Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3203/07 (J. K.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3203/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3203/07, rješavajući apelaciju Joze Koraća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Koraća podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-000 988 od 15. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 Mal 010394 06 Mal od 25. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jozo Korać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mario Miletić advokat iz Mostara, podnio je 29. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 988 od 15. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Mal 010394 06 Mal od 25. maja 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Mal 010394 06 Mal od 25. maja 2007. godine, obavezan je Euroherc Osiguranje d.d. Mostar (u daljnjem tekstu tuženi) da apelantu na ime naknade materijalne štete (šteta na vozilu) isplati iznos od 190,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. maja 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Apelant je obavezan tuženom nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 144,00 KM u roku od 15 dana. Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev apelanta je odbijen.

3. Cijeneći sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti te poklanjajući vjeru nalazu vještaka saobraćajne struke Općinski sud je utvrdio da je do saobraćajne nezgode došlo uslijed propusta oba sudionika nezgode. Naime Općinski sud je utvrdio da se apelant svojim vozilom u momentu zaustavljanja vozila osiguranika tuženog nije držao dovoljno rastojanje od tog vozila a da se vozač osiguranika tuženog zaustavio na mjestu gdje nije bilo dozvoljeno zaustavljanje. Općinski sud je zaključio da su oba sudionika saobraćajne nezgode svojim radnjama doprinijeli da do udesa dođe, budući da su postupali protivno odredbama čl. 86. i 88. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 56/06, 59/06 i 47/07). Općinski sud je istakao da je s obzirom na obostrani stepen nepažnje u saobraćaju utvrđena podijeljena odgovornost učesnika u srazmjeri 80% na strani apelanta i 20% na strani osiguranika tuženog, pa je primjenom odredbe člana 192. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03) i dosudio apelantu štetu. Odluku o troškovima parničnog postupka Općinski sud je donio na osnovu odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06, u daljnjem tekstu ZPP) a isti se sastoje od troškova punomoćnika tuženog za zastupanje na jednom ročištu u iznosu od 180,00 KM pa s obzirom na uspjeh tuženog u ovom postupku kojeg je sud ocijenio sa 80% tuženom je i dosuđen s razmjeran dio troškova.

4. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili apelant i tuženi, Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-07-000 988 od 15. oktobra 2007. godine, žalbu tuženog djelomično uvažio i presudu Općinskog suda broj 07 58 Mal 010394 06 Mal od 25. maja 2007. godine, preinačio u stavu 1 izreke i to u dijelu odluke o kamati tako što kamata na dosuđeni iznos materijalne štete od 190,00 KM za oštećenje vozila teče od 25. maja 2007. godine, kao dana presuđenja dok se u ostalom dijelu žalba tuženog odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Žalba apelanta je odbijena kao neosnovana.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u odnosu na žalbene prigovore apelanta istakao da se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojih razloga se u sporovima male vrijednosti presuda ne može pobijati. Pored navedenog istakao je Kantonalni sud, činjenično utvrđenje prvostepenog suda nedvojbeno i bez ikakve dileme pokrepljeno je nalazom vještaka saobraćajne struke koji je stručan i objektivan i ničim ne dovodi u pitanje obostrane propuste koje je prvostepeni sud pravilno cijenio utvrđujući pravilno i omjer sudionika s obzirom na težinu i posljedicu njihovih obostranih propusta.

6. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) U suštini apelant se žali na pogrešnu primjenu prava jer mu redovni sudovi nisu dosudili nužne troškove. Apelant je također istakao da Kantonalni sud nije raspravljao njegove žalbene navode a posebno u dijelu koji se odnosi na nužne troškove.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U odnosu na navode apelanta da su redovni sudovi pogrešno primijenili pravo jer mu nisu dosudili nužne troškove, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi primjenom relevantnih odredaba ZPP dali jasne razloge za svoju odluku u odnosu na troškove postupka. Naime prvostepeni sud je, a što je potvrdio i Kantonalni sud, odluku o troškovima postupka s obzirom na uspjeh apelanta u postupku donio na osnovu člana 386. stav 2. ZPP kojim je propisano da «ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiri svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova». Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama u dijelu koji se tiče naknade troškova, nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa.

11. U vezi sa navodima apelanta da u konačnoj odluci nije odgovoreno na sve žalbene navode i da presuda ne sadrži obrazloženje na žalbene navode vezane za nužne troškove, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni.

12. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelanta Kantonalni sud odgovorio na žalbeni prigovor apelanta iako su se žalbeni prigovori odnosili na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojih razloga se u sporovima male vrijednosti presuda ne može pobijati. Kantonalni sud je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. S obzirom na navedeno proizilazi da nezadovoljstvo apelanta pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3203/07 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio