Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3271/07 (Zemljoradnička zadruga «Agroprom» i I. B. iz Bileće)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3271/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3271/07, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge «Agroprom» i Igora Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge «Agroprom» i Igora Babića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-814/05 od 25. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-177/2003 od 11. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zemljoradnička zadruga «Agroprom» i Igor Babić iz Bileće (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Drago Babić advokat iz Bileće, podnijeli su 3. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-814/05 od 25. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-177/2003 od 11. decembra 2003. godine.
2. Milojka Kundačina (u daljnjem tekstu tužiteljica) podnijela je tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata, radi poništenja ugovora. Tužiteljica je u tužbi navela da je ugovorom o kupoprodaji od 18. maja 1999 godine, apelant Zemljoradnička zadruga «Agroprom» kao prodavac prodao apelantu Igoru Babiću kao kupcu između ostalog i nekretninu označenu kao k.č. 295/18 upisanu u z.k. ul. 144 KO Bileća u naravi oranica površine 691 m2 (u daljnjem tekstu: sporna parcela). Tužiteljica je također istakla da je apelant-Zemljoradnička zadruga «Agroprom» u odnosu na spornu parcelu samo nosilac prava korištenja obzirom da se radi o zemljištu u društvenoj svojini a kako je u pitanju gradsko građevinsko zemljište to se nije moglo otuđiti. Također je navela da je kćerka pokojnog Lazara Jokanovića, ranijeg vlasnika cjelokupnog kompleksa nekretnina u kojoj se nalazi i sporna parcela, te kao takva ima svojstvo zainteresovanog lica da traži da se poništi ugovor o kupoprodaji zaključen između apelanata u dijelu koji se odnosi na spornu parcelu.
3. Osnovni sud je presudom broj P-177/2003 od 11. decembra 2003. godine, poništio kao nezakonit Ugovor o kupoprodaji sačinjen u Bileći 13. maja 1999 godine, između apelanata u dijelu kojim je bila ugovorena prodaja sporne parcele te naložio ZK uredu Bileća da u odnosu na spornu parcelu izvrši brisanje upisa na osnovu predmetnog ugovora a što je apelant Igor Babić dužan trpiti. Apelanti su obavezani da tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.455,00 KM.
4. Osnovni sud je u toku postupka proveo dokaz saslušanjem tužiteljice i apelanata u svojstvu parničnih stranaka i izvršio uvid u materijalne dokaze koji se nalaze u spisu te utvrdio da su apelant Zemljoradnička zadruga «Agroprom» kao prodavac i apelant Igor Babić kao kupac 18. maja 1999 godine u Bileći zaključili kupoprodajni ugovor predmetom kojeg je između ostalog bila i sporna parcela. Također je Osnovni sud utvrdio da je sporna parcela gradsko-građevinsko zemljište u društvenoj svojini u prvoj zoni grada, da je ta parcela ranije bila vlasništvo pokojnog oca tužiteljice i da je u društvenu svojinu prešla nacionalizacijom radi čega je tužiteljica zainteresovano lice za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora.
5. Polazeći od navedenog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da se prema odredbi člana 5. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90 i 29/90, te «Službeni glasnik RS», 29/94, 23/98, 5/99, 86/03 i 112/06, u daljnjem tekstu ZGZ) sporna parcela ne može otuđiti iz društvene svojine i da je zato predmetni ugovor ništav prema odredbi člana 3. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH», br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91). Osnovni sud je također istakao da se tužiteljica, na osnovu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78 do 57/89 i Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) mogla pozvati na ništavost predmetnog ugovora jer je navedenim članom propisano «da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice». Na kraju je Osnovni sud ukazao da s obzirom da je u pitanju javni interes zakon stavlja u obavezu sudu da motri na ništavost po službenoj dužnosti ne čekajući da ugovorna strana ili druga zainteresovana lica postave zahtjev za utvrđenje ništavosti. To će biti onda kada su stranke iznijele spor pred sud tj kada sud sazna za te činjenice pa je onda dužan da ex oficio donese odluku o proglašenju takvih ugovora ništavim pa je i to jedan od razloga za usvajanje tužbenog zahtjeva a sve na osnovu člana 109. ZOO.
6. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili apelanti Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj Gž. 39/04 od 13. maja 2005. godine, žalbe apelanata uvažio i presudu Osnovnog suda broj P-177/2003 od 11. decembra 2003. godine, preinačio tako što je tužiteljicu u cijelosti odbio sa tužbenim zahtjevom. Tužiteljica je obavezana da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.601, 25 KM.
7. Okružni sud je odlučujući o žalbama apelanata zakazao raspravu u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) i izlaskom na lice mjesta uz prisustvo vještaka geometra i vještaka građevinske struke utvrdio da je sporna parcela nacionalizovana rješenjem NOO Bileća 1959 godine od prednika tužiteljice Lazara Jokanovića i od tada je upisano pravo korištenja na toj parceli u korist apelanta Zemljoradničke zadruge «Agroprom». Također je Okružni sud utvrdio da se sporna parcela nalazi oko parcele 295/17 upisane u z.k. ul 144 KO Bileća (na kojoj je izgrađen građevinski objekt i čatrnja) i ima izgrađen betonski prilaz poslovnom objektu, da ovim parcelama odgovara po novom premjeru parcela k.č. 2435 ukupne površine od 844 m2 kao i da je prema urbanističko regulacionom planu usvojenom 1984 godine na navedenim parcelama predviđena izgradnja. Dalje je Okružni sud istakao da je Izvršni odbor Opštine Bileća 5. maja 1999 godine, dao suglasnost za prijenos prava korištenja sa Zemljoradničke zadruge «Agroprom» na apelanta Igora Bajića osim za parcelu 295/61 pa se na osnovu zaključenog ugovora Igor Babić i upisao u zemljišnim knjigama kao korisnik kupljenih nekretnina broj kč. 295/17 i broj k.č. 295/18.
8. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Okružni sud je zaključio da građevinsko poslovni objekt izgrađen na parceli 295/17 ima sve elemente trajnog građevinskog objekta i da s obzirom na konfiguraciju zemljišta na kojem je sagrađen taj objekt sa čatrnjom i zemljištem oko njega tj. sa spornom parcelom čini jednu cjelinu i da sporna parcela služi za redovnu upotrebu poslovnog objekta koji se nalazi na k.č. 295/17 i ima karakter izgrađenog građevinskog zemljišta. Okružni sud je istakao da karakter izgrađenog ili neizgrađenog građevinskog zemljišta cijeni prema stanju na terenu a ne prema stanju u zemljišnim knjigama te zaključuje da prijenos prava korištenja na spornoj parceli sa Zemljoradniče zadruge «Agroprom» na apelanta Igora Babića nije u suprotnosti sa članom 5. Zakona o građevinskom zemljištu i da je u skladu sa odredbama čl. 40. i 42. Zakona o građevinskom zemljištu te članom 3. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti.
9. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavila tužiteljica Vrhovni sud je presudom broj Rev-814/05 od 25. oktobra 2007. godine, reviziju uvažio i presudu Okružnog suda Gž. 39/04 od 13. maja 2005. godine, preinačio tako što je žalbe apelanata odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda broj P-177/03 od 11. decembra 2003. godine.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud se pozvao na odredbe ZGZ prema kojem na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine (član 4) i da se građevinsko zemljište ne može otuđiti iz društvene svojine ali se na njemu mogu steći prava određena zakonom (član 5). Također je Vrhovni sud istakao da prema odredbi člana 13. ZGZ, gradsko građevinsko zemljište određuje opštine a da neizgrađeno građevinsko zemljište dodjeljuje Skupština opštine između ostalog i fizičkim licima na korištenje radi izgradnje trajnih građevina (član 17. stav 1. i 3 ) a da se neizgrađenim gradskim građevinskim zemljištem smatraju pored zemljišta na kojem nije izgrađena građevina i ograde, betonske staze šupe i drugo (član 17. stav 4). Odredbom člana 3. stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti propisano je da se građevinsko zemljište u društvenoj svojini ne može otuđivati ali se na njemu mogu sticati prava određena zakonom.
11. U konkretnom slučaju, istakao je dalje Vrhovni sud, prema nalazu vještaka geometra Mladena Čorlije proizilazi da se na licu mjesta građevinsko poslovni objekt u cjelini nalazi na parceli broj k.č. 295/17 a čatrnja i betonska površina od 80m2 se nalaze djelomično na toj parceli a djelomično na spornoj parceli broj k.č. 259/18. Dakle, zaključio je Vrhovni sud, u smislu odredbe člana 17. stav 4. ZGZ cijela sporna parcela broj k.č. 295/18 ima pravni status neizgrađenog građevinskog zemljišta te je ona radi postupka dodjele fizičkom licu (član 17. stav 1 ZGZ) mogla biti izuzeta iz posjeda apelanta Zemljoradničke zadruge «Agroprom» a ne predmet prodaje društveno pravnog lica (Zemljoradničke zadruge «Agroprom») fizičkom licu (Igoru Bajiću).
12. Vrhovni sud je također istakao da prema odredbi člana 13. stav 1. ZGZ gradsko građevinsko zemljište određuje opština pa je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da sporna parcela zbog svoje konfiguracije i odnosa sa parcelom broj k.č. 295/17 na kojoj je izgrađen građevinski objekt, služi za redovnu upotrebu tog objekta jer je to mogla uraditi samo opština (član 40. ZGZ). Na osnovu spornog ugovora sa Zemljoradničkom zadrugom «Agroprom» koja je bila nosilac prava korištenja na spornoj parceli k.č. 259/18 u zemljišnim knjigama na apelanta Igora Bajića je upisano pravo vlasništva na toj parceli što znači da je ona ovim ugovorom otuđena iz društvene svojine. Na kraju Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 4. ZGZ na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine a prema odredbi člana 3. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, građevinsko zemljište u društvenoj svojini ne može se otuđiti pa je ispravan stav prvostepenog suda da je predmetni ugovor o kupoprodaji sporne parcele broj k.č. 295/18 u smislu stavu 4. tog člana ništav a na njegovu ništavost mogla se pozvati i tužiteljica kao zainteresovano lice saglasno odredbi člana 109. ZOO.
13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelanti se žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelanti navode da je očigledno da sporna parcela broj k.č. 295/18 služi za redovnu upotrebu parcele broj k.č. 295/17 i da se dio objekta nalazi na parceli broj k.č. 295/18 pa nisu tačni navodi iz revizijske odluke da je ovo zemljište van prometa. Apelanti su također naveli da se postavlja pitanje «kako bi bilo ko mogao da dođe na parcelu broj k.č. 295/17 ako ne bi prošao spornu parcelu jer drugog prilaza toj parceli nema»
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović