj dužnosti, donio rješenje broj Ž-247/03 od 4. oktobra 2005. godine, kojim je prvostepenu presudu ukinuo i apelantovu tužbu odbacio zbog neblagovremenosti. U obrazloženju je navedeno da je ovaj sud prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ali ne i pravni zaključak tog suda da zahtjev nije osnovan, pa je, nalazeći da je apelant propustio zatražiti sudsku zaštitu u roku propisanom odredbama člana 105. Zakona o radu, odlučio kao u izreci rješenja.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 110-0-Rev-06-000 488 od 29. septembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda od 4. oktobra 2005. godine. U obrazloženju je Vrhovni sud naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna, ističući da, kako je apelant odluke o prestanku radnog odnosa primio, odnosno za iste saznao 1992. godine, pravilno ukazuje drugostepeni sud da je apelant tada saznao i za povredu svoga prava iz radnog odnosa, od kada mu teku rokovi za zaštitu prava po ovom osnovu i svih ostalih prava proisteklih iz radnog odnosa, odnosno ugovora od 10. aprila 1991. godine. S obzirom da je apelant podnio tužbu 2001. godine, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant prekludiran u svom pravu na sudsku zaštitu, pa i kada se ima u vidu da sve do 19. juna 1996. godine nije mogao podnijeti tužbu za zaštitu prava po osnovu radnog odnosa.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda broj 110-0-Rev-06-000 488 od 29. septembra 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud zapaža da Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1120/09 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio