Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1525/07 (I. M.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Zamjena nekretnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1525/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1525/07, rješavajući apelaciju Ilke Mandić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilke Mandić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-000298 od 23. marta 2007. godine, Odluke Komisije za predstavke i žalbe Općine Stari Grad broj 02-49-70-07 od 13. februara 2007. godine, i Rješenja Službe za privredu, obrazovanje, kulturu i sport Općine Stari Grad broj 04-49-7540/06 od 29. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilka Mandić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Osla, Kraljevina Norveška, koju zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-07-000298 od 23. marta 2007. godine, Odluke Komisije za predstavke i žalbe Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 02-49-

70-07 od 13. februara 2007. godine, i Rješenja Službe za privredu, obrazovanje, kulturu i sport Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Službe) broj 04-49-7540/06 od 29. novembra 2006. godine.

2. Rješenjem Službe broj 04-49-7540/06 od 29. novembra 2006. godine odbijen je apelanticin zahtjev za povrat poslovnog prostora u ulici S.H. Muvekita broj 4 u Sarajevu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je apelantica bila zakupac predmetnog poslovnog prostora na osnovu ugovora o zakupu broj 04-18-332-1/090 od 11. aprila 1991. godine zaključenog sa „Sarajevostanom“ na neodređeno vrijeme, te da je predmetni poslovni prostor koristila do 1992. godine. Također je utvrđeno da je predmetni poslovni prostor 1998. godine dodijeljen novom zakupcu od strane Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina) kao nosioca prava raspolaganja. Pored toga, navedeno je da obzirom da apelantica nije izvršavala svoju obavezu u pogledu plaćanja zakupnine za korištenje predmetnog prostora, putem Općinskog pravobranilaštva pokrenuti su sudski postupci za otkaz ugovora i naplatu duga koji još uvijek nisu okončani. Služba je istakla da je Općina, u skladu sa Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik; „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 13/00, 15/01 i 13/03) vršila povrat poslovnih prostora ranijim zakupcima koji su imali zaključene ugovore o zakupu na neodređeno vrijeme, a koji su imali status izbjeglog i raseljenog lica u periodu od 30. aprila 1991. do 4. aprila 1998. godine, te da je navedena Odluka važila do 15. maja 2003. godine. Služba je navela da je cijeneći naprijed navedene činjenice, a prvenstveno činjenicu da je Odluka Visokog predstavnika prestala da važi, odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

3. Rješavajući po apelantičinoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Službe broj 04-49-7540/06 od 29. novembra 2006. godine, Komisija je donijela Odluku broj 02-49-70-07 od 13. februara 2007. godine kojom je odbila apelanticinu žalbu. Komisija je obrazložila da je apelanticina žalba neosnovana jer je apelantica podnijela zahtjev za povrat poslovnog prostora nakon isteka roka predviđenog Odlukom Visokog predstavnika. U postupku pred Komisijom je utvrđeno da je apelantica u prilogu žalbe dostavila poštanske potvrde dostavljene iz Norveške, a koje su nerazumljive jer na njima nije naveden predmet pošiljke, čime se ne može dokazati da je apelantica u roku podnijela zahtjev za povrat. Također je utvrđeno da protokol Općine u skladu sa datumom navedenim na poštanskoj pošiljci nije zaprimio apelanticin zahtjev.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000298 od 23. marta 2007. godine odbačena je apelanticina tužba koju je podnijela u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja. Kantonalni sud je obrazložio da je, ispitujući procesne pretpostavke za vođenje upravnog spora u smislu Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), našao da iste ne postoje jer se ne radi o aktu koji može biti predmet upravnog spora. Naime, Kantonalni sud je naveo da se shodno odredbama čl. 1. 4. i 8. ZUS upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a to je akt kojim nadležni organ uprave i upravne ustanove Federacije i Kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja u vršenju tih ovlaštenja rješavaju o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Kantonalni sud je zaključio da akt koji se apelanticinom tužbom osporava nije upravni akt u smislu navedenih odredaba.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što je, po njenom mišljenju, Kantonalni sud odbacio njenu tužbu iz formalnih i nerazumljivih razloga, ocijenivši da se radi o aktu koji ne može biti predmet upravnog spora, te na taj način uskratio joj pravo na pristup sudu i donošenje meritorne odluke. Apelantica, također navodi da joj je Kantonalni sud postupajući na navedeni način uskratio i pravo na djelotvoran pravni lijek.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantica smatra da nije ima pravično suđenje zbog toga što je, po njenom mišljenju, Kantonalni sud odbacio njenu tužbu iz formalnih i nerazumljivih razloga, ocijenivši da se radi o aktu koji ne može biti predmet upravnog spora, te na taj način uskratio joj pravo na pristup sudu i donošenje meritorne odluke. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo kako efektivnog tako i formalnog pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18. stav 36). Ipak, svaka država ima diskreciono pravo da sama organizira pravni sistem unutar kojeg će svakome omogućiti pristup sudu kada se radi o «utvrđivanju građanskih prava i obaveza». Na taj način proizlazi pravo države da od svakoga traži da poštuje relevantne domaće pravne propise kojima se propisuju postupci pred nadležnim organima. Ovdje se misli, prije svega, na propise od kojih zavisi nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka. U tom smislu, postoji inherentno ograničenje za svakoga u pogledu prava za pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije, jer nije u poziciji da odlučuje o teritorijalnoj i stvarnoj nadležnosti za vođenje postupaka. Ovo pravo države je ograničeno u pogledu zabrane zloupotrebe zakona koji reguliraju ovu materiju.

9. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud donio odluku o odbacivanju apelanticine tužbe u predmetu poništenja odluke Komisije broj 02-49-70-07 od 13. februara 2007. godine, donesene u postupku povrata poslovnog prostora. Kantonalni sud je ispitujući procesne pretpostavke za vođenje upravnog spora obrazložio da se prema odredbama čl. 1. 4. i 8. ZUS, upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, kojim nadležni organ uprave i upravne ustanove Federacije i Kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja u vršenju tih ovlaštenja rješavaju o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinaca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Obzirom da je nesporno da odluke tužene Općine Stari Grad, koje su donesene u predmetu koji je apelantica vodila za povrat poslovnog prostora, nisu upravni akti u smislu odredbe člana 8. ZUS, to se protiv takvih akata i nije mogao voditi upravni spor. Stoga, je Kantonalni sud nakon što je utvrdio da ne postoje procesne pretpostavke za vođenje upravnog spora, shodno odredbama člana 25 stav 1. tač. 2 i 5. ZUS tužbu apelantice protiv tužene Općine Stari Grad radi poništenja odluke Komisije broj 02-49-70-07 od 13. februara 2007. godine, u predmetu povrata poslovnog prostora, odbacio. Ustavni sud, smatra da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporene odluke za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

10. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantica obzirom da je tvrdila da je zakupac poslovnog prostora po osnovu ugovora o zakupu, shodno relevantnim odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija mogla voditi odgovarajući parnični postupak radi zaštite svojih prava koja proizilaze iz ugovora o zakupu. U navedenom sudskom postupku je obezbjeđena sudska zaštita u smislu člana 6. Evropske konvencije. U tom postupku apelantica bi imala priliku da stavi sve prigovore u pogledu njenog prava iz ugovora o zakupu. Iz navedenog proizilazi da je apelantica imala mogućnost da svoja prava ostvaruje u parničnom postupku, pa su stoga njeni navodi da joj je u ovom postupku onemogućen pristupu sudu potpuno neosnovani, budući da je svojim propustom vodila postupak u kojem prema važećim propisima nije ni mogla ostvariti zaštitu svojih prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelantica također navodi da joj je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju se u suštini, navodi apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek zasnivaju na navodima da joj je Kantonalni sud zbog nedonošenja meritorne odluke uskratio pravo na pristup sudu, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode okršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijekiz člana 13. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1525/07 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio