Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2745/07 (R. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Prava iz radnog odnosa
- Troškovi postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2745/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2745/07, rješavajući apelaciju Radeta Kecmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Kecmana, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Ž-
07-000 167 od 24. septembra 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Kecmana, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Ž-
07-000 167 od 24. septembra 2007. godine, u odnosu na, u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2. stav 3. tač. b) i c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Kecman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 15. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-07-000 167 od 24. septembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-
247/05 od 20. decembra 2006. godine, obavezan je Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, na ime neisplaćenih plata za period 1. oktobar 2001. godine do 15. maja 2005. godine isplati iznos od 29.591,47 KM sa pripadajućim kamatama u iznosu od 15.259,70 KM, kao i da apelantu isplati na ime neisplaćenih naknada za regres, zimnicu i ogrev za 2002, 2003. i 2004. godinu iznos od 2.950,50 KM sa pripadajućim kamatama u iznosu od 1.364, 29 KM , što ukupno iznosi 49.165,96 KM te zakonsku zateznu kamatu na glavni dug od 32.541,97 KM od presuđenja pa do isplate. Apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog iznosa kao i u dijelu u kojem potražuje zakonsku zateznu kamatu počev od 19. oktobra do 20. decembra 2006. godine. Stavom drugim izreke presude tuženi je obavezan naknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 10.087,71 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno je da je apelanta zastupao punomoćnik iz reda advokata koji u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik RS» broj 68/05 - u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa) imali troškove za sastav tužbe i obrazloženog podneska po 700,00 KM te troškove zastupanja na pet održanih ročišta u iznosu od 3.500,00 KM, troškove zastupanja na tri ročišta na kojim se nije raspravljalo u iznosu od 1.050,00 KM, troškove satnice (8 sati) u iznosu od 480,00 KM, troškove paušala u iznosu od 1.607,50 KM te troškove poreza od 17% odnosno 1.366,37 KM. Sud je zaključio da u skladu sa Advokatskom tarifom ukupni troškovi iznose 9.403,87 KM, da troškovi vještačenja iznose 750,00 KM te troškovi sudske takse na tužbu i presudu iznose 2.000,00 KM te da stoga ukupni troškovi iznose 12.153,87 KM. Budući da je apelant u parnici uspio sa 83% sud mu je srazmjerno uspjehu u parnici dosudio troškove u iznosu od 10.087,71 KM. Sud je odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. Nadalje je navedeno da je sud cijenio samo troškove koji su bili neophodni za vođenje parnice te je naveo da smatra da podnesak apelanta od 31. oktobra 2006. godine nije neophodan za vođenje parnice, jer je identičan sadržaju podneska zaprimljenog 1. novembra 2006. godine, kao i podnesak od 11. augusta 2006. godine kojim se podneskom apelant izjašnjava na nalaz sudskog vještaka obzirom da je apelant shodno ZPP imao mogućnost da na glavnoj raspravi da svoje izjašnjenje. Sud je naveo da podnesak od 24. januara 2005. godine nije zaprimljen kod suda niti je isti sastavni dio spisa.
4. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Ž-07-000 167 od 24. septembra 2007. godine, djelimično je uvažena žalba tuženog i presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka na način da je naknada troškova postupka snižena sa iznosa od 10.087,71 KM na iznos od 5.938,21 KM. Žalba tuženog u ostalom dijelu je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu. Sud je obrazložio da prvostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka nije pravilna budući da osnov za obračun troškova u konkretnoj pravnoj, po mišljenju Okružnog suda predstavlja iznos od 100 bodova a shodno tarifnom broju 3. Advokatske tarife. Stoga je sud zaključio da apelantu na ime sastava tužbe i obrazloženog podneska te za zastupanja na pet održanih ročišta na kojim se raspravljalo pripada nagrada od po 100 bodova za svaku od ovih radnji, zastupanja na tri ročišta na kojim se nije raspravljalo nagrada u iznosu od po 50 bodova-ukupno 150 bodova, troškove satnice (8 sati) 240 bodova, a što ukupno iznosi 1090 bodova odnosno 2.180,00 KM (vrijednost boda 2,00 KM). Navedeni iznos uvećan za paušal od 25% i porez od 17% ukupno iznosi 3.188,25 KM te obzirom da troškovi vještačenja iznose 750,00 KM a troškovi sudske takse na tužbu i presudu iznose 2.000,00 KM te je sud zaključio da ukupni troškovi iznose 5.938,25 KM. Obzirom na navedeno sud je zaključio da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo pri odlučivanju o naknadi troškova postupka iz kojih razloga je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu.
5. Apelant smatra da mu je odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio vrijednost spora kao osnovicu za obračun troškova jer je iskazana vrijednost u novcu. Nadalje se navodi da Okružni sud očigledno proizvoljno primijenio Advokatsku tarifu i to član 2. Tarifni broj 3. umjesto Tarifnog broja 2. Po apelantu iz odredbi Advokatske tarife proizilazi da je vrijednost spora osnovni kriterij za određivanje visine naknade a u daljnjem tekstu Advokatske tarife su određeni kriteriji ako vrijednost spora ne može biti osnov za utvrđivanje visine naknade. Nadalje apelant smatra da je Okružni sud trebao zatražiti autentično mišljenje advokatske komore te navodi da je Okružni sud u identičnim situacijama donosio drugačije presude. Osim navedenog apelant ističe da se i Zakonom o sudskim taksama RS različito tretira radni spor gdje je navedena vrijednost spora od onog u kojem to nije učinjeno. Apelant također smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana 2. stav 3. tač. b) i c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Povredu prava na zabranu diskriminacije apelant nije posebno obrazložio niti je naveo u vezi sa kojim pravima je eventualno diskriminiran.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo, konkretno Advokatska tarifa. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je prilikom odlučivanja o troškovima postupka Okružni sud pravilno primijenio Advokatsku tarifu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasne razloge za svoju odluku, nalazeći da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu na koji se primjenjuje član 3. Advokatske tarife prema kojem advokatu za sastavljanje podnesaka i zastupanje na ročištima, između ostalih i u sporovima iz radnih odnosa, pripada naknada od 100 bodova. Okružni sud je detaljno obrazložio koje je procesne radnje priznao apelantu i koja je vrijednost svake pojedinačne radnje.
10. U vezi s prednjim Ustavni sud smatra da obrazloženja osporene odluke ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava a kako apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti na bilo koji način argumentira kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
11. Nadalje apelant je naveo da smatra da su osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđena njegova prava iz člana 2. stav 3. tač. b) i c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Tim članom je regulirano da se države članice ovog pakta obavezuju, između ostalog, da garantiraju da će nadležne sudske vlasti «prema propisima države rješavati o pravima lica koje podnosi žalbu», i da će «povoljno riješiti svaku žalbu koja bude smatrana opravdanom».
12. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje na to da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Međutim, uživanje prava iz ovog pakta nije garantirano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija» (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 1382/07 od 17. septembra 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom da apelant nije naveo da je diskriminiran u vezi sa ovim pravima Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz člana 2. stav 3. tač. b) i c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Nadalje, vezano za navode apelanta o povredi pravo na zabranu nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropsku konvenciju Ustavni sud ističe da je prema pravnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na nediskriminaciju, zaštićeno članom 14. Evropske konvencije i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, akcesorno pravo. To znači da navedeni članovi nisu usmjereni protiv diskriminacije općenito, već samo protiv diskriminacije u odnosu na prava i slobode koje su garantirane Konvencijom (vidi, odluka o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X. protiv Savezne Republike Njemačke, predstavka broj 8410/78, od 13. decembra 1979. godine, Odluke i izvještaji broj 18, str. 220) odnosno članom II Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnim sporazumima sadržanim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine.
14. Obzirom da se apelant nije pozvao na diskriminaciju u vezi sa nekim od prava garantiranih Evropskom konvencijom, Ustavom Bosne i Hercegovine ili nekim od sporazuma iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu također ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovin, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović