Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2957/07 (L. A.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Invalid
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2957/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2957/07, rješavajući apelaciju Luke Aljetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Aljetića, podnesena protiv presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 097 od 27. septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-560-5266/05 od 22. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Luka Aljetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 5. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 097 od 27. septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/5-560-5266/05 od 22. decembra 2006. godine. Apelant je 17. novembra 2009. godine urgirao donošenje odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Ministarstva broj 05/5-560-5266/05 od 22. decembra 2006. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenje za boračko invalidsku zaštitu Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 06-560-1386/2005 od 5. septembra 2005. godine, kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem Odjeljenja odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta u vezi sa nastalim promjenama. Navedeno je da je Odjeljenje tako postupilo nakon što je rješavajući po zahtjevu apelanta od 23. augusta 2005. godine u skladu sa članom 93. stav 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) provelo postupak i od nadležne ljekarske komisije pribavilo nalaz i mišljenje broj 583/2005 od 1. septembra 2009. godine koja je na osnovu uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju i neposrednim pregledom apelanta utvrdila da nema osnova za povećanje postojećeg procenta invaliditeta. Obzirom na navedeno Odjeljenje je utvrdilo da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 93. stav 2. Zakona o pravima boraca, tj. da nema zakonskog osnova za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta u odnosu na konačno rješenje Odjeljenja broj 06-560-1060/2004 od 16. decembra 2004. godine. Tim rješenjem je prema stanju spisa apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida II kategorije sa 100% invaliditeta.

3. U obrazloženju rješenja Ministarstva je prvenstveno navelo da je zahtjev apelanta od 23. augusta 2005. godine za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta preuranjen u smislu člana 93. stav 1. Zakona o pravima boraca jer je podnesen prije isteka roka od četiri godine od dana donošenja konačnog rješenja broj 06-560-1060/2004 od 16. decembra 2004. godine. Nadalje je navedeno da je Drugostepena ljekarska komisija potvrdila nalaz i mišljenje Prvostepene ljekarske komisije, broj 583/2005 od 1. septembra 2009. godine. Ministarstvo je navelo da je medicinskim vještačenjem i u prvostepenom i u drugostepenom postupku utvrđeno da kod apelanta nije nastupilo niti jedno od tjelesnih oštećenja organizma predviđenih članom 93. stav 2. Zakona o pravima boraca, zbog čega se nisu stekli uvjeti za ponovnu ocjenu vojnog invaliditeta. Budući da kod apelanta dakle nisu nastupile promjene koje su od uticaja na prava utvrđena rješenjem Odjeljenja broj 06-560-

1060/2004 od 16. decembra 2004. godine, Ministarstvo je odbilo žalbu apelanta kao neosnovanu.

4. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-U-07-000 097 od 27. septembra 2007. godine, odbijena je apelantova tužba kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je prvenstveno prezentirao žalbene navode apelanta iz kojih proizilazi da apelant smatra da ispunjava uvjete za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta (I grupa sa 100% invaliditeta) te ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje upravnih organa. Nadalje je navedeno da nije sporno da je članom 93. stav 1. Zakona o pravima boraca propisano da ako kod vojnog invalida nastupe promjene koje su od uticaja na prava utvrđena konačnim rješenjem, vojni invalid može po isteku četiri godine od dana donošenja konačnog rješenja podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta u vezi sa nastalim promjenama. Sud je naveo da je stavom 2. navedenog člana propisano da se, izuzetno od odredbe stava 1. tog člana, zahtjev za utvrđivanje novog procenta invalidnosti može podnijeti i prije isteka roka od četiri godine ako kod vojnog invalida nastane neko od slijedećih tjelesnih oštećenja u vezi sa vojnim invaliditetom: hirurško odstranjenje organa, hirurški zahvat sa težim posljedicama na vitalnim organima, dekompenzacija srca, jetre, pluća… Nadalje je navedeno da nije sporno da je kod apelanta došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja, kako je i vidljivo iz nalaza Prvostepene ljekarske komisije te nalaza i mišljenja i otpusne liste Hirurške klinike u Banja Luci iz koje proizilazi da je apelant imao operativni zahvat zbog odstranjenja exinokokne ciste jetre. Međutim, sud je naveo da ni Prvostepena ni Drugostepena ljekarska komisija u svom nalazu, ocjeni i mišljenju nisu utvrdili postojanje nekog od tjelesnih oštećenja iz člana 93. stav 2. Zakona o pravima boraca, u apelantovom slučaju dekompenzaciju jetre koja bi bila u vezi sa utvrđenim vojnim invaliditetom apelanta. Nadalje je navedeno da je iz nalaza ljekarske komisije evidentno da je apelant više puta bolnički liječen i da mu je u junu 2005. godini rađen operativni zahvat na jetri ali nije utvrđeno da se kod apelanta radilo o dekompenzaciji jetre. Stoga je po ocjeni Okružnog suda pravilan zaključak Ministarstva da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 93.stav 2. Zakona o prvima boraca jer je medicinskim vještačenjem u prvostepenom i drugostepenom postupku utvrđeno da kod apelanta nisu nastupile promjene koje bi bile od uticaja na prava utvrđena konačnim rješenjem Odjeljenja broj 06-

560-1060/2004 od 16. decembra 2004. godine. Budući da je Ministarstvo u osporenom rješenju pravilno zaključilo da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 93. stav 2. Zakona o pravima boraca, okolnost da je Ministarstvo u obrazloženju osporenog akta pogrešno konstatiralo da nisu ispunjeni uvjeti iz stava 1. navedenog člana u smislu da se radi o preuranjenom zahtjevu po mišljenju Okružnog suda nije od uticaja na donošenje drugačije odluke u konkretnom predmetu.

5. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, ističe da se njegovo zdravstveno stanje znatno pogoršalo te smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 93. stav 2. Zakona o pravima boraca.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U vezi s prednjim Ustavni sud smatra da su sud i organi uprave na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da je apelantov zahtjev neosnovan pri čemu su u obrazloženju odluka za ovakav zaključak dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti na bilo koji način argumentira kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.

10. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2957/07 (L. A.) | Sudska praksa | Aktio