Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1478/07 (S. H.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1478/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1478/07, rješavajući apelaciju Sadete Hadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadete Hadžić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-000 912 od 8. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Kakanju broj P-

223/2004 od 3. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadeta Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kaknja, koju zastupa Mesud Obralija, advokat iz Kaknja, podnijela je 22. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 912 od 8. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-223/2004 od 3. marta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-223/2004 od 3. marta 2006. godine, odlučeno je da je apelantica, [tužena],dužna predati u posjed I.H.(u daljnjem tekstu: tužitelj) prvi sprat kuće sagrađene na nekretnini označenoj kao k.č. broj 1/77 u z.k. ul. broj 1075 k.o. Doboj i dvorište na nekretnini označenoj kao k.č. broj 1/116 upisana u z.k. ul. broj 1075 k.o. Doboj. Istom Presudom apelantica je obavezana da tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.579,50 KM, kao i troškove postupka ovom sudu koji se odnose na taksu na tužbu, protivtužbu i presudu u iznosu od 531,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Općinski sud je istovremeno donio i Rješenje kojim se protivtužbeni zahtjev apelantice odbacuje, jer je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari.

3. U obrazloženju presude sud je navedeo da je tužitelj tužbom od 3. septembra 2004. godine, izmijenjenom na glavnoj raspravi, tražio da mu apelantica, po osnovu pravosnažne presude istog suda broj P-3/2002 od 11. juna 2003. godine, preda u posjed predmetne nekretnine opisane u izreci presude, koje su u posjedu apelantice i da mu naknadi troškove postupka. Također, tužitelj je u toku postupka osporio protivtužbeni zahtjev apelantice da je ona stekla vlasništvo na spornim nekretninama dosjelošću. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je u dokaznom postupku pročitana Presuda ovog suda P-3/2002 od 11. juna 2003. godine, Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-

000 006 od 4. januara 2006. godine, i ostvaren uvid u z.k. izvadak broj z.k. ul. broj 1075 za k.o. Doboj, z.k. izvadak broj 633/2004 broj z.k. ul. broj 245 za k.o. Doboj, z.k. izvadak broj 1368/2005 za k.o. Doboj, z.k. ul. broj 1075, prepis posjedovnog lista Službe za katastar i imovinskopravne poslove Općine Kakanj broj 0-05-38-30-1-130/2005 od 5. marta 2005. godine, Rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda Kakanj broj O-183/87 od 29. juna 1987. godine, izvod prepisa posjedovnog lista broj 201/50 i predmet ovog suda broj I-255/2004. U smislu naprijed navedenog, Općinski sud je konstatovao da je pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda od 11. juna 2003. godine utvrđeno da je tužitelj vlasnik spornih nekretnina, te da je postupak upisa vlasništva u zemljišne knjige ovog suda po pomenutoj presudi u toku. Po ocjeni suda, do okončanja postupka upisa u zemljišnoj knjizi o vlasništvu na predmetnim nekretninama, tužitelj ima položaj pretpostavljenog vlasnika koji ima pravo zahtijevati predaju u posjed nekretnina od apelantice kao savjesnog posjednika, shodno odredbi člana 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98 i 29/03 u daljnjem tekstu ZOVO). U pogledu apelanticine protivtužbe, sud je naveo da je predmet protivtužbe, utvrđivanje prava vlasništva na spornim nekretninama o čemu je već Općinski sud odlučio u svojoj presudi od 11. juna 2003. godine. Stoga, je shodno odredbi člana 67. stav 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03, 73/05 i 19/06 u daljnjem tekstu: ZPP) sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari i odlučio da apelanticin protivtužbeni zahtjev odbacuje. Sud je shodno odredbama člana 386. stav 1. ZPP-a obavezao apelanticu da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.579,50 KM, kao i troškove postupka ovom sudu u iznosu od 531,00 KM.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 912 od 8. marta 2007. godine, žalba apelantice je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je apelantica obavezana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 1.350,00 KM. U preostalom dijelu, žalba je odbijena i prvostepena Presuda i Rješenje potvrđeno. Također, Presudom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na tužbeni i protivtužbeni zahtjev, i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i donio zakonitu odluku. Nadalje, sud je naveo da je obrazloženje osporene Presude i Rješenja sačinjeno shodno odredbama člana 191. stav 4. ZPP-a, budući da sadrži zahtjeve stranaka i činjenice na kojim se zasnivaju, ocjenu izvedenih dokaza, te odredbe materijalnog prava iz kojih proizlazi da tužitelj ima pravo na pružanje vlasničke zaštite, a da je zahtjev apelantice presuđena stvar. U tom smislu, sud je prihvatio sve iznesene razloge iz osporenih odluka kao pravilne, jer imaju uporišta u izvedenim dokazima ocijenjenim na način iz odredbe člana 8. ZPP-a. Također, sud je obrazložio da sadržajem žalbe nije dovedena u sumnju zakonitost pobijane Presude i Rješenja, pa su neprihvatljivi prigovori apelantice zasnovani na povredama odredaba parničnog postupka i na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U pogledu žalbenog navoda apelantice u vezi sa pravom na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Kantonalni sud je naveo da se predmetne nekretnine ne mogu smatrati apelanticinim domom u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije, niti osporena presuda predstavlja miješanje u njezino pravo na poštivanje doma. S tim u vezi, sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelantica određeno vrijeme bila korisnik predmetnih nekretnina po osnovu življenja u zajednici sa roditeljima, da je u vrijeme useljenja bila maloljetna, te da je neposredno faktičku vlast na stvari mogla vršiti tek nakon smrti roditelja, a to je moglo biti najmanje od 22. septembra 1986. godine. Nadalje je navedeno u obrazloženju da ni od tada apelantica nije kontinuirano posjedovala kuću, jer je 1994. godine iselila iz prizemlja kuće i stanovala u stanovima u Kaknju osam godina, a prizemlje kuće ponovo zaposjela početkom 2003. godine. Dakle, prema mišljenju ovog suda, ne postoji kontinuitet savjesnog i zakonitog posjeda nekretnine od strane apelantice da bi se ispunili uslovi iz člana 8. Evropske konvencije u smislu da predmetne nekretnine predstavljaju dom tužene. Vezano za navod apelantice da je stekla stanarsko pravo na predmetnim nekretnina, Kantonalni sud je istakao da apelantica u tom smislu niti je postavila određen zahtjev, niti je sudu predočila činjenice na kojima zasniva takvu svoju tvrdnju da bi o tome sud mogao raspravljati. Taj navod bi predstavljao novi pravni osnov korištenja predmetne nekretnine, ali apelantica nije navela kako je isti stečen, da li življenjem u ekonomskoj zajednici sa roditeljima, tužiteljem ili drugim licima, dakle kao član porodičnog domaćinstva ili pak samostalnim korištenjem, ili drugim osnovom. Po ocjeni suda, samo paušalno navođenje sticanja nekog prava bez određenog zahtjeva i činjenica kojima se obrazlaže takav zahtjev nije dovoljno da bi se o istom raspravljalo i odlučilo, iz kojih razloga sud ni ovaj žalbeni navod apelantice sud nije uvažio. Također, Kantonalni sud je istakao da činjenica da je protiv Presude Kantonalnog suda donesene u postupku radi utvrđivanja prava vlasništva, broj 004-0-Gž-06-000 006 od 4. januara 2006. izjavljena revizija, na šta se ukazuje u žalbi, nije od značaja za presuđenje ove pravne stvari. Na osnovu iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica u posjedu predmetnih nekretnina bez pravnog osnova, zbog čega je u obavezi da iste preda u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je u prethodnom postupku utvrđeno da apelantica nije stekla pravo vlasništva dosjelošću na istoj nekretnini, te da postoji identitet stranaka u obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova, u kojem slučaju, tj. uz ispunjenje sva tri ova uslova, što je slučaj u konkretnom predmetu, postoji presuđena stvar, zbog čega je odluka prvostepenog suda o odbacivanju protivtužbe pravilna i na zakonu zasnovana. Nasuprot tome, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica opravdano ukazala da je prvostepeni sud pogrešno dosudio troškove parničnog postupka u iznosu od 229,50 KM, koji se odnose na 17% PDV-a, pa je drugostepeni sud djelimično uvažio žalbu i odluku o troškovima preinačio, saglasno odredbi člana 235. tačka 3. ZPP-a na način da je apelanticu obavezao da tužitelju isplati na ime troškova postupka iznos od 1.350,00 KM.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, je istakla da joj je u postupcima koji su vođeni pred Općinskim i Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uskraćeno pravo na imovinu koju je stekla nasljeđivanjem, odnosno dosjelošću, a time i pravo na dom, jer bi izvršenjem osporenih presuda bila primorana da izađe na ulicu. Apelantica je navela da je, čak i ukoliko nije zakonit vlasnik predmetnih nekretnina, ona zasnovala dom i sporne nekretnine smatra svojim domom od 1967. godine. S tim u vezi, apelantica je tražila od Ustavnog suda da usvoji predmetnu apelaciju, osporene presude ukine i predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje

8. U vezi sa navodima apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

9. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da se apelanticin protivtužbeni zahtjev, kojim je pokušala ostvariti pravo vlasništva dosjelošću, odbaci, budući da su ocijenili da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Iz obrazloženja osporenih Presuda također proizilazi da je postupku utvrđivanja prava vlasništva, koji je prethodio postupku predaje u posjed spornih nekretnina utvrđeno, da apelantica nije stekla pravo vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama, jer za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 70. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Sl. list RBiH» br. 2/92 i 13/94), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, koja je identična odredbi člana 75. stav 1. ZOVO. Kako je apelantica bila u posjedu predmetnih nekretnina bez pravnog osnova, to je po ocjeni redovnih sudova dužna da iste preda tužitelju u posjed i slobodno raspolaganje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi uzeli u obzir sve apelanticine navode i tvrdnje, odnosno dokaze koji su izvedeni u postupku pred prvostepenim sudom na okolnost tužbenog zahtjeva tužitelja, te cijenili i njen protivtužbeni zahtjev i na osnovu relevantnih zakonskih odredaba jasno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu

10. Apelantica se takođe žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno ( prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na poštivanje doma

11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

12. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31).

13. Iz činjenica predmeta proizilazi da je apelantica određeno vrijeme bila korisnik predmetne nekretnine po osnovu zajednice življenja sa roditeljima, te da je neposrednu faktičku vlast mogla vršiti tek nakon smrti roditelja, i to od 22. septembra 1986. godine. Međutim, iako apelantica nije kontinuirano posjedovala kuću, jer je od 1994. godine iselila iz prizemlja kuće, i stanovala osam godina u drugim stanovima, a u prizemlje kuće se vratila početkom 2003. godine, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelanticinim «domom» u smislu značenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud mora ispitati da li osporene odluke redovnih sudova predstavljaju «miješanje» u apelanticino pravo na poštivanje «dom», te ako jeste da li je bilo zakonito. Imajući u vidu prethodne zaključke u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma bilo u skladu sa zakonom. Nadalje, Ustavni sud smatra da je postojao legitiman cilj za miješanje koji se ogleda u zaštiti prava drugih, u konkretnom slučaju tužitelja, koji je vlasnik predmetnih nekretnina, te s tim u vezi i zaštite njegovih prava koja prizilaze iz prava vlasništva. Ustavni sud, također, smatra da je uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog prava na poštivanje doma i legitimnog cilja koji je u konkretnom slučaju prevladao. S obzirom na sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra, da apelantica nema „opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Evropske konvencije.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović