Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2790/07 (S. Ć.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na rad
- Radni spor
- Pristup sudu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2790/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2790/07, rješavajući apelaciju Silvije Ćorić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Silvije Ćorić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000913 od 12. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-1342/05 od 26. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-522/01-I od 13. jula 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Silvije Ćorić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000913 od 12. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1342/05 od 26. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-522/01-I od 13. jula 2005. godine u odnosu na pravo na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Silvija Ćorić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostaram, podnijela je 18. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000913 od 12. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-
1342/05 od 26. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-522/01-I od 13. jula 2005. godine.
2. Apelantica je Općinskom Sudu podnijela tužbu protiv Hercegovačko-neretvanskog kantona- Ministarstvo unutarnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Federacije Bosne i Hercegovine- Ministarstvo unutarnjih poslova Sarajevo(u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi isplate. Presudom Općinskog suda, broj P-522/01-I od 13. jula 2005. godine, utvrđeno ja da je apelantica bila radnica drugotuženog u periodu od 1. jula 1998. godine do 14. novembra 2001. godine pa je drugotuženi obavezan apelantici isplatiti na ime neisplaćenih plaća ukupan iznos od 19.228,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. decembra 2001. godine do isplate te naknaditi apelantici troškove sudskog postupka. Stavom dva izreke presude apelantica je odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, a za iznos od 923,10 KM. U odnosu na prvotuženog apelantica je u cijelosti odbijena sa tužbenim zahtjevom (stav tri izreke presude).
3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica primljena i raspoređena na radno mjesto sekretarice u Službi nacionalne sigurnosti- Centar Mostar, MUP HR HB (u daljnjem tekstu: Služba) sa danom 1. januarom 1995. godine te da je među strankama nesporno da je u Službi radila do 30. aprila 1998. godine kada joj je bez ikakvog obrazloženja i objašnjenja prestala isplata plaće. Sud je naveo da je Ustavom F BiH izvršena podjela nadležnosti između Federacije i Kantona te da su u glavi III Ustava Federacije (član 1.) taksativno navedene ovlasti koje su u isključivoj nadležnosti Federacije BiH. Sud je, primjenom čl. 77, 78. i 79. Zakona o unutrašnjim poslovima F BiH («Službene novine FBiH» br 1/96- stupio na snagu 1. februara 1996. godine) zaključio da je upravo drugotuženi i prema članu 78. Zakona o unutrašnjim poslovima bio dužan preuzeti radnike središnjih službi te da je to propustio učiniti. Sud je zaključio da je upravo drugotuženi pasivni legitimirana u ovom sporu pa je budući da nije dokazao da je apelanticu pozivao na rad, a da je apelantica ovo odbila, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev apelantice. Nadalje je naveo da je drugotuženi propusti postupiti prema odredbama čl. 112, 114, 115, 116. i 125. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika jer apelanticu nije stavio na raspolaganje niti je donio rješenje o prestanku radnog odnosa. Stoga je sud zaključio da u situaciji kad poslodavac svojom radnjom ili nezakonitim aktom onemogući uposlenika da radi i po tom osnovu zarađuje plaću onda zaposlenik ima pravo da zahtijeva naknadu štete po općim načelima o odgovornosti za štetu u smislu člana 154.stav Zakona o obligacionim odnosima. Sud je naveo da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu pismene dokumentacije u spisu i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji nalaz je ocijenio stručnim i objektivnim. Sud je za odbijajući dio tužbenog zahtjeva (za isplatu 923,10 KM koji se odnosi na potraživanja za maj i jun 1998. godine) naveo da je u tom dijelu tužbeni zahtjev zastario jer je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 29. juna 2001. godine pa su potraživanja do 29. juna 1998. godine obuhvaćena zastarom u smislu člana 106.Zakona o radu.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1342/05 od 26. januara 2006. godine, odbijena je žalba apelantice i prvostepena presuda u pobijanom dijelu, kojem je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom, potvrđena. Žalba drugotuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje da je bila radnica drugotuženog u razdoblju od 1. jula 1998. godine do 14. novembra 2001. godine te da joj drugotuženi po tom osnovu isplati na ime neisplaćenih plaća iznos od 19.228,10 KM. U obrazloženju odluke sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica na osnovu rješenja HR HB zasnovala radni odnos počev od 1. januara 1995. godine te da je radila i primala plaće do 30. aprila 1998. godine, a da od tada do 15. novembra 2001. godine, kada se ponovo zaposlila u Službu nacionalne sigurnosti nije nigdje radila. Nadalje sud je naveo da nije sporno da apelantica nakon što je prestala raditi 30. aprila 1998. godine nije poduzimala nikakve radnje za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa sve do 29. juna 2001. godine kada je nadležnom sudu podnijela tužbu za isplatu plaća za period 30. april 1998. godine do 14. novembra 2001. godine. Nadalje je navedeno da u konkretnoj pravnoj stvari treba prvenstveno raspraviti materijalno pravni prigovor blagovremenosti tužbe, koji je drugotuženi isticao u toku postupka a koji prigovor prvostepeni sud nije razmotrio. Kantonalni sud je naveo da apelantici radni odnos prestao 30. aprila 1998. godine a što je apelantica odmah saznala budući da od tada nije radila niti je primala plaću. te istakao da se na konkretnu slučaj treba primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 13/98- stupio na snagu 19. aprila 1998. godineu daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika) te prema njemu cijeniti prigovor prekluzije odnosno roka u kojem je apelantica mogla podnijeti tužbu u onom dijelu u kojem traži utvrđenje da je bila radnica drugotuženog. Nadalje je navedeno da je članom 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika (kao specijalnog zakona za konkretni pravni odnos) propisano da protiv rješenja rukovoditelja organa uprave, odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda u roku od 30. dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru. Sud je naveo da apelantica nije primila rješenje o prestanku radnog odnosa te da zbog toga nije mogla podnijeti prigovor. Stoga je sud zaključio da u konkretnom slučaju treba primijeniti član 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» broj 60/89) kao općeg propisa koji je bio na snazi u vrijeme nastanka konkretnog pravnog odnosa. Tom odredbom je propisano da radnik zaštitu svojih prava može tražiti u roku od 15 dana od dana kada je saznao za povredu, a nakon toga u daljnjem roku od 30 dana može podnijeti tužbu sudu. Budući da je apelantica za povredu svojih prava saznala 1. aprila 1998. godine a tužbu podnijela 29. juna 2001. godine sud je zaključio da je apelantici protekao prekluzivni rok u kojem je mogla tražiti zaštitu povrijeđenih prava iz radnog odnosa pa je na taj način apelantica izgubila pravo na sudsku zaštitu dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražila utvrđenje da je bila radnica tuženog u periodu od 1. aprila 1998. godine do 14. novembra 2001. godine. Nadalje je navedeno da se radni odnos u organima uprave zasniva rješenjem kao pojedinačnim aktom zasnovanim na zakonu te da apelantica nije dokazala da je radni odnos kod drugotuženog zasnovala na takav način. Budući da apelantica nije dokazala da je povrijeđeno njeno pravo na rad , zbog proteka roka za zaštitu ovog prava, to joj po zaključku suda ne pripada ni prava na isplatu plaća jer je isto zavisno od utvrđenja da li je povrijeđeno njeno pravo na rad.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000913 od 12. jula 2007. godine, odbijena je revizija apelantice. Sud je u obrazloženju naveo da je obzirom na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova pravilno drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i primjenom odredbi člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika i člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odbio tužbeni zahtjev apelantice sa obrazloženjem da je apelantica za povredu svojih prava saznala 30. aprila 1998. godine kada je prestala raditi. Stoga je po shvatanju Vrhovnog suda žalbeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio apelanticu sa tužbenim zahtjevom jer je apelantica propustila zakonske rokove za ostvarivanje zaštite prava iz radnog odnosa.
6. Apelantica smatra da joj je odlukom Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na rad. U navodima apelacije se ističe da je pogrešan zaključak u osporenim odlukama da je apelanticina tužba neblagovremena. Apelantica smatra da ja na takav način sudovi diskriminiraju jer prelaze preko obaveze rukovoditelja organa da donese rješenje o prestanku radnog odnosa sa uputom o pravnom lijeku. Obaveza donošenja rješenja je imperativne naravi jer zakon ne ostavlja mogućnost voditelju organa da propusti donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa. Apelantica navodi da je drugotužena u 90% slučajeva u istim ili sličnim situacijama kroz sudske postupke uspjela da se ekskulpira na način da su donesene presude kojim su tužbe odbačene zbog neblagovremenosti te apelantica smatra da je na taj način narušen princip ravnopravnosti u postupku te pravo na pristup sudu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na apelanticine tvrdnje o kršenju principa ravnopravnosti, prava na pristup sudu te na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Dovodeći naprijed navedeno u vezu sa apelacionim navodima Ustavni sud prvenstveno ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali tvrdnju da je u predmetnom postupku u kojem su donesene osporene presude na bilo koji način povrijeđen princip ravnopravnosti te pravo na pristup sudu. Naime Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak upravo vođen po tužbi apelantice, da je apelantica učestvovala u svim fazama postupka te da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizilazi da je apelantica u odnosu na tužene bila drugačije tretirana. Nadalje apelantica je imala i koristila mogućnost podnošenja žalbe kao i izjavljivanja revizije o kojim su odlučivali nadležni sudovi koji su u obrazloženju osporenih odluka naveli razloge za svoju odlučenje. Dakle nesporno je da je apelantica imala pristup sudu i to na tri sudske instance.
11. Nadalje, vezano za apelanticine navode o primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom iz razloga što tužbu zbog povrede oprava iz radnog odnosa nije podnijela u rokovima propisanim Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave odnosno Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji su bili na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa. U pogledu apelanticinih navoda da je diskriminirana jer redovni sudovi prelaze preko obaveze rukovoditelja organa da donese rješenje o prestanku radnog odnosa sa uputom o pravnom lijeku, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi utvrdili da je apelantica prestala raditi 30. aprila 1998. godine. S obzirom na navedeno sudovi su zaključili da je apelantica tada saznala za povredu svojih prava, pa je, neovisno od činjenice da poslodavac nije donio rješenje a koja činjenica i nije bila sporna među strankama, prema odredbi člana 80. Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa apelantica mogla zaštitu svojih prava tražiti kod poslodavca u roku od 15 dana od saznanja za povredu, a nakon toga u daljnjem roku od 30 dana mogla podnijeti tužbu sudu, što prema utvrđenju suda nije učinila. Imajući u vidu da su redovni sudovi u osporenim odlukama za svoje stanovište o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud nije mogao zaključiti da u njihovim obrazloženjima postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u apelanticinom slučaju.
12. Budući da iz naprijed navedenog proizilazi da su prilikom vođenja predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno razmotriti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani .
Pravo na rad
13. U apelaciji se također navodi da je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na rad. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-
Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava bez diskriminacije je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da se apelantica u uživanju svog prava na rad nije pozvala na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelantica predočila, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović