Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2103/07 (H. Z.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2103/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2103/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Zukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Zukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 464 od 24. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1725/03 od 5. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-189/00 od 30. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Zukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vučkovaca, kojeg zastupa Hajrudin Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 464 od 24. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1725/03 od 5. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-189/00 od 30. maja 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-189/00 od 30. maja 2003. godine utvrđeno je da pisani ugovor koji je zaključen 17. novembra 1994. godine između tužiteljice Razije Lalić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i Sadije Zukić, koji je ovjeren kod ovog suda pod brojem Ov-590/94, predstavlja ugovor o poklonu nekretnina koje su predmet tog ugovora, što je apelant dužan priznati. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je 17. novembra 1994. godine zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između tužiteljice kao davaoca izdržavanja i Sadije Zukić kao primaoca izdržavanja. Takođe, sud je naveo da je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-211/99 od 23. decembra 1999. godine usvojen apelantov tužbeni zahtjev i predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju je poništen. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju među strankama sporno da li se radi o ugovoru o doživotnom izdržavanju ili o ugovoru o poklonu. Radi utvrđenja te činjenice sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao svjedoke Fikreta Bijelića, Hasiju Lalić, Fahiru Bilajac, Murisu Mešanović i Raifu Džaferović kako bi utvrdio kakva je bila stvarna volja i cilj stranaka prilikom zaključenja navedenog ugovora. U vezi s tim, sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Sadija Zukić zbog starosti, bolesti i urođene nesposobnosti prešla da živi kod tužiteljice, koja ju je prihvatila, a kojoj je u zamjenu za brigu o njoj ponudila da «prevede» svoju zemlju. Sud je naveo da su sa tom namjerom tužiteljica i Sadija Zukić otišle u sud, ali da kao neuke stranke nisu imale jasan cilj da li da zaključe ugovor o doživotnom izdržavanju ili ugovor o poklonu. S obzirom da im je svjedok Fahira Bilajac, koja je tada radila kao stručni saradnik u sudu, savjetovala da zaključe ugovor o doživotnom izdržavanju, to su i učinile. Međutim, po mišljenju suda da su tužiteljica i Sadija Zukić znale da je tada zaključeni ugovor o doživotnom izdržavanju ništav jer je ovjeren od stručnog saradnika, one bi zaključile ugovor o poklonu, jer isti nije u suprotnosti sa ciljem koje su imale na umu pri zaključenju ugovora.

3. Imajući u vidu navedeno, sud se pozvao na odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list R BiH» broj 18/94) kojima je propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pisanom obliku, a potpisi stranaka ovjereni kod nadležnog suda R BiH, s tim da ugovor koji ne ispunjava ove uslove ne proizvodi pravno dejstvo. U vezi s tim, sud je naveo da je predmetni ugovor sačinjen u pisanoj formi i ovjeren od suda. Takođe, sud se pozvao na odredbe čl. 5. i 7. Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prepisa («Službeni list SR BiH» broj 37/71) kojima je propisano da će se identitet ugovorne strane čije se potpis, odnosno prstoznak ovjerava, provjeravati putem dva svjedoka samo za slučaj da stranka nije lično poznata sudu ili da nema ličnu kartu, s tim da će se nepismenoj stranci prije ovjere prstoznaka pročitati sadržaj ugovora. Sud je naveo da su u konkretnom slučaju stranke bile «lično poznate sudu» što je potvrđeno na osnovu iskaza svjedoka Raife Džaferović šefa sudske pisarnice i da je predmetni ugovor pročitan strankama prije ovjere. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da predmetni ugovor ispunjava uslove za pravnu valjanost ugovora o poklonu. Pri tome, sud je naveo da je odredbom člana

106. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kada ništav ugovor udovoljava uslovima za pravovaljanost nekog drugog ugovora, onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali na umu kada su ugovor sklopili i ako se može uzeti da bi oni sklopili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za konverziju ništavog ugovora o doživotnom izdržavanju u punovažni ugovor o poklonu.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1725/03 od 5. januara 2005. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu iskaza tužiteljice i iskaza svjedoka Fahire Bilajac, Murise Mešanović i Hasije Lalić utvrdio da je Sadija Zukić htjela da pokloni tužiteljici svoje nekretnine, zato što je primila kod sebe, ali da su na preporuku stručnog saradnika, za koju su mislile da je sudija, zaključile ugovor o doživotnom izdržavanju. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da u iskazima saslušanih svjedoka, pred kojima su se ugovarači izjasnili da žele da zaključe ugovor o poklonu, nije našao nelogičnost, nedoslijednost ili protivrječnost koja bi dovela u sumnju tačnost njihovoh iskaza. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je postojala zajednička izjavljena volja ugovornih strana da zaključe ugovor o poklonu i da bi ugovorne strane zaključile taj ugovor da su znale da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju koji je ovjeren od stručnog saradnika. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da predmetni ugovor ispunjava opšte uslove za punovažnost iz člana 26, člana 46. stav 2. i čl. 51. i 56. ZOO-a, kao i poseban uslov iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, te da je identitet ugovornih strana pri zaključenju ugovora utvrđen u skladu sa čl. 5. i 7. Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prepisa.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000 464 od 24. aprila 2007. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana. Umjesto posebnog obrazloženja presude, Vrhovni sud se, shodno odredbi člana 376. Zakona o parničnom postupku, pozvao na razloge navedene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su se sudovi u konkretnom slučaju bavili pitanjem da li predmetni ugovor predstavlja ugovor o doživotnom izdržavanju ili ugovor o poklonu, iako je u predmetnom postupku kao sporno pitanje bilo postojanje samog ugovora. Apelant navodi da je u tom smislu osporavao formu ugovora, kao i postojanje volje stranaka koje su navodno zaključili taj ugovor, ali da sudovi to nisu uzeli u obzir, niti su to obrazložili u svojim odlukama. Apelant smatra da njihova sestra Sadija Zukić nije bila prisutna pri zaključenju predmetnog ugovora, jer niko nije utvrdio njen identitet, te da stoga nije ni poklonila svoje nekretnine tužiteljici.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, nadležni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da je u konkretnom slučaju zaključen ugovor o poklonu između tužiteljice i njihove sestre Sadije Zukić. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2103/07 (H. Z.) | Sudska praksa | Aktio