Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1779/07 (M. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine · čl. 29
- Zakon o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave
- Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave
Predmeti (1)
AP-1779/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1779/07 rješavajući apelaciju Munibe Kadribašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munibe Kadribašić podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-1/07 od 16. aprila 2007. godine i broj Gž-23/06 od 30. novembra 2006. godine,u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munibe Kadribašić podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-1/07 od 16. aprila 2007. godine i broj Gž-23/06 od 30. novembra 2006. godine,u odnosu na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Muniba Kadribašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nehir Serdarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-1/07 od 16. aprila 2007. godine i broj Gž-23/06 od 30. novembra 2006. godine.
2. Presudom Suda BiH broj P-8/05 od 1. marta 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantice i obavezana tužena Bosna i Hercegovina - Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka, prevoza na posao i regresa isplati iznos od 53.882,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je preciznije navedeno u izreci presude.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelantica precizirala tužbeni zahtjev 26. januara 2006. godine, tražeći da se tužena obaveže da apelantici naknadi neisplaćene plaće, topli obrok, prevoz na posao i regres u preciziranom iznosu i to za period od 1. januara 2002. godine do 31. decembra 2005. godine. Zakonski zastupnik tužene je u odgovoru na tužbu i tokom postupka isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, tvrdeći da apelantica nikada nije stekla status službenika niti zaposlenika u institucijama BiH i da tužena nikada nije bila institucija BiH, što nije ni danas.
4. U prvostepenoj presudi, Sud BiH je dalje obrazložio da je uvidom u rješenje tužene od 10. juna 1998. godine utvrđeno da je apelantica kod tužene zasnovala radni odnos, da nije doneseno nikakvo rješenje o prestanku radnog odnosa, te da je rješenjem direktora tužene od 20. jula 1998. godine apelantici utvrđen koeficijent za obračun plaće.
5. Sud BiH u prvostepenom postupku je ocijenio da je za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu odlučujuće utvrditi da li je tužena u predmetnom periodu bila institucija BiH, da li je apelantica shodno tome imala status zaposlenika u instituciji BiH i pravo na naknade iz radnog odnosa koje pripadaju zaposlenicima u institucijama BiH. U prvostepenoj presudi je dalje navedeno da je tužena pravni sljednik bivše Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, te da je nastavila da funkcioniše kao zatečena upravna organizacija prema tački 4. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje se ističe da su Zakonom o upravi i upravnim organizacijama BiH («Službeni glasnik R BiH» broj 17/96) u članu 18. navedene upravne organizacije koje nastavljaju odnosno počinju da rade sa djelokrugom i statusom utvrđenim tim zakonom, a među tim organizacijama navedena je i tužena. Prvostepeno vijeće Suda BiH je dalje smatralo da je tužena funkcionisala kao institucija BiH sve do donošenja novog Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH («Službeni glasnik BiH» broj 5/03). Dalje je obrazloženo da su članom 29. navedenog zakona nabrojani organi uprave koji su uspostavljeni prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine, a koji na osnovu tog zakona prestaju sa radom i njihovi poslovi prelaze na Ministarstvo civilnih poslova BiH. Među tim organima, koji dakle prestastaju sa radom, naveden je Zavod za geodetske poslove, dok se tužena ne pominje. Stavom 2. člana 29. navedenog zakona određeno je, između ostalog, da će odluku o statusu zaposlenih donijeti Vijeće ministara u saradnji sa Agencijom za državnu službu u roku od 90 dana. U obrazloženju se dalje ističe da iz priloženih dopisa Ministarstva za civilne poslove proizilazi da su nakon donošenja tog zakona preduzete konkretne aktivnosti da se u članu 29. stav 1. umjesto riječi «Zavod za geodetske poslove» piše «Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove». Međutim nesporno je da zaključci u vezi s tim nisu do kraja realizovani odnosno da zakon u tom dijelu nije izmijenjen. Prvostepeno vijeće je ocijenilo da je nesporno da Vijeće ministara nije postupilo u smislu člana 29. stav 2, te da nije donijelo odluku kojom bi riješilo pitanje statusa zaposlenih u navedenim organima u roku od 90 dana od dana donošenja zakona. S druge strane tužena odnosno njeni zaposlenici su i dalje obavljali poslove iz okvira nadležnosti BiH i za potrebe tijela vlasti BiH, ali plaća im nije isplaćivana, niti ostale naknade iz radnog odnosa.
6. Presudom Suda BiH broj Gž-23/06 od 30. novembra 2006. godine uvažena je žalba tužene i pobijana prvostepena presuda preinačena, tako da se tužbeni zahtjev apelantice odbija. U obrazloženju je navedeno da je tužena u žalbi istakla da u svojoj institucionalnoj strukturi nije sadržavala Upravu za geodetske i imovinsko pravne poslove, odnosno da pomenuta uprava nije institucija BiH i da nije imala status budžetskog korisnika ni po zakonu, a pored toga, niti prema Ustavu Bosne i Hercegovine ova djelatnost ne ulazi u djelatnost institucija BiH. Prema pravnom shvatanju drugostepenog suda odredbom člana 29. stav 1. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave sa kasnijim izmjenama («Službeni glasnik BiH» br. 5/03, 42/03, 26/04 i 45/06) propisano je da će organi uspostavljeni prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine, među kojim se navodi i Zavod za geodetske poslove, prestati sa radom i da će njihovi poslovi preći u Ministarstvo civilnih poslova BiH, a stavom 2. istog člana je propisano da će odluku o statusu zaposlenika donijeti Vijeće ministara u roku od 90 dana. Za ovaj pravni spor je po ocjeni drugostepenog suda irelevantno utvrđenje sadržano u obrazloženju prvostepene presdue da se u navedenom zakonu potkrala greška, te da je umjesto riječi Zavod za geodetske poslove trebalo da piše Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove.
7. Drugostepeni sud je obrazložio da je status Uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove uređen Zakonom o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave («Službene novine FBiH» broj 8/95), gdje je članom 26. stav 2. regulisano da do donošenja odgovarajućih zakona, a najduže do 14. marta 1996. godine nastavljaju sa radom republičke upravne organizacije koje vrše funkciju federalnih upravnih organizacija, među koje spada i Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove. Zakonom o izmjenama i dopunama navedenog zakona («Službene novine FBiH» broj 9/96) osnovana je Federalna uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove, koja je tijelo federalne uprave, a ne institucija BiH. Drugostepeni sud nije prihvatio pretpostavke o navodnoj grešci zakonodavca jer ova navodna greška nikada nije ispravljena na način kako se vrše ispravke zakona. Pored toga prema pravnom shvatanju drugostepenog vijeća, Sud BiH je prema odredbi člana 162 Zakona o parničnom postupku ovlašten samo na ispravljanje presuda i pogrešaka u imenima i brojevima, kao i drugih očitih pogreaška sadržanih u svojim presudama, ali se to ovlaštenje suda ne odnosi na zakonske tekstove, odnosno nema ovlaštenje zanemariti važeću zakonsku odredbu koja sadrži naziv institucije BiH, i ne obazirati se na naziv tuženog organa i slobodno procijeniti da su Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove i Zavod za geodetske poslove jedan te isti subjekt prava.
8. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju, koju je Sud BiH presudom broj Rev-1/07 od 16. aprila 2007. godine odbio kao neosnovanu. Revizijsko vijeće Suda BiH je u obrazloženju presude navelo da se odredbe člana 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine odnose samo na uposlenike organa uprave u koje ne spada Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove, već je naveden Zavod za geodetske poslove. Dalje je navedeno da je pravilno utvrđeno u drugostepenom postupku da se ne radi o grešci u zakonu, te da se radi o dva različita pravna subjekta. Revizijsko vijeće je obrazložilo da je Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove upravna organizacija, a Zavod za geodetske poslove javno preduzeće, o čemu postoji i mišljenje Vijeća ministara BiH od 11. januara 2002. godine. Zaključeno je da samo uposlenici zatečeni na radu u Zavodu za geodetske poslove mogu tražiti od Bosne i Heregovine ostvarenje prava iz radnog odnosa po članu 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine, ako im je uskraćeno, a nikako i uposlenici Uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove. Revizijsko vijeće smatra pravilnim stav pobijane drugostepene presude da je status Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove uređen Zakonom o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave («Službene novine FBiH» broj 8/95), prema kojem je Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove republička upravna organizacija koja je nastavila sa radom i koja vrši funkciju federalne upravne organizacije, a apelantica je njena uposlenica.
9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica se žali na povredu prava na rad i prava na pravednu i zadovoljavajuću naknadu zagarantiranih članom 23. stav 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, te na povredu prava na jednaku platu za jednak rad zagarantovanog članom 23. stav 2. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Povredu prava na pravično suđenje i imovinu apelantica je obrazložila pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane drugostepenog i revizijskog vijeća Suda BiH. Smatra da je u osporenim odlukama kao pravni osnov pogrešno naveden član 26. stav 2. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave. Apelantica je istakla da je navedenom odredbom zakona propisano da republičke upravne organizacije koje vrše funkciju federalnih upravnih organizacija nastavljaju sa radom najduže do 14. marta 1996. godine, te da se ova odredba ne odnosi na tuženu, koja je kao zatečena republička upravna organizacija nastavila sa radom kao institucija RBiH. Apelantica smatra da tužena pravno i danas egzistira. Dalje je navela da navedenim federalnim zakonom nikako nije mogao biti utvrđen status upravne organizacije RBiH-Uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove BiH. Apelantica je zaključila da je navedenim federalnim zakonom formirana paralelna institucija na federalnom nivou, što nikako ne znači da sa njenim formiranjem prestaje sa radom upravna organizacija RBiH. Apelantica se također žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Navela je da na rješavanje o njenom pravu na platu i imovinu u trenutku podnošenja apelacije čeka 54 mjeseca, računajući od dana podnošenja tužbe 10. decembra 2002. godine. Navela je da je Sud BiH u drugom predmetu koji je činjenično sličan apelantičinom, a koji se odnosio na uposlenike Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH, presudom broj Rev-08/06 od 6. novembra 2006. godine dosudio tužiteljima tražene naknade iz radnog odnosa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
A. Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su revizijsko i drugostepeno vijeće Suda BiH jasno i detaljno obrazložili zbog čega nije bilo moguće udovoljiti tužbenom zahjtevu apelantice, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Apelantičine navode o tome da su u drugim slučajevima sudovi odlučivali drugačije nego u konkretnom slučaju Ustavni sud neće razmatrati obzirom da Ustavni sud prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja. Stoga je Ustavni sud o predmetnoj apelaciji razmatrao samo navode apelantice u odnosu na konkretan postupak. U pogledu navoda apelantice da je predmetni parnični postupak predugo trajao, jer je tužbu podnijela 10. decembra 2002. godine, Ustavni sud ističe da je apelantica prvobitno tužbu podnijela Općinskom sudu u Sarajevu 10. decembra 2002. godine i 28. maja 2003. godine protiv tužene zastupane od strane Vijeća ministara, tražeći da joj tužena isplati određene naknade iz radnog odnosa za period od 1. februara 2002. godine do 30. novembra 2002. godine i period od 1. januara 2003. godine do 30. juna 2003. godine, te da izvrši uplatu doprinosa za penzijsko ii zdravstveno osiguranje. Međutim, Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica konačno precizirala tužbeni zahtjev pred Sudom BiH, 26. januara 2006. godine, te da je od tada prvostepena presuda donesena u roku nešto više od jednog mjeseca, drugostepena u roku od osam mjeseci, a trećestepena u roku od 4 mjeseca. Ustavni sud zaključuje da je nakaon preciziranja tužbenog zahtjeva Sud BiH postupao u razumnim rokovima, te da ovi periodi, prima facie ne predstavlja nerazumno dug period odlučivanja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Stoga, imajući u vidu stav naveden ranije u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, kao i zaključak iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
B.Dopustivost ratione materiae
15. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da pomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 17/01). Budući da prava predviđena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović