Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1434/07 (N. N.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1434/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1434/07, rješavajući apelaciju Nebojše Nožinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Nožinića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kž-06-000 137 od 27. februara 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj K-60/05 od 6. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nebojša Nožinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnio je 15. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 137 od 27. februara 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-
60/05 od 6. marta 2006. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj K-60/05 od 6. marta 2006. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 49/03; u daljnjem tekstu: KZ RS) i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant 27. jula 2004. godine oko 22 i 50h upravljao putničkim motornim vozilom u stanju teškog pijanstva od 2,13 promila alkohola u krvi, usljed čega nije obratio dovoljnu pažnju na pješaka koji je prelazio kolovoz na mjestu gdje nije bilo pješačkog prelaza, te propustio preduzeti radnju kočenja i udario pješaka koji je tom prilikom zadobio određene tjelesne povrede usljed kojih je te noći preminuo. U vezi s tim sud je naveo da je, cijeneći sve provedene dokaze na glavnom pretresu, nesumnjivo utvrdio da je apelant u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode bio pod uticajem alkohola. Naime, sud je naveo da iz iskaza vještaka dr Veselke Bjelaković, kao i vještačenja alkohola u krvi sa stručnim tumačenjem izvršenim u KTC Banjaluka od 9. septembra 2004. godine, proizlazi da je apelant u vrijeme uzimanja krvi 28. jula 2004. godine u 1 i 35h imao 1,76 promila koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi. S obzirom da se saobraćajna nezgoda dogodila 27. jula 2004. godine u 22 i 50h, sud je naveo da bi preračunata vrijednost koncentracije alkohola u krvi u momentu saobraćajne nezgode mogla iznositi 2,13 promila, pod pretpostavkom da je završena faza apsorpcije. Takođe, sud je naveo da je svjedok Željko Radanović, koji je kritične noći sa kolegom obezbjeđivao lice mjesta, izjavio da su na licu mjesta zatekli apelanta i njegovu suprugu, te da je osjetio «zadah alkohola kod apelanta». Svjedok je dalje izjavio da se do dolaska uviđajne ekipe nije udaljavao od apelanta, kao da ni apelantu niko nije prilazio. Sud je naveo da je svjedok Rajko Basrak, koji je bio član uviđajne ekipe, izjavio da je za vrijeme uviđaja apelant stajao pored i posmatrao, te da su ga nakon završenog uviđaja odveli na vađenje krvi.
3. S druge strane, sud je naveo da je apelant izjavio da je do dolaska uviđajne ekipe otišao do obližnje prodavnice i kupio alkohol kako bi se smirio, a da su za to vrijeme policajci koji su obezbjeđivali lice mjesta sjedili u svom službenom autu. Takođe, sud je naveo da su apelantova supruga i svjedok Slobodan Milutinović potvrdili da im je apelant rekao da je kupio alkohol u prodavnici kako bi se smirio. Međutim, sud je naveo da nije prihvatio njihove iskaze jer su po mišljenju suda u suprotnosti sa drugim dokazima i dati u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta, a posebno imajući u vidu da je svjedok Ljubinka Nožinić apelantova supruga, a svjedok Slobodan Milutinović apelantov poznanik. Sud je takođe naveo da je vještak odbrane dr Željko Karan u svom nalazu i mišljenju naveo da je od apelantu uzet samo uzorak krvi, ali ne i uzorak urina, tako da nije sa sigurnošću utvrđeno da li je alkohol bio u fazi apsorpcije ili u fazi eliminacije. Po mišljenju vještaka sasvim je moguće da je apelant konzumirao alkohol nakon kritičnog događaja, te da se nalazio u završnoj fazi apsorpcije popijenog alkohola, a ne u fazi eliminacije, tako da je teoretski i praktično moguće da je apelant konzumirao alkohol prije uzimanja krvi. Međutim, sud je istakao da je svjedok Željko Radanović jasno i nedvosmisleno izjavio da je stigao na lice mjesta sedam minut nakon dojave da se dogodila saobraćajna nesreća, te da je sve vrijeme apelant bio u njegovom vidokrugu i da se nije udaljavao sa lica mjesta. S obzirom na to, sud je naveo da je u potpunosti odbacio tvrdnju odbrane da je apelant tek nakon nastanka saobraćajne nezgode konzumirao alkohol. Imajući u vidu navedeno, sud se pozvao na odredbe člana 164. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima kojima je propisano da vozač ne smije da upravlja vozilom u saobraćaju na putu ni da počne da upravlja vozilom ako je pod dejstvom alkohola, a smatraće se da je pod dejstvom alkohola ako se analizom krvi ili krvi i urina ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu utvrdi da sadržina alkohola u krvi iznosi više od 0,5 g/kg. Takođe, sud se pozvao na odredbe člana 30. navedenog Zakona kojima je propisano da je vozač dužan da obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz. S obzirom da je posljedica kršenja navedenih odredbi saobraćajna nezgoda u kojoj je nastupila smrt jednog lica, Okružni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člna 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-06-000 137 od 27. februara 2007. godine kojom je žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako što je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud posvetio dužnu pažnju utvrđenju činjenice da li je apelant konzumirao alkohol prije ili nakon predmetne saobraćajne nesreće. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud naveo razloge, koje kao uvjerljive prihvata i ovaj sud, zašto nije poklonio vjeru apelantovom iskazu, te iskazima svjedoka Ljubinke Nožinić i Slobodana Milutinovića. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da je iskaz svjedoka Željka Radanovića o postojanju alkoholisanosti kod apelanta i njegovog ponašanja neposredno nakon saobraćajne nesreće, sa pravom opredijelio prvostepeni sud da prihvati kao tačnu tvrdnju optužbe da je apelant konzumirao alkohol prije saobraćajne nesreće. Naime, Vrhovni sud je naveo da svjedok Željko Radanović kao policajac koji je došao na lice mjesta nema nikakvog razloga da tereti apelanta, a što je pravilno zaključio i prvostepeni sud. Sud je naveo da u prilog tome ide i svjedočenje Rajka Basraka, kao člana uviđajne ekipe, koji je takođe imao lična saznanja o ponašanju apelanta nakon saobraćajne nesreće. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je pobijanom presudom povrijeđeno načelo in dubio pro reo propisano odredbom člana 3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), budući da je pravilnom ocjenom dokaza utvrđena ta činjenica i otklonjena svaka sumnja u pogledu njenog postojanja. Stoga, Vrhovni sud smatra da se ne može prihvatiti tvrdnja žalbe da zbog propusta uzimanja urina od apelanta kritične večeri nije bilo moguće utvrditi tačan stepen njegove alkoholisanosti. Naime, sud je naveo da iako je evidentno da se radi o propustu ovlaštenih službenih lica organa unutrašnjih poslova i nadležnog tužioca, to ne znači da nije bilo moguće utvrđivati ovu činjenicu i na drugi način. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da sud u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza propisane odredbom člana 15. ZKP nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon što je utvrdio da apelant nije konzumirao alkohol poslije saobraćajne nezgode, na bazi raspoloživih podataka i vještačenja dr Veselke Bjelaković izveo pravilan zaključak o stepenu apelantove alkoholisanosti u vrijeme izvršenja djela. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan i žalbeni navod da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno odredbu člana 3. stav 1. ZKP koja se odnosi na prepostavku nevinosti.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da u konkretnom slučaju nije dostavljen urin na analizu iako je prema Pravilniku o vađenju krvi i uzimanju urina morao biti dostavljen u svrhu utvrđivanja koncentracije alkohola u krvi. Zbog toga, apelant smara da nije sa sigurnošću utvrđeno da li je bio u stanju apsorpcije alkohola u krvi ili u fazi eliminacije alkohola iz krvi, a što je ključno za utvrđivanje prisustva koncentracije alkohola u krvi u momentu kritičnog događaja. Nadalje, apelant navodi da je u nalazu i mišljenju VKA od 9. septembra 2004. godine navedeno «da je, pod pretpostavkom da je završena faza apsorpcije, koncentracija alkohola u krvi apelanta dobijena retrogradnim preračunavanjem pripada stadiju teškog pijanstva». S obzirom da se radi o pretpostavci da je završena faza apsorpcije, što sa sigurnošću nije utvrđeno jer nije dostavljen urin na analizu, apelant smatra da je prvostepeni sud morao poći od pretpostavke nevinosti i bez ikakvih preduvjerenja donijeti odluku na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Naime, apelant smatra da svaka situacija u kojoj se javlja i najmanja sumnja u pogledu činjenica koja čine obilježja krivičnog djela i od kojih zavisi primjena neke odredbe kivičnog zakonodavstva primjenom načela in dubio pro reo mora ići u prilog optuženom licu i sud je mora riješiti na način koji je povoljniji za to lice.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo , budući da redovni sudovi nisu sa sigurnošću utvrdili da je bio pod dejstvom alkohola u trenutku nastanka saobraćajne nezgode, te da su zbog toga trebali odlučiti na način koji je povoljniji za njega. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo, kako dio prava na presumpciju nevinosti, garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, ukoliko postoji određena sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu nalaza i mišljenja vještaka dr Veselke Bjelaković i iskaza svjedoka Željka Radanovića i Rajka Basraka utvrdili da je apelant u momentu saobraćajne nezgode bio pod dejstvom alkohola. Naime, redovni sudovi su, suprotno tvrdnji odbrane, na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdili da apelant nije konzumirao alkohol nakon saobraćajne nesreće, a zatim na osnovu provedenog veštačenja izveli zaključak o stepenu apelantove alkoholisanosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, ne ostavljajući nikakve nedoumice i sumnje u tom pogledu, niti sumnju da je princip na koji se apelant poziva ispoštovan. Takođe, sudovi su detaljno i jasno obrazložili i zašto ne mogu prihvatiti iskaze svjedoka odbrane, kao i nalaz i mišljenje vještaka odbrane, pa Ustavni sud smatra da dato obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak sudova da je apelant bio pod dejstvom alkohola u trenutku nastanka saobraćajne nesreće. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđen princip in dubio pro reo, a time ni pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
9. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović