Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-975/07 (K. I.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-975/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 975/07, rješavajući apelaciju Kemala Isanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Isanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-

KŽ-06-0000 70 od 18. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj K-666/04 od 16. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemal Isanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-KŽ-06-0000 70 od 18. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-666/04 od 16. decembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj K-666/04 od 16. decembra 2005. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 2. u vezi stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBIH) izvršeno na način pobliže opisan u izreci navedene presude. Apelantu je za počinjeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci i istovremeno određeno da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine dana od pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Apelantu je, shodno odredbama člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBIH) obavezan da oštećenom d.j.l. "Dimnjačar" Sarajevo, na ime postavljenog imovinsko pravnog zahtjeva naknadi novčani iznos od 101.000,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također, apelant je obavezan na naknadu troškova vođenja krivičnog postupka utvrđenih paušalno u iznosu od 100,00 KM.

3. Općinski sud je obrazložio da je u konkrentom slučaju nesporno da je apelant kao ovlaštena osoba, direktor bez ograničenja, u pravnom licu d.j.l. "Dimnjačar" Sarajevo, zajedno sa ostalim radnicima preduzeća učestvovao u privatizaciji preduzeća kupovinom 71,47% državnog kapitala, te nakon pobjede na tenderu zaključio 31. marta 2000. godine ugovor sa Kantonalnom agencijom za privatizaciju Sarajevo, (u daljnjem tekstu: Kantonalna agencija). Zatim, apelant je kod Ljubljanske banke u dogovoru sa ostalim radnicima zaključio pojedinačne ugovore o kreditu u iznosu od 84.758,40 KM. koja su sredstva zadržana kao kreditna štednja na računu banke. Nadalje, na ime obezbjeđenja povrata kredita iz tekućih sredstava preduzeća na račun banke deponovao je iznos od 40.359,72 KM, a zatim i sa UPI bankom dd Sarajevo zajedno sa 23. radnika zaključio pojedinačne ugovore o kreditu, a d.j.l. "Dimnjačar" Sarajevo zaključilo okvirni ugovor o kreditu na iznos od 150.000,00 KM koja sredstva su zadržana na računu banke na ime obezbjeđenja povrata kredita. Pored toga, apelant je 4. aprila 2000. godine sa UPI bankom dd Sarajevo zaključio ugovor o zalozi određivanjem hipoteke uknjižbom založnog prava na poslovnoj zgradi d.j.l. "Dimnjačar" Sarajevo u ul. Nevesinjska br. 1. odnosno Gabrijela Moreno Lokateli br. 1., pa prenosom sredstava podignutih kredita izvršio uplatu na račun Agencije za privatizaciju u cilju otkupa preduzeća. Apelant, je 22. aprila 2000. godine na osnovu zahtjeva za prestanak radnog odnosa napustio preduzeće i zajedno sa ostalim radnicima preostao sa otplatama kredita prema UPI banci, koja je u zakonskoj proceduri u postupku namirenja potraživanja, prodala založenu nekretninu - poslovnu zgradu i ostvarila svoje namirenje u iznosu od 101.000,00 KM, na koji način je oštećeno preduzeće d.j.l. "Dimnjačar" Sarajevo za navedeni iznos. Medjutim, po mišljenju Općinskog suda, spornim se ukazalo u ovom slučaju da li je apelant kao odgovorna osoba, svjesnim kršenjem zakona očigledno nesavjesno postupao u vršenju svoje dužnosti, usljed čega je nastupila imovinska šteta preko 10.000,00 KM, odnosno u čemu se ogleda radnja izvršenja krivičnog djela očigledno nesavjesno postupanje apelanta kao službene osobe, odnosno u čemu se ispoljava svjesno kršenje zakona od strane apelanta.

4. Općinski sud je istakao da je odredbama člana 16. Zakona o privatizaciji preduzeća jasno navedeno da se plaćanje dionica ili imovine preduzeća, u postupku privatizacije ne može finansirati, kreditirati ili jamčiti sredstvima istog preduzeća. Sud je zaključio da je apelant postupio suprotno navedenoj zakonskoj odredbi, i to na način da je zaključivao okvirne ugovore o kreditu sa Ljubljanskom bankom i UPI Bankom i ugovor o zalozi sa UPI bankom, i sredstvima preduzeća na ovaj način jamčio davaocu kredita da će novčana sredstava u iznosu od 150.000,00 KM uvećana za kamatu biti blagovremeno vraćena banci. Dakle, apelant je navedena sredstva upotrebljavao u postupku privatizacije preduzeća, odnosno u cilju otkupa preduzeća koja sredstva su bila uplaćena na račun Agencije za privatizaciju zajedno sa novčanim sredstvima prethodno zaduženim kod Ljubljanske banke dd Sarajevo. Općinski sud je zaključio da je apelant kao službena osoba u pravnom licu, bio svjestan da preduzetim radnjama krši zakon jer je kao direktor bez ograničenja morao znati da se plaćanje imovine preduzeća u postupku privatizacije ne može finansirati, kreditirati ili jamčiti sredstvima tog istog preduzeća. Suprotno navedenom, apelant je sa Ljubljanskom bankom i UPI bankom zaključio okvirne kredite a nekretninu d.j.l. „Dimnjačar“ stavio pod hipoteku i na taj način sredstva dobijena od ovih banaka upotrijebio za plaćanje kupovine preduzeća. Nadalje, nakon što obaveze iz ovih kreditnih ugovora nisu vraćene UPI banka je u cilju namirenja svog potraživanja prodala zgradu d.j.l. „Dimnjačar“ i namirila svoje potraživanje u iznosu od 101.000,00 KM na koji način je nastala šteta za pravno lice. Općinski sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju postupanje apelanta ocijenio očigledno nesavjesnim, imajući u vidu karakter i prirodu postupka privatizacije, složenost i obimnost legislative u ovom postupku kao i nedovoljno iskustvo u realizaciji postupka privatizacije na ovim prostorima. Općinski sud je naveo da se radi o dosad neprimjenljivoj društvenoj ekonomskoj aktivnosti, a što je zahtijevalo posebnu pažnju apelanta kao službene osobe u pravnom licu, koju apelant nije ispoljio prilikom zaključivanja navedenih ugovora o kreditim sa bankama, a zatim i ugovora o zalozi određivanjem hipoteke na poslovnoj zgradi d.j.l. „Dimnjačar.“ Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o običnom zanemarivanju dužnosti od strane apelanta kao službene osobe, te da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Općinski sud je ocijenio da je neutemeljena tvrdnja odbrane apelanta, da je ugovor o zalozi određivanjem uknjižbe založnog prava na nekretninama ništavan, jer je zaključen protivno pozitivnim propisima i kao takav ne proizvodi pravno dejstvo, te da na osnovu ovakvog ugovora, sud nije mogao donijeti rješenje kojim se određuje i dozvoljava uknjižba založnog prava na nekretnini d.j.l. "Dimnjačar" Sarajevo. Sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju ugovor o zalozi zaključen između d.j.l. "Dimnjačar" Sarajevo i UPI banke na osnovu saglasnih izjava volja strana ugovornica, te da je bio samo osnov za donošenje rješenja kojim se odredjuje uknjižba kao i rješenja kojim se dozvoljava uknjižba založnog prava. Sud je naveo, da po službenoj dužnosti ne pazi na ništavost ugovora, i da je apelant kao direktor pravnog lica, imao dužnost i obavezu tražiti poništenje takvog ugovora. Po mišljenju suda ukazivanje apelanta na ništavost navedenog ugovora u krivičnom postupku očigledno je usmjereno na pokušaj apelanta da umanji ili izbjegne svoju krivičnu odgovornost.

5. Kantonalni sud je Presudom, broj 009-0-KŽ-06-0000 70 od 18. januara 2007. godine, djelimično uvažio žalbu apelanta i preinačio prvostepenu presudu u odluci o krivičnoj sankciji, tako da je apelantu za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBIH za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, uz primjenu čl. 50. i 51. KZ FBiH utvrdio kaznu zatvrora u trajanju od šest mjeseci, i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena. Kantonalni sud je obrazložio da pobijana presuda ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje se ukazuje žalbom branioca apelanta. Sud je obrazložio da su u izreci pobijane presude jasno navedene sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela i nema ničeg nerazumljivog niti protivrječnog. Kantonalni sud je naveo da suprotno zaključku iz žalbe, iz prvog djela izreke (odnosno činjeničnog opisa predmetnog krivičnog djela) pobijane presude na koji se žalba poziva, proizilazi da se iz tekućih sredstava predmetnog preduzeća kao i uknjižbom hipoteke na predmetnoj poslovnoj zgradi obezbjeđivao povrat pojedinačnih kredita koji su podigli radnici tog preduzeća, a u izreci pobijane presude realna djelatnost apelanta opisana tako da jasno ukazuje kako na radnju izvršenja tako i na posljedicu, uz navođenje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u objektivnom i u subjektivnom smislu. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u osporenoj presudi sve izvedene dokaze pravilno analizirao, i o svakom odlučnom zaključku koji je iz te analize izveo dao ubjedljive i iscrpne razloge, ocjenjujući neosnovanim žalbeni navode apelanta da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Kantonalni sud je zaključio da je, prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio KZ FBiH ocjenjujući radnje apelanta kao krivično djelo nesavjestan rad u službi, iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBIH. Kantonalni sud je naveo da je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, sa periodom provjere od jedne godine, srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela, te da će se i sa ovako utvrđenom kaznom zatvora postići svrha uvjetne osude.

6. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povrede navedenog prava po apelantovom mišljenju ogleda se u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primijeni materijalnog prava i pogrešnoj ocijeni izvedenih dokaza, te neosnovano dosuđenom imovinsko pravnom zahtjevu. Apelant, ističe da je pogrešan stav Općinskog suda da su se u radnjama koje mu se stavljaju na teret stiču bitni elementi krivičnog djela nesavjesnog rada u službi. Naime, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom krivičnom djelu pri čemu je sud bio dužan da utvrdi kojom radnjom je počinio krivično djelo z akoje se tereti, te da utvrdi uzročnu vezu između počinjene radnje i nastale posljedice, a budući da je to u prvostepenoj presudi učinio samo djelimično, sud je na taj način pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Pored toga, apelant navodi da je obrazloženje prvostepene presude kontradiktorno, da u njegovom slučaju sud nije uopće utvrđivao oblik vinosti, i da nije dao niti bilo kakvo obrazloženje u pogledu naknade štete vezane za postavljeni imovinsko pravni zahtjev. U odnosu na osporenu drugostepenu presudu, apelant ukazuje na arbitrarnu ocjenu od strane tog suda vezano za nastanak posljedice-štete i ističe da drugostepeni sud uopće nije dao razloge za navode žalbe u odnosu na dosuđenu naknadu štete, na ime postavljenog imovinsko pravnog zahtjeva d.j.l. "Dimnjačar"Sarajevo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili materijalno pravo, pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te neosnovano dosudili imovinsko pravni zahtjev oštećenom. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav

1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, Odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBIH, i da je krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao, svjedoke optužbe, svjedoke odbrane i proveo vještačenje po vještaku finansijske struke, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju koju su kao dokaz predložile optužba i odbrana. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da je apelant kao odgovorna osoba u d.j.l. "Dimnjačar" Sarajevo, svjesnim kršenjem zakona očigledno nesavjesno postupao u vršenju svoje dužnosti, usljed čega je nastupila imovinska šteta za pravno lice d.j.l. "Dimnjačar" Sarajevo u iznosu od 101.000,00 KM. Općinski sud je obrazložio da je apelant postupio suprotno odredbama člana 16. Zakona o privatizaciji preduzeća u kojima je jasno navedeno da se plaćanje dionica ili imovine preduzeća, u postupku privatizacije ne može finansirati, kreditirati ili jamčiti sredstvima istog preduzeća. Prema stavu Općinskog suda postupak privatizacije s obzirom na karakter i prirodu privatizacije, složenost i obimnost legislative, je zahtijevao posebnu pažnju apelanta kao službene osobe u pravnom licu, koju apelant očigledno nije ispoljio kada je zaključivao ugovore sa bankama. Općinski sud je obrazložio da su novčana sredstva od Ljubljanske banke zadržana kao kreditna štednja na računu banke na ime obezbjeđenja povrata kredita, a da je iz tekućih sredstava preduzeća na račun banke deponovan iznos od 40.359,72 KM. Osim toga, apelant je sa UPI bankom zaključio okvirni ugovor kojim se jamčio povrat kredita svakog pojedinačnog radnika, a zatim je zaključio i ugovor o zalozi određivanjem hipoteke na poslovnoj zgradi pravnog lica d.j.l. «Dimnjačar». Kao krediti UPI banci nisu vraćeni, ova banka u postupku namirenja prodala je založenu nekretninu u iznosu od 101.000,00 KM, čime je nastupila imovinska šteta za navedeno pravno lice koja prelazi 10.000,00 KM. Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije radilo o običnom zanemarivanju dužnosti od strane apelanta kao službene osobe, te da su se u ovakvim radnjama apelanta stekla sva obilježja bića krivičnog djela iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje i visinu imovinske štete koja je pravnom licu d.j.l. «Dimnjačar» kao posljedica predmetnog krivičnog djela nanesena očigledno nesavjesnim poslovanjem apelanta.

12. Također, u pogledu dosuđenog imovinsko pravnog zahtjeva, Općinski sud je obrazložio da je odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu donio na temelju odredbi člana 212. stav 3. ZKP FBiH, budući da je utvrdio da je materijalna šteta nastala kao posljedica krivičnog djela, te da je oštećeno pravno lice d.j.l. «Dimnjačar» postavilo imovinsko pravni zahtjev za naknadu štete. Kantonalni sud je obrazložio da je u opisu inkriminiranih radnji prvostepeni sud pravilno utvrdio na koji način je uspostavljena hipoteka na poslovnoj zgradi navedenog pravnog lica, te da je založno pravo na predmetnoj zgradi zasnovano na temelju ugovora o zalogu, koji je apelant zaključio u ime pravnog lica d.j.l. «Dimnjačar » sa UPI bankom. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud primjenom relevantnih odredbi člana 212. stav 3. ZKP FBiH pravilno odlučio o imovinsko pravnom zahtjevu, budući da je šteta koja je pričinjena oštećenom pravnom licu u potpunosti dokazana.

13. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obrazložili svoje odluke, odnosno dali jasne razloge o ocjeni izvedenih dokaza, te su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise, a osporene presude u obrazloženjima sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju, pa se ne može zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna.

14. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-975/07 (K. I.) | Sudska praksa | Aktio