Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1865/09 (H.S)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1865/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1865/09, rješavajući apelaciju H.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.S. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 070-0-
Ur-09-000001 od 16. aprila 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. H.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 16. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Ur-09-000001 od 16. aprila 2009. godine.
2. Vrhovni sud je 16. aprila 2009. godine donio rješenje broj 070-0-Ur-09-000001 kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje drugog stvarno nadležnog suda.
3. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud u Sarajevu 11. marta 2009. godine dostavio ovom sudu prijedlog apelanta za određivanje stvarne nadležnosti drugog kantonalnog suda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je istakao da apelant nije naveo konkretan predmet za koji je tražio da se odredi drugi stvarno nadležni sud za postupanje, već je tražio da se po svim njegovim predmetima odredi stvarna nadležnost drugog suda kantona. Obzirom na navedeno, u postupku, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za delegaciju drugog suda, u skladu sa članom 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Sl.novine FBiH", broj:53/03), koji predviđa da Vrhovni sud može na prijedlog stranke ili nadležnog suda odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu, ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.
4. Apelant se žali na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
6. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Vrhovnog suda, broj 070-0-Ur-09-000001 od 16. aprila 2009. godine, koje je doneseno u okviru upravnog postupka u kojem je sud ispitivao postoje li zakonski uvjeti za delegaciju stvarne nadležnosti. Naime, apelant je podnio prijedlog Vrhovnom sudu da delegira bilo koji drugi stvarno nadležan kantonalni sud u Federaciji Bosne i Hercegovine da postupa u predmetnoj stvari, smatrajući da sud, pred kojim se vodi postupak, neće postupati nepristrano. Osporenim rješenjem odbijen je apelantov prijedlog za delegaciju stvarne nadležnosti, jer za to ne postoje formalno-pravni uvjeti, kako je sud obrazložio u pobijanom rješenju.
7. Ustavni sud se, pri ocjeni je li predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da je odgovor na ovo pitanje sadržan u odgovoru na pitanje: «je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41. i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim. Ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
8. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita je li ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kojem je odlučivano o apelantovom prijedlogu za delegaciju stvarne nadležnosti u postupku koji se vodi pred kantonalnim sudom, bila odlučujuća za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza.
9. Ustavni sud smatra da se u akcesornom postupku, koji se u okviru upravnog postupka odnosi na utvrđenje ispunjenosti zakonskih uvjeta za delegaciju stvarne nadležnosti, ne utvrđuju građanska prava i obaveze. U skladu s navedenim, ishod takve procedure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom prijedloga za delegaciju stvarne nadležnosti rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za delegaciju stvarne nadležnosti, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza.
10. Ustavni sud naglašava da je odbijanjem prijedloga za delegaciju stvarne nadležnosti nastavljen upravni postupak pred stvarno i mjesno nadležnim kantonalnim sudom, te će u takvom postupku apelant moći aktivno učestvovati i braniti svoje stavove zaštićene garancijama člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Stoga slijedi da ishod postupka po prijedlogu za delegaciju stvarne nadležnosti, u kojem je odlučivano o procesnim pitanjima, nije odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.
11. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da postupak po apelantovom prijedlogu za delegaciju stvarne nadležnosti nije obuhvaćen garancijama iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelacija je ratione materiae inkompatibilna i u odnosu na navode o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, jer se u ovom postupku nije meritorno riješavalo o apelantovim zahtjevima, niti je jedno od ovih prava u tom postupku došlo u pitanje.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović