Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3191/07 (D. K. i P. K.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Kamata
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3191/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3191/07, rješavajući apelaciju Dragomira i Pantelije Krstić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Krstića i Pantelije Krstića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-680/05 od 7. augusta 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj RI-2248/01 od 13. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragomir Krstić i Pantelija Krstić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Lopara, podnijeli su 23. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-

680/05 od 7. augusta 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RI-2248/01 od 13. maja 2003. godine.

2. Apelanti su Osnovnom sudu podnijeli prijedlog protiv Zavisnog državnog preduzeća «Rudnik i Termoelektrana» Ugljevik (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), radi određivanja pravične naknade za nekretnine eksproprisane pravosnažnim rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove-PJ Ugljevik broj 48-473-1/98 od 7. jula 1998. godine, obzirom da u prethodnom postupku nisu postigli sporazum o naknadi.

3. Osnovni sud je rješenjem broj RI-2248/01 od 13. maja 2003. godine, odredio novčanu naknadu za nekretnine pobliže navedene u dispozitivu rješenja te naložio protivniku predlagača da apelantima isplati ukupan iznos od 24.652,48 KM uz zakonsku zateznu kamatu počev od dana donošenja rješenja u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Prijedlog apelanta za određivanje naknade za «bunar» je odbijen. Protivnik predlagača je obavezan da naknadi apelantima troškove postupka u iznosu od 1.560,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

4. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da se u smislu člana 41. Zakona o eksproprijaciji («Službeni glasnik RS» br. 8/96, 9/06, 15/96 i 64/04) naknada za eksproprisano poljoprivredno zemljište određuje prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta te je tržišnu vrijednost zemljišta ali i poljoprivrednih kultura, vočnih zasada i žive ograde utvrdio putem vještaka poljoprivredne struke. Osnovni sud je u skladu sa nalazom vještaka poljoprivredne struke Miloradom Stjepanovićem odredio novčanu naknadu kao u dispozitivu rješenja a odbio prijedlog protivnika predlagača da se naknada odredi prema procjeni koja je rađena u vrijeme eksproprijacije jer se naknada određuje prema tržišnoj vrijednosti zemljišta u vrijeme donošenja odluke.

5. Protiv navedenog rješenja apelanti su izjavili žalbu Okružnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je rješenjem broj GŽ-632/2003 od 31. maja 2005. godine, žalbu djelomično uvažio i prvostepeno rješenje preinačio u dijelu kojim je na utvrđeni iznos naknade od 24.652,48 KM protivnik predlagača obavezan da plati zakonsku zateznu kamatu počev od 23. augusta 1999 godine, pa do isplate dok je prvostepeno rješenje potvrđeno u preostalom djelu.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je žalba apelanta na odluku o plaćanju zakonske zatezne kamate na utvrđeni iznos naknade osnovana, jer iz podataka spisa proizilazi nespornim da je korisnik eksproprijacije odmah nakon usvajanja prijedloga da se eksproprišu nekretnine otpočeo radove eksploatacije rudnog blaga u koju svrhu je i eksproprisano zemljište apelanata. Okružni sud je naveo da apelantima pripada pravo da im se na dosuđeni iznos novčane naknade plati zatezna kamata od dana kada je korisnik eksproprijacije stupio u posjed nepokretnosti a kako su apelanti tražili da im se kamata dosudi od 23. augusta 1999. godine tj. od ranijeg vještačenja po vještaku Martinović Srećku sud je zaključio da prvostepeno rješenje u tom dijelu treba preinačiti.

7. Protivnik predlagača je protiv navedenog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj Rev-680/05 od 7. augusta 2007. godine, reviziju uvažio preinačio drugostepenu presudu Okružnog suda broj Gž-632/2003 od 31. maja 2005. godine tako što je žalbu apelanta odbio i potvrdio rješenje Osnovnog suda broj RI-2248/01 od 13. maja 2003. godine u dijelu kojim je odlučeno o plaćanju zakonske zatezne kamate na iznos od 24.652,48 KM počev od 13. maja 2003. godine, pa do isplate.

8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je visinu naknade za eksproprisano poljoprivredno zemljište, vočna stabla, sjeno djeteline i ogradu u ukupnom iznosu od 24.652,48 KM prvostepeni sud utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke a koje utvrđenje je prihvatio i drugostepeni sud jer je vještak u nalazu i mišljenju uzeo u obzir sve bitne okolnosti o kojima govore odredbe čl. 41. do 46. Zakona o eksproprijaciji. Obzirom da je visina naknade za eksproprisane nekretnine određena u novcu prema tržišnoj cijeni u momentu donošenja prvostepenog rješenja Vrhovni sud je zaključio da je protivnik predlagača pravilno ukazao da zateznu kamata na iznos novčane naknade može početi teći od 13. maja 2003. godine kada je prvostepeno rješenje doneseno u smislu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78 do 57/89 i Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je na kraju istakao da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio zateznu kamatu na iznos novčane naknade počev od 23. augusta 1999. godine, dakle prije donošenja prvostepene odluke kada je utvrđena novčana obaveza protivnika predlagača, pa je iz tih razloga reviziju uvažio i preinačio pobijano rješenje.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli da im pripada kamata na dosuđeni iznos od dana kada je Okružni sud svojim rješenjem odredio tj od 23. augusta 1999 godine te su predložili da se osporene odluke ukinu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanata, Ustavni sud treba prvo utvrditi da li su apelanti imali imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. Budući da je u konkretnom slučaju pitanje spora bila naknada za eksproprisane nekretnine, te zatezna kamata za neisplaćenu naknadu koja predstavlja potraživanje apelanata u odnosu na protivnika predlagača, Ustavni sud smatra da su apelanti imali «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

13. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju. U vezi sa navedenim Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama visina naknade za eksproprisane nekretnine, vočne zasade, sijeno djeteline i živu ogradu određena u novcu a prema okolnostima i tržišnoj cijeni u momentu donošenja prvostepenog rješenja u skladu sa članom 41. do člana 46. Zakona o eksproprijaciji. Također, Ustavni sud primjećuje da je na utvrđeni iznos naknade od 24.652,48 KM osporenim rješenjima dosuđena zakonska zatezna kamata počev od 13. maja 2003. godine, kao dana kada je prvostepeno rješenje doneseno, odnosno kada je utvrđena novčana obaveza protivniku predlagača do konačne isplate u smislu odredbe člana 277. ZOO. Navedenim članom propisano je da «dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.»

14. U vezi sa pitanjima vezanim za miješanje u imovinu apelanata, Ustavni sud primjećuje da je apelantima za eksproprisane nekretnine, dodijeljena naknada u novčanom iznosu te je utvrđeno da im pripada zakonska zatezna kamata počev od dana donošenja prvostepenog rješenja i to pod uvjetima i po kamatnoj stopi predviđenim citiranim članom 277. ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u imovinu apelanata budući da je apelantima za utvrđeni novčani iznos naknade za eksproprisane nekretnine dodijeljena kamata u skladu sa relevantnim zakonom. Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje već razmatrao u odluci o dopustivosti broj AP 2534/07 od 8. septembra 2009. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio «da donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u apelantovu imovinu budući da je apelantu za neisplaćeni dio naknade za eksproprisane nekretnine dodijeljena kamata pod uvjetima i po kamatnoj stopi predviđenim relevantnim propisom tj. članom 85. Zakona o eksproprijaciji».

15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3191/07 (D. K. i P. K.) | Sudska praksa | Aktio